Prvi spomen

Prema do sada poznatim dokumentima, Bosanska biskupija prvi put se spominje u Splitskoj metropoliji između 1060. i 1075. Ona je kasnije pripadala Barskoj, a zatim u XII. st. Dubrovačkoj metropoliji. Nakon pojave Bosanske crkve i krstjana, u Bosnu dolaze prvi misionari dominikanci koji se bore protiv krivovjerja. Pripadaju ugarskoj provinciji koja ima svoje samostane i po Slavoniji, a kasnije i u Bosni.

 

Dolazak franjevaca u Bosnu

Godine 1291. papa Nikola IV. izdao je nalog provincijalu provincije Sclavoniae (Hrvatske), da pošalje u Bosnu dvojicu franjevaca, vještih jeziku tamošnjeg pučanstava, da bi trajno radili na iskorjenjivanju krivovjerja. Ova se godina uzima kao početak djelovanja bosanskih franjevaca.

 

Osmanlije i Austro-ugarska

Opterećena političkim i vjerskim borbama Bosna pada 1463., a potom i Hercegovina (Hum) 1482. pod okupatorsku osmanlijsku tadašnju velesilu. Osmanlijska okupacija u BiH izaziva vrlo krupne promjene, ne samo političke nego i vjerske, socijalne i etničke te je broj katolika višestruko smanjen. Osmanlije su okupiravši Bosnu porušili 464 katoličke crkve i 48 franjevačkih samostana.
Godine 1878. odlukom Berlinskog kongresa Austro-ugarska zaposjeda BiH i njome upravlja sve do kraja I. svjetskog rata.

 

Obnova redovite crkvene hijerarhije

Papa LeonXIII. svojim svečanim pismom (bulom) Ex hac augusta od 5. srpnja 1881. najavio je obnovu redovne hijerarhije u Bosni i Hercegovini. Ta je njegova odluka provedena u idućoj, 1882. godini dolaskom u Sarajevo prvoga vrhbosanskog nadbiskupa zagrebačkog profesora dr. Josipa Stadlera.
U četiri desetljeća austrougarske uprave (1878. – 1918.) Katolička je Crkva do živjela pravi procvat namnogim područjima. Porastao je broj vjernika te je prema prvom službenom popisu iz
1879. u BiH živjelo 209 391 katolika (18,08%). Došlo je i do osnivanja većeg broja župa, jer su katolici u ovu zemlju dolazili i iz drugih dijelova Europe.

 

Vladavina Kraljevine Jugoslavije i komunističke Jugoslavije

Nakon I. svjetskog rata BiH je ušla u sastav Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca, a potom Kraljevine Jugoslavije. Premda srpska vlast nije bila naklonjena Katoličkoj Crkvi ipak se u tom razdoblju bilježi napredak katoličanstva na ovim prostorima.
Tijekom II. svjetskog rata Katolička Crkva u BiH je mnogo stradala. Izginuli su mnogi vjernici i poubija ni svećenici, porušene crkve i uništen veći broj župa te mnoga kulturna dobra. Stradanja su nastavljena i nakon rata. Neposredno nakon 1945. ubijeno je mnogo katolika, a zbog posljedica rata i kasnijih progona, do 1952. smrtno je stradalo 160 svećenika i nekoliko desetina redovnika. Mnogi svećenici, redovnice i redovnici osuđeni su na dugogodišnji zatvor. Neke su ženske redovniče zajednice potpuno protjerane. Kroz neko vrijeme u BiH nije bilo na slobodi ni jednoga biskupa.
Protucrkveni režim je oduzeo gotovo svu crkvenu imovinu i posvema zabranio djelovanje svim crkvenim dobrotvornim, kulturnim i školskim ustanovama, osim franjevačkom sjemeništu u Visokom i franjevačkoj bogosloviji u Sarajevu. Katolički je tisak bio gotovopotpuno uništen i kroz više desetljeća nije smio postojati.

