Heroji ne bježe od istine


Nadnevak 22. studenoga 2017. ostat će upamćen kao dan kada je Haški sud osudio nekadašnjeg zapovjednika Vojske R. Srpske generala Ratka Mladića na kaznu doživotnog zatvora. Reakcije na to pokazale su zabrinjavajuće okvire...

Piše: Josip Vajdner

Nakon godina čekanja i sudskoga procesa koji je započelo 16. svibnja 2012., a okončao 15. prosinca 2016., konačno je izrečena prvostupanjska presuda čovjeku čije je ime mnogima personifikacija zla koje je haralo u posljednjem ratu na prostorima bivše Jugoslavije.

Kriv prema 10 od 11 točaka

Presudu je izrekao nizozemski sudac Alphons Orie - isti onaj koji je 15. travnja 2011. na prvostupanjskom nivou osudio hrvatske generale Antu Gotovinu i Mladena Markača na 24, odnosno 18 godina zatvora.

Kako je iščitao, Ratko Mladić je kriv prema točki 2. za genocid; točki 3. za progon i zločin protiv čovječnosti; točki 4. za istrebljenje i zločin protiv čovječnosti; točki 5. za ubojstvo i zločin protiv čovječnosti; točki 6. za ubojstvo, kršenje zakon i običaja ratovanja; točki 7. za deportacija i zločin protiv čovječnosti; točki 8. za nehumano i prisilno premještanje; točki 9. - teroriziranje i kršenje zakona i običaja ratovanja; točki 10. za protupravne napade na civile te točki 11. za uzimanje zatočenika, kršenje zakona i običaja ratovanja.

Osim toga, izrekao je kako sud nije utvrdio da je u šest općina (Ključ, Kotor Varoš, Sanski Most, Prijedor, Vlasenica i Foča) nije bilo genocidne namjere, jer je ciljana grupa koja je ubijena, bila "relativno mali dio Bošnjaka u cjelini".

Činjenice koje govore više nego Haaški sud

S obzirom da smo se već više puta mogli osvjedočiti kako Sud u Haagu također ima svoje ovozemaljske "patrone" te sudi prema njihovu nalogu, i u ovom slučaju valja njegovu presudu uzeti s dozom rezerve i opreza. No, pitanje je onda trebamo li vjerovati u njegovu istinitost u konkretnom pravorijeku? Jer to je zapravo temelj pomirenja i bolje budućnosti na ovim prostorima.

Postoje snimci koji ga prikazuju kako 11. srpnja 1995. kaže: "Napokon došao je trenutak da se, posle bune protiv dahija, Turcima osvetimo na ovom prostoru." Zatim je uslijedilo sustavno odvajanje žena i djece od muškaraca koji su potom ubijeni na raznorazne načine

Da bismo tu dvojbu otklonili valja se prisjetiti poznatih činjenica koje je moguće potkrijepiti u najmanju ruku matematičkom istinom, lako provjerljivom svakom pismenom čovjeku.

Najprije, Ratko Mladić je osuđen za genocid počinjen nad Bošnjacima koji su bili u - pod međunarodnim patronatom - zaštićenim enklavama Srebrenica i Žepa.

Postoje snimci koji ga prikazuju kako 11. srpnja 1995. kaže: "Napokon došao je trenutak da se posle bune protiv dahija, Turcima osvetimo na ovom prostoru." Zatim je uslijedilo sustavno odvajanje žena i djece od muškaraca koji su potom ubijeni na raznorazne načine. Konačna brojka - koja izgleda zastrašujuće čak ako je uzmemo i u simboličnom smislu - iznosi 8 372.

No, što je od još monstruoznije, cjelokupan taj aparat zla htio je sve prikriti te su tijela ubijenih dva, tri ili – tko zna – više puta iskopavali i ponovno zatrpavali na neku drugu lokaciju. I kako to drugačije nazvati nego: genocid?

