O. Thomas Georgeon, postulator kauze 19 alžirskih mučenika

Potrebno je da beatifikacija 19 alžirskih mučenika bude izvor mira za sve


U vremenu dok je na našim prostorima bjesnio Domovinski rat, nevini ljudi ubijani su i drugdje. Među njima su i alžirski mučenici – njih 19, ubijenih u razdoblju od 1994. do 1996. S njima nas upoznaje o. Thomas Georgeon, postulator kauze.

O. Thomas Georgeon, postulator kauze @postulation-Algeria

O. Thomas Georgeon, postulator kauze @postulation-Algeria

Razgovarala: Josipa Prskalo
Prijevod: hrvatsko-talijanski – vlč. Boris Jorgić

O. Thomas rođen je u Parizu 1967. gdje je završio osnovnu i srednju školu, kao i studij Komunikacijskih znanosti na Sveučilištu Sorbonne. U trapistički novicijat ušao je 1994. te je studij nastavio na teološkom fakultetu u Toulouseu, kao i na Institutu za obuku Francuske biskupske konferencije u Parizu. Za svećenika je zaređen 2002.
Vršio je različite službe poput meštra novaka, priora, opata jedne zajednice u Italiji, dugogodišnjeg pomoćnika generalnog opata te je odnedavno ponovno meštar novaka i stranaca. Također, zadužen je za formaciju u trapističkom Redu, duhovne vježbe, seminare te postulator različitih kauza.

Poštovani, možete li nam najprije kazati tko su to alžirski mučenici ubijeni u razdoblju od 1994. do 1996.?

Svi su bili redovnici i redovnice među kojima je mons. Pierre Claverie, biskup Orana. Među njima su bili i oni koji su radili s mladim Alžircima i djevojkama te redovnici iz Tibhirina, koji su predstavljali nazočnost katoličke molitve sred muslimanskog naroda s kojima su živjeli i svakodnevno se susretali. Neke točke zajedničke su ovim mučenicima koji su živjeli u različitim gradovima države: istinska ljubav prema zemlji i prema Alžircima – nadasve prema siromašnima; poštovanje prema vjeri muslimana – neki od 19 mučenika studirali su o islamu te su svi bili izloženi stvarnosti islama kroz kontakte, odnose...; prianjanje uz ono što je bila alžirska Crkva nakon neovisnosti, koja je bila pravo obraćenje – svi su sebe stavili u službu države, živeći značajno materijalno i nutarnje siromaštvo; jak osjećaj pripadnosti alžirskoj Crkvi; izbor ostanka u kušnji, doživljavajući duhovno produbljenje; unaprijed dano oproštenje onima koji bi ih mogli ubiti; životi koji imaju proročku dimenziju u smislu da su danas svjetlo za dijalog između kršćana i muslimana.

  Biskup Pierre Claverie s papom Ivanom Pavlom II.
@postulation-Algeria  
      

Budući da progoni kršćana, koji prečesto rezultiraju smrću, rijetko kada imaju glasan odjek među svjetskim medijima, opišite nam u kakvom je to ozračju smrt dočekalo 19 alžirskih mučenika?

Kada su prvi mučenici ubijeni, 4. svibnja 1994., Alžirski građanski rat već je trajao dvije-tri godine. U listopadu 1993. Oružana islamska grupa (GIA) priopćila je kako je proglasila rat strancima koji borave u Alžiru te su započele otmice i ubojstva. I tako, nakon ovog ultimatuma, bili su prisiljeni odlučiti ostati, kao i mnogi Alžirci koji nisu imali izbor, znajući rizik i ozbiljnost situacije koja dolazi. Stoga bih rekao da su podnijeli mučeništvo strpljenja, prije negoli su podnijeli mučeništvo krvi. Povijesni podaci potvrđuju duboku averziju alžirskih integralista protiv kršćana, tj. da su „navodni mučenici“ ubijeni bez suđenja, dok su gotovo svi bili napadani zbog izdaje: neki udarcem u glavu, neki udarcem straga, neki zbog njihove službe ili pomoći, neki dok su izlazili iz crkve, neki dok su išli na misu – jer su većina njih bili eliminirani ili zato što su promicali dijalog među kršćanima i muslimanima, ili zato što su bili uključeni u apostolat među mladima, koje su islamisti smatrali lakim plijenom za kršćansko osvajanje.

Kada je pokrenut njihov postupak za proglašenje blaženih te kako je tekao njegov slijed?

Prilika za početak kauze je poticaj koji je dao Sv. Ivan Pavao