 

Demokratske promjene 1990-ih.

Nakon demokratskih promjena, Katolička je Crkva dobila slobodu, ali je uslijedio rat (1991. – 1995.) koji ju je ponovno poharao. Danas se još uvijek osjećaju posljedice: komunističkoga razdoblja budući da velika većina oduzete crkvene imovine nije vraćena, a također i posljednjega rata jer je prepolovljen broj vjernika koji kontinuirano odlaze iz BiH.
No, unatoč tomu, Bog je ovu mjesnu Crkvu obdario velikim brojem duhovnih zvanja kojih ni danas ne nedostaje.

 

 

Biskupi BK BiH

Biskupsku konferenciju Bosne i Hercegovine (BK BiH) (lat. Conferentia Episcoporum Bosniae et Hercegovinae) čine šest nad/biskupa (na slici s lijeva na desno): mons. dr. Marko Semren, pomoćni biskup banjolučki; mons. dr. Ratko Perić, biskup mostarsko-duvanjski i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski; kardinal Vinko Puljić, nadbiskup metropolit vrhbosanski; mons. dr. Franjo Komarica, biskup banjolučki; mons. dr. Tomo Vukšić, vojni ordinarij u BiH i mons. dr. Pero Sudar, pomoćni biskup vrhbosanski.

 

Vinko kard. Puljić, nadbiskup metropolit vrhbosanski i predsjednik BK BiH

Vinko kard. Puljić, nadbiskup metropolit vrhbosanski, rođen je 8. rujna 1945. u mjestu Priječani pored Banje Luke. Teološki studij završio je u Đakovu, gdje je za svećenika Banjolučke biskupije zaređen 29. lipnja 1970. Pored ostalih službi, bio je devet godina duhovnik u Nadbiskupskom sjemeništu Zmajević u Zadru te vicerektor Vrhbosanske katoličke bogoslovije u Sarajevu. Vrhbosanskim nadbiskupom imenovan je 7. prosinca 1990., a sv. papa Ivan Pavao II. imenovao ga je 30. listopada 1994. kardinalom.
Za svoj rad i neumorno zalaganje za jednakopravnost svih naroda i za zaustavljanje rata na ovim prostorima primio je više priznanja, među kojima i tri počasna doktorata.
Od stranih jezika govori talijanski i služi se njemačkim.

Adresa:
Nadbiskupski ordinarijat vrhbosanski
Kaptol 7
BiH - 71000 Sarajevo
Tel. 033 208 878
Fax. 033/212 937

 

Mons. dr. biskup Pero Sudar, pomoćni biskup vrhbosanski

Rođen je 3. srpnja 1951. u Barama, općina Konjic, župa Solakova Kula u Vrhbosanskoj nadbiskupiji. Za svećenika je zaređen 29. lipnja 1977. Na Papinskim sveučilištima Gregorijana i Urbanijana doktorirao je iz kanonskog prava na temu Pojam fizičke osobe u zakonodavstvu Crkve te završio studij ateizma i Rimske Rote. Za naslovnog biskupa Selje i pomoćnog biskupa Vrhbosanske nadbiskupije imenovan je 10. svibnja 1993.
Između ostalih službi bio je dekan i rektor Vrhbosanske katoličke bogoslovije, a danas je promicatelj projekta Škola za Europu te skrbi za obnovu i gradnju potrebnih objekata i organizira otvaranje i djelovanje katoličkih školskih centra na području nadbiskupije.
Govori: talijanski, njemački i francuski.