Potom, za progon i zločin protiv čovječnosti i to na prostorima općina: Banja Luka, Bijeljina, Foča, Ilidža, Kalinovik, Ključ, Kotor-Varoš, Novi Grad, Pale, Prijedor, Rogatica, Sanski Most, Sokolac, Trnovo i Vlasenica te progone bosanskih Muslimana iz Srebrenice. O istinitosti - da je to sve zbilja pod njegovim zapovjedništvom i učinjeno, mogao bi iz katoličke perspektive puno toga kazati banjolučki biskup Franjo Komarica ili onima koji me ne vjeruju jednostavnije je pogledati statistike ove biskupije koje kažu kako je predratne 1991. bilo 96 670, a 1996. oko 50 000 katolika. Također, srpska vojska i paravojne formacije ubile su – ili zlostavljanjem proizvele smrt – šestoricu svećenika: vlč. Ivana Grgića, vlč. Petra Jurendića, vlč. Marka Šalića, vlč. Filipa Lukendu, vlč. Tomislava Matanovića, vlč. Ratka Grgića i fra Alojzija Atliju te jednu redovnicu: milosrdnicu s. Ceciliju Grgić.

Ovdje je nužno istaknuti da je ta ista oružana sila odgovorna za progon i deportaciju katolika s prostora Bosanske Posavine, Istočne Hercegovine i Bosanske Krajine.

I kada tomu dodamo sustavno protjerivanja Muslimana tj. Bošnjaka i uništavanje njihove imovine - što je bilo tako fizički očito; te strašne torture u logorima i kod obiteljskih kuća, treba li itko zdravorazuman dvojiti u ispravnost presude po ovoj točki optužnice?

Nadalje, Ratku Mladiću je presuđeno prema točkama 4, 5 i 6 za istrebljenje i zločin protiv čovječnosti koji je bio dio cilja trajnog uklanjanja bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata s područja na koje su bosanski Srbi polagali pravo. Sve ono što u šest spomenutih općina nije okarakterizirano kao genocid, jasno je kako je dio ovih optužnica. Valja navesti samo podatak koji je iznio, inače dosta studiozni i znanstveno „hladni“, Istraživačko dokumentacijski centar (IDC) da je u razdoblju 1991. – 1995. ubijeno ili nestalo 5 209 građana Prijedora, od čega 4 093 Bošnjaka i 182 Hrvata.

Zatim, presudapotočkama 7 i 8 kaže da je odgovoran za deportacije i nehumana djela. Ovdje se u prvom redu misli na činjenicu kako je srpska vojska pod zapovjedništvom Ratka Mladića protjerala Muslimane iz Istočne Bosne, što je – kada se danas pogleda zemljovid – naprosto nepobitna istina. Tomu ide u prilog nebrojeno mnogo video zapisa koji pokazuju, recimo, građane Sarajeva ili stanovnike Srebrenice kako sa zavežljajima u rukama kreću u izbjeglištvo.

Potom, u točkama 9 i 10 govori se o teroriziranju i protupravnim napadima koje je uistinu srpska vojska činila. Tu se dovoljno sjetiti Sarajeva koje je 1 479 dana bilo pod opsadom. Televizijske kamere su izravno zabilježile mnoštvo ubojstava snajperima i granatama. Što je najtužnije, život je izgubilo i približno 1 600 djece! Nadbiskup vrhbosanski Vinko kard. Puljić, može iz osobnoga iskustva posvjedočiti ovu činjenicu koja se ni približno ne može opisati riječima – kako je to živjeti u modernom dobu bez: hrane, vode, struje, grijanja i osnovnih životnih potrepština, a sve to uz stalni zvuk granata koje su padale na svaki dio grada…   

I napokon, točka 11 kaže kako jeMladićodgovoranza uzimanje osoblja Ujedinjenih nacijakao zatočenika. Ovo nije potrebno puno objašnjavati… Dovoljno se sjetiti slika za bandere svezanih pripadnika UNPROFOR-a koji su od 26. svibnja do 19. lipnja 1995. srpskoj vojsci služili kao adut kako bi prisilili snage NATO-a da prestanu s bombardiranjem njihovih položaja.

A Škabrnja?