Adresa:
Nadbiskupski ordinarijat vrhbosanski Kaptol 7
BiH - 71000 Sarajevo
Tel. 033 208 878
Fax. 033/212 937

 

Mons. dr. Franjo Komarica, biskup banjolučki

Rodio se 3. veljače 1946. u Novakovićima, župa Petrićevac. Teološki studij pohađao je u Đakovu i na Teološkom fakultetu Sveučilišta u Innsbrucku.
Za svećenika je zaređen 29. lipnja 1972. Na sveučilištu u Innsbrucku, je 1978. doktorirao liturgiku. Uz taj glavni studij studirao je glazbu na insbruškom Konzervatoriju i andragogiju tamošnjega Filozofskog fakulteta.
Između ostalih službi, bio je profesor na Vrhbosanskoj visokoj teološkoj školi u Sarajevu.
Sv. papa Ivan Pavao II. imenovao ga je 28. 10. 1985. pomoćnim biskupom banjolučkim i naslovnim biskupom biskupije Satafis u Africi, a rezidencijalnim biskupom imenovan je 15. svibnja 1989.
Za svoje djelovanje primio je niz međunarodnih priznanja i nagrada. a 2004. nominiran je i za Nobelovu nagradu.
Govori: njemački i služi se talijanskim.

Adresa:
Biskupski ordinarijat u Banjoj Luci
Kralja Petra I. 80
BiH - 78000 Banja Luka
Tel. 051/305 984; 304 915; 319 212

 

Mons. dr. Marko Semren, pomoćni biskup banjolučki

Rođen je 9. travnja 1954. u župi Bila kraj Livna u Banjolučkoj biskupiji. Pohađao je Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom, novicijat na Humcu/Ljubuški, filozofsko-teološki studij na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Kao član Franjevačke provincije Bosne srebrene zaređen je za svećenika 29. lipnja 1981.
Doktorirao je 1986. iz područja franjevačke duhovnosti na Papinskom sveučilištu Antonianum u Rimu. Sveti Otac Benedikt XVI. imenovao je 15. srpnja 2010. pomoćnim biskupom banjolučkim dodjeljujući mu naslovnu biskupiju Abaradira.
Govori talijanski, a služi se njemačkim i španjolskim.

Adresa:
Biskupski ordinarijat u Banjoj Luci
Kralja Petra I. 80
BiH - 78000 Banja Luka
Tel. 051/305 984

 

Mons. dr. Ratko Perić, biskup mostarsko-duvanjski i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski

Rođen 2. veljače 1944. u Tuku, župa Rovišće kod Bjelovara, Hrvatska. Teologiju je studirao na Papinskom sveučilište Urbanijana, gdje je 1971. i doktorirao. Za svećenika je zaređen 29. lipnja 1969.
Između ostaloga, dugo godina bio je profesor, a predavao je i na Papinskom sveučilištu Gregorijana te bio rektor Papinskoga hrvatskog zavoda sv. Jeronima u Rimu.
Biskupom koadjutorom mostarsko-duvanjskim imenovan je 29. svibnja 1992., a dijecezanski biskup mostarsko-duvanjski i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski postao je 24. srpnja 1993.
Govori talijanski, njemački i engleski.

Adresa:
Biskupski ordinarijat Mostar
Nadbiskupa Čule b.b., pp. 54
BiH - 88000 Mostar
Faks: 036/334-080

 

Mons. dr. Tomo Vukšić, biskup vojni ordinarij

Rođen je 9. siječnja 1954. u Studencima, u Mostarsko-duvanjskoj biskupiji. Za svećenika je zaređen 29. lipnja 1980. Magistrirao je iz kanonskoga prava na Papinskom sveučilištu Urbaniana (1986) te iz ekumenske teologije na Papinskom orijentalnom institutu (1984) gdje je postigao i doktorat (1991). Između ostaloga, profesor je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Sarajevu. Prvim vojnim biskupom u BiH imenovao ga je papa Benedikt XVI. 1. veljače 2011. kada je i osnovan Vojni ordinarijat u BiH.
Govori talijanski, njemački i francuski. Autor je brojnih i cijenjenih publikacija iz teologije, kanonskoga prava, povijesti Crkve, suvremenih pitanja.

Biskupije

 

Vrhbosanska crkvena pokrajina obuhvaća četiri dijeceze ili biskupije te Vojni ordinarijat: Vrhbosansku (Sarajevsku) nadbiskupiju kojoj su sufraganske: Banjolučka, Mostarsko-duvanjska i Trebinjsko-mrkanska. Danas se teritorijalno rasprostire unutar granica države Bosne i Hercegovine.

Vrhbosanska (Sarajevska) nadbiskupija

Vrhbosanska (Sarajevska) nadbiskupija je teritorijalno najveća (22 401 km2). Obuhvaća središnji i sjeveroistočni dio Bosne, a sjedište joj je u Sarajevu. Ima 4 arhiđakonata, 13 dekanata i 153 župe + 2 ekspoziture. Nadbiskupija je pod Božanskom zaštitom Presvetoga Srca Isusova, a suzaštitnici su Blažena Djevica Marija i sv. Josip. U Vrhbosanskoj nadbiskupiji tijekom rata i poraća potpuno su uništene 44 župne crkve, teško oštećene 34 te još 23 lakše oštećene, a ukupno je stradalo 690 crkvenih objekata. Danas su gotovo u cijelosti obnovljene sve porušene i oštećene župne crkve te ostali crkveni objekti.

Više...

 

Banjolučka biskupija 

Banjolučka biskupija zauzima površinu od 16 457 km2, a prostire se na sjeverozapadu BiH. Ima 6 dekanata i 48 župa. Zaštitnik biskupije je sv. Bonavetura.
U proteklom ratu sedmorica svećenika i jedna časna sestra ubijeni su odnosno umrli nakon teških zlostavljanja. U Banjolučkoj biskupiji tijekom rata od 1991. do 1995. i poraća potpuno je uništeno 16 župnih crkava, teško je oštećeno 8, a 11 njih lakše je oštećeno. Ukupno su stradala 204 crkvena objekta. Do danas većinom su obnovljene ili se obnavljaju sve porušene i oštećene župne crkve te ostali crkveni objekti.
Na području Banjolučke biskupije nalazi se i Grkokatolički vikarijat BiH sa sedam parohija.

Više...

 

Mostarsko-duvanjska biskupija

Mostarsko-duvanjska biskupija zauzima površinu od 8 368 km2, a prostire se na južnom i jugozapadnom djelu Hercegovine.
Ima 8 dekanata i 67 župa (+1 samostalna kapelanija). Zaštitnik biskupije je sv. Josip, zaručnik BDM.
Tijekom rata i poraća potpuno je uništeno 5 župnih crkava, teško je oštećeno 12. Ukupno je stradalo 106 crkvenih objekata. Do danas su gotovo u cijelosti obnovljene sve porušene i oštećene župne crkve te ostali crkveni objekti.

Više...

 

Trebinjsko-mrkanska biskupija

Trebinjsko-mrkanska biskupija je najstarija na području BiH. Ima površinu od 3 861 km2, a prostire se na prostoru s lijeve strane rijeke Neretve tj. na jugoistočnom dijelu BiH. Ima 2 dekanata i 15 župa. Zaštitnik biskupije je sv. Mihovil Arkanđel.

Više...

 

Vojni ordinarijat

Vojni ordinarijat u BiH utemeljio je 1. veljače 2011. papa Benedikt XVI. Prvim vojnim ordinarijem imenovan je 1. veljače 2011. mons. dr. Tomo Vukšić, svećenik Mostarsko-duvanjske biskupije.

Na području Vrhbosanske crkvene pokrajine nalaze se dvije franjevačke provincije: Bosna Srebrena i Hercegovačka franjevačka provincija.

Osim dijecezanskih svećenika u Vrhbosanskoj metropoliji djeluju: franjevci, salezijanci, isusovci, trapisti i jedan dominikanac.