Zanimljivo je staviti kao opasku: zločinac (sada se to na osnovu prvostupanjske presude može kazati) Ratko Mladić, u hrvatskom je selu Škabrnji, smještenom u Ravnim kotarima, u zaleđu Zadra, zapovijedajući postrojbama JNA i domaćim zločincima srpske nacionalnosti, u studenom 1991., pobio 84 Hrvata – 26 branitelja i 58 civila. Međutim, o tomu nije bilo ni riječi. Glavni tužitelj Haaškog tribunala Serge Brammertz očito nije smatrao kako su ove žrtve vrijedne spomena...

Sve ovo protkano je činjenicom da Ratko Mladić nije radio sam i ne na svoju ruku nego je bio dio udruženog zločinačkog pothvata kojega su činili uglavnom: Radovan Karadžić, Momčilo Krajišnik, Slobodan Milošević, Biljana Plavšić, Nikola Koljević, Mićo Stanišić, Momčilo Mandić, Jovica Stanišić, Franko Simatović, Željko Ražnatović Arkan i Vojislav Šešelj.

I s obzirom na obilnost poduhvata to je i više nego očito… samo je pitanje tko još i u kolikoj mjeri?

Svi vide, samo ne i oni koji bi trebali

Dakle, cijeli svijet je sve ovo u većem ili manjem obliku vidio, a i danas može lako provjeriti, preispitati i istražiti. Dosta toga je dostupno na društvenim mrežama i Youtube-u. I svima je jasno samo velikoj većini Srba nije.

I zbilja je žalosno bilo gledati i slušati kako je presuda bila popraćena u izravnom programu na Radio-televiziji Republike Srpske. Onaj tko je imao dovoljno živaca ne prebaciti kanal nakon prve minute, mogao je vidjeti školski primjer diletantsko-nekritičkoga pristupa temi, ili zapravo: propagande.

Voditelj je bio Siniša Mihailović, glavni urednik informativnog programa RTS-a, a gostovali su: umirovljeni generalVRS-a Milovan Milutinović, povjesničar Predrag Lozo, dekan sigurnosnih znanosti Sveučilišta u Banjoj Luci Predrag Ćeranić i politolog Јelena Vukoičić.

Oni su o svemu govorili i raspravljali osim o meritumu stvari, a to je ZLOČIN – to su činjenice!

Zbog toga su od Ratka Mladića – već sada se sa sigurnošću može ustvrditi – počeli praviti mit. U tom smislu treba upozoriti na nekoliko izrečenih postavki:

- Sud u Haagu produžena je ruka NATO pakta, a Ratko Mladić je kriv jer se usudio udariti na NATO – i zato je osuđen;

- Mladić se prvi usprotivio međunarodnom islamskom terorizmu i kroz njegov slučaj Zapad želi prikriti svoju povezanost s islamistima;

- Sudac Orie udaljio je Ratka Mladića iz sudnice zato što se bojao da bi on svojim izjavama mogao pokazati svu neistinitost ovoga Suda;

- s obzirom na zdravstveno stanje generala Mladića, očito je kako mu žele „prekratiti“ život;

- ipak nije ostvaren „glavni cilj“, a to je da u šest općina zločin bude nazvan genocidom; - i osuda produbljuje krizu u BiH...

Žalosno bilo gledati i slušati kako je presuda bila popraćena u izravnom programu na Radio-televiziji Republike Srpske. Onaj tko je imao dovoljno živaca ne prebaciti kanal nakon prve minute, mogao je vidjeti školski primjer diletantsko-nekritičkoga pristupa temi, ili zapravo: propagande

Očito je kako istina nije dobrodošla među ovakve komentatore. I kao osvrt na to – nije dovoljno sve podvući pod pojam „režimski novinari“. Ovdje je riječ o puno većemu: ovdje je riječ ODGOVORNOSTI prema budućnosti na koju – kako smo vidjeli 1990-ih – velik utjecaj imaju mediji. Njihov plod su djeca i mladići, poput navijača nogometnog kluba Crvena zvezda iz Beograda, koji u zanosu skandiraju ime Ratka Mladića.

Na drugoj pak strani imamo one među Bošnjacima koji u ovoj presudi vide trenutak za trijumfalizam i poticaj na politička razračunavanja u sadašnjosti – što je također na istoj crti pogubnosti...

Istinu kakva god ona bila mogu prihvatiti samo heroji – kukavice od nje bježe...