Odlukom pape Benedikta XVI., od 4. siječnja 2006., Vrhbosanska crkvena pokrajina izuzeta je ispod jurisdikcije Kongregacije za evangelizaciju naroda i stavljena pod privremenu upravu Državnoga tajništva Svete Stolice s nakanom da prijeđe pod redovitu jurisdikciju Kongregacije za biskupe.

 

Crkva u BiH 1991.–2014.

 

Prema Daytonskom mirovnom sporazumu iz 1995. koji je okončao rat u BiH, ova je država ustrojena na način da je sastavljena od Republike Srpske, Federacije BiH (koja ima 10 kantona) i Distrikta Brčko.

 

 

Godine 1991. broj katolika u BiH, u ogromnoj većini Hrvata, bio je prema crkvenim podacima 812 256. Prema blagoslovu kuća i stanova od 31. 12. 2014. broj katolika u BiH iznosio je 420 294, što znači da u odnosu na 1991. godinu u BiH nedostaje 48,25% katolika.

Na području današnje Federacije BiH prije rata 1991. godine bilo je 631 535 katolika, a prema podacima od 31. 12. 2014. taj broj smanjio se na 403 988, što znači da u odnosu na 1991. godinu nedostaje 36,03% katolika

Na području Distrikta Brčko prije rata 1991. godine bilo je 27 865 katolika, a prema podacima od 31. 12. 2014. taj broj smanjio samo na 6 951 katolika, što znači da u odnosu na 1991. godinu nedostaje 75,05% katolika.

Na području Republike Srpske prije rata 1991. godine bilo je 152 856 katolika Hrvata, a prema podacima od 31. 12. 2014. taj broj smanjio se na 9 355, što znači da u odnosu na 1991. godinu na području Republike Srpske nedostaje 93,87% katolika.

Godine 2014., prema crkvenim statistikama na području BiH kršteno je 4276, a umrlo je 6 188 osoba.

Ovakvo stanje u pogledu broja katolika je posljedica rata u BiH od 1991. do 1995. i poraća. Ovdje treba napomenuti da tijekom zadnjeg rata u BiH porušeno približno 1 000 katoličkih objekata (crkava, samostana, župnih kuća i drugih crkvenih objekata).

 

Saznaj više

Katedrala

 

Kratki vodič kroz sarajevsku katedralu

 

Riječ katedrala dolazi od latinske riječi cathedra (stolica) i označuje središnju crkvu biskupije. Ona je službeno biskupovo «sjedište» ili crkva u kojoj biskup naučava, slavi liturgiju, posvećuje i zaređuje nove svećenike, a obično je smještena u glavnom gradu pokrajine ili države.

 

 

Katedrala Sv. Petra u Vrhbosni

Prije sadašnje postojala je na prostoru Sarajeva Katedrala sv. Petra u gradu Vrhbosni. Pretpostavlja se da je to bilo u današnjem dijelu grada između Marijindvora i potoka Koševo. Graditelj Katedrale sv. Petra biskup Ponsa ili Povša napušta Bosnu i seli 1247. u Đakovo, na tamošnje imanje, zbog teških i zamršenih prilika koje će se još pogoršati otomanskom okupacijom. Dio oltara, posvećen apostolu Petru, otkriven je 1940., iz XIII. je stoljeća i smatra se da potječe od oltara iz Katedrale sv. Petra. Original se čuva u Zemaljskom muzeju u Sarajevu, a drugi se primjerak nalazi u današnjoj katedrali i služi kao ambon u liturgiji.

 

Uspostava ponovne redovite crkvene hijerarhije u BiH

Ulazak Austro-Ugarske u BiH dogodio se 1878. godine.
Apostolskim pismom «Ex hac augusta» Leona XIII. od 5. srpnja 1881. godine obnovljena je redovita crkvena hijerarhija te u Sarajevu uspostavljena nadbiskupska stolica.
Prvi vrhbosanski nadbiskup dr. Josip Stadler svečano je uveden u biskupsku službu u Sarajevu 15. siječnja 1882. godine.

 

Arhitekt Josip pl. Vancaš (1859. - 1937.)

Plemenitom Josipu Vancašu 1883. godine dodijeljen je zadatak izrade projekta za katedralu u Sarajevu.
Katedrala je zamišljena s prostorom za 1.200 ljudi i vrlo jednostavnog vanjskog izgleda, «od golog kamena». Vancaš je završio studije u Beču, došao u Sarajevo i tu se nastanio 1884. godine.

 

Lokacija katedrale

Dugo se premišljalo gdje sagraditi katedralu u Sarajevu. Neke su lokacije, prikladne zbog položaja, bile podvodne. Druge, još prikladnije, bile su preskupe.
Općina je priskočila u pomoć, a već ranije je kupila zemljište za tržnicu između ul. Ferhadije i Čemaluše. Ta je lokacija u to vrijeme bila u sredini grada i bila je prometna. Dakle, izbor je pao na trg koji je uskoro nazvan Crkveni trg, a danas je to Trg fra Grge Martića.

 

Građevinski radovi

Gradnja katedrale bila je povjerena barunu Karlu Schwarzu, poduzetniku iz Beča, a nadzor arhitektu Josipu pl. Vancašu.
25. kolovoza 1884. godine poglavar zemaljske vlade barun Appel otvorio je početak radova. Radilište je blagoslovio nadbiskup dr. Josip Stadler, rekavši tom prigodom da će katedrala biti posvećena Srcu Isusovu.
Posao građevinskog poduzeća bio je završen 9. studenog 1887. godine.
Na pročelju katedrale je osmolisna rozeta izvedena od dva niza gotičkih elemenata.
U gornjem je dijelu portala, ispod rozete, kip Srca Isusova, dar poduzetnika Schwarza, izrađen od margaretskog kamena u Beču.
Sarajevska katedrala izvedena je u stilu rane gotike, a Josip pl. Vancaš se, kako izgleda, tu poveo za crkvom Notre Dame u Dijonu (Francuska).
Katedrala je završena i posvećena 14. rujna 1889. godine.

 

Zvona

Tornjevi su visoki 43,20 m; vanjska duljina katedrale iznosi 41,9 m, širina 21,3 m.
Ljubljanski nadbiskup Pogačar obećao je darovati katedrali 6 zvona, a nakon njegove smrti njegov nasljednik dr. Jakov Missia je izvršio obećanje. Zvona za katedralu su izlivena u Ljubljani kod tvrtke Samasse. Ta je zvona, međutim, odnio Prvi svjetski rat. Ista su takva i od iste tvrtke izrađena između dva svjetska rata.

 

Predvorje katedrale

Predvorje se nalazi kod glavnih ulaznih vrata. U njemu je, u prizemlju zapadnog tornja, smještena krstionica, a u istočnom su tornju stepenice za ulaz na kor i k zvonima. U luku poviše tih vrata nalazi se kamena ploča o posveti katedrale 14. rujna 1889. godine.

 

Umjetnička opremljenost katedrale – vitraji

U svetištu – dio gdje je glavni oltar i odakle biskup ili svećenik predvodi bogoslužje – nalazi se pet vitraja visokih 5,75, a širokih 1,33 metra, izrađenih prema Vancaševu nacrtu kod tvrtke Tiroler Glasmalerei u Innsbrucku.
U srednjem prozoru prikazan je raspeti Krist u času kad se Longin sprema da mu probode srce. Pod križem s desne strane kleči Marija Magdalena, dok je s lijeve majka Marija, sklopljenih ruku i pobožno podignutih očiju, a uz nju je sv. Ivan Evanđelist.
U prozoru zapadno od njega prikazan je Isus u sjedećem položaju, a pred njim kleči muškarac u narodnoj nošnji. S lijeve strane Isusu je njegova majka Marija. Ona sama pokazuje na svoje srce. S desne strane stoji anđeo.
U zapadnom prozoru prikazana je sv. Margareta Alacoque kako čita knjigu, a prilazi joj Isus i pokazuje svoje srce.
U prozoru istočno od srednjega je prizor s  posljednje  večere,  Isus  i  tri  apostola.
U posljednjem prozoru je prizor na kojem se Isus ukazuje sv. Julijani iz Lütticha da joj saopći svoje želje o štovanju Presvetog Oltarskog sakramenta.

Vitraji u sporednim lađama

Vitraji u sporednim lađama izrađeni su u bečkoj filijali innsbruške tvornice vitraja. U svakom se traveju nalaze po dva takva prozora, svaki veličine 3,20 x 1,04 metra. Ornamentika im je jednostavna. U gornjem se dijelu svakoga od njih nalazi po jedan medaljon.
U prvom zapadnom prozoru prikazani su Ivan Krstitelj i sv. Ilija (dar sarajevskih katolika).

 

Glavni oltar

Nacrte za oltare i propovjedaonicu izradio je  sam Josip  pl. Vancaš. Glavni oltar izveden je od mramora Grisignano i podijeljen je u sedam niša. U niši zapadno od srednje nalazi se kip sv. Josipa i sv. Franje Asiškoga, a na kraju je kip anđela.
U niši istočno od srednje niše  stoji kip sv. Mihovila, do njega kip sv. Ilije, a  na kraju opet kip anđela. Iznad srednjeg otvora nalazi se kip Srca Isusova. Menza oltara je od Santa - Croce mramora. Ona počiva na četiri stupića od crvenog tirolskog mramora. Oltar su uglavnom darovali katolici – građani Zagreba.

 

Oltari u sporednim lađama

U zapadnoj lađi oltar je Bezgrješnog Začeća BDM, a dar je cara Franje Josipa I.
U istočnoj lađi je oltar Sv. slavenskih apostola Ćirila i Metoda, dar vjernika iz Češke.

 

Propovjedaonica

U zapadnoj dijelu glavne lađe je propovjedaonica koja počiva na bogato profiliranom postolju. Svaka od pet ploča ograde nosi po jedan reljef s poprsjem. Na srednjoj ploči prikazan je Isus kao učitelj, a sa svake strane su po dva evanđelista.

 

Grob nadbiskupa Stadlera

Pričvršćen na zid zapadnog tornja nalazi se rad skulptora Marina Studina. To je nadgrobna ploča dr. Josipa Stadlera, prvog vrhbosanskog nadbiskupa i graditelja katedrale, a izrađena je od bijeloga mramora. Ispred te ploče je i njegov grob, na koji mnogi hodočasnici rado dolaze, a pogotovo svakog
8. u mjesecu, kada je dan smrti nadbiskupa Stadlera.

 

Freske

Njihova izrada je bila dogovorena oko 1886. godine s Alexandrom Maximilijanom Seitzom (1811.-1888.). On je došao u Sarajevo nakratko da bi se upoznao s prostorom. Vrativši se u Rim, obavijestio je Stadlera da pobolijeva, ali ipak radi na nacrtima. On je, ustvari, samo precrtao dva kartona iz đakovačke katedrale. Nacrti su bili gotovi 1887. godine. Preporučio je da se izvedba  fresaka  povjeri  njegovu  sinu Lodovicu (1844.-1908.). Ne zna se što se dogodilo jer on ipak nije uradio slike u katedrali nego njegov pomoćnik Alberto de Rohden.
Na zidu uz zapadni toranj prikazano je krunjenje Gospino. Slika je podijeljena u dva dijela. U gornjem su predstavljeni Otac i Sin koji sjede, a između njih kleči Marija. U vrhu luka je Duh Sveti u obliku goluba. U donjoj zoni kleče otac i majka s djetetom, svi su u narodnoj nošnji. Lijevo je sv. Franjo Asiški, a desno sv. Dominik.
Uza zid istočnog tornja  prikazano je Uskrsnuće Gospodinovo.
Dvije velike slike u svetištu vjerne su kopije Seitzovih slika u Đakovu.
U luku zapadnog zida prikazan je Isusov govor na gori.
Na istočnom zidu je prizor u kome Mojsije prima na Sinaju ploče Zakona.
U osam okruglih otvora poviše lukova srednje lađe ugrađeni su tondi, okrugle slike, ulje na platnu, na kojima su likovi crkvenih naučitelja izvedeni tehnikom chiaroscuro. Slike je izradio u Rimu Lodovic Seitz. Na zapadnoj strani su zapadni crkveni oci, a na suprotnoj istočni, po četiri sa svake strane.
Sav drveni namještaj izradio je prema nacrtima Vancaša sarajevski stolar Mihalj Pregrad a drvorezbarske radove Ivan Novotný.

 

Orgulje

Orgulje su djelo radionice «M. Heferera udova i sin» iz Zagreba. Bile su izložene 1886. godine u Budimpešti, gdje su bile zapažene od stručnjaka, čak i nagrađene. Sredstva za nabavku prikupila je supruga zemaljskog poglavara Ivana baruna Appela. Mehaničke su trakture. Imaju 2 manuala, pedal i 22 zvučna registra.

 

Grobovi vrhbosanskih nadbiskupa

U istočnoj lađi blizu zvonika nalazi se grobnica u kojoj počivaju vrhbosanski nadbiskupi: dr. Marko Alaupović (1885.-1979.), dr. Franjo Smiljan Čekada (1902.-1976.) i dr. Marko Jozinović (1920.-1994.).

 

Obnove katedrale

Prva obnova je bila za 50-u obljetnicu gradnje katedrale, 1932. godine. Tada se odstupilo od prvotnog unutrašnjeg izgleda katedrale i izvedena je sasvim drugačija dekoracija.
Druga obnova izvedena je 1985.-1989. godine, kada je temeljito uređen krov, elektroinstalacije, podno grijanje i zaštita od vlage. Dekoracija nije rađena nego se zidove bojilo jednostavnim bojama.
Treća obnova, koja se odnosi na unutrašnje uređenje, započinje 27. rujna 2010. i traje do 15. listopada 2011. godine. Radove je izvela firma «Color Paleta».
U ovom poslu vraćen je prvotni izgled unutrašnjosti katedrale, kako ju je zamislio njezin graditelj sluga Božji dr. Josip Stadler. Za ovaj pothvat zahvalni smo mons. Heribertu Augustu, iz Aachena, našem počasnom kanoniku, kao i dobročiniteljima iz Njemačke.

 

Svetišta i institucije

 

Svetišta u BiH

Najstarija svetišta Blažene Djevice Marije na području BiH su:
svetište Gospe Olovske koje se u dubrovačkom ljetopisu spominje 10. travnja 1454. te
svetište Gospe Kondžilske u Komušini gdje se čuva najstarija slika Majke Božje na području BiH koja se, prema do sada poznatim podacima u pisanim crkvenim dokumentima, prvi put spominje 24. listopada 1768.

 

Osim toga postoji i svetište Gospe Stupske u Sarajevu te svetište Kraljice Mira u Hrasnom (Trebinjsko-mrkanska biskupija).

Od ostalih katoličkih svetišta na području BiH najpoznatije je svetište sv. Ive u Podmilačju nedaleko od Jajca koje se spominje još u 15 stoljeću.

U župi Maglaj je svetište sv. Leopolda Bogdana Mandića.

Osim navedenih svetišta, katolički puk u Bosni i Hercegovini posebno časti i sv. Antu Padovanskoga i sv. Iliju.

 

Crkvene institucije u BiH

Od crkvenih institucija u BiH djeluju u Sarajevu treba istaknuti:

 

Od karitativnih institucija tu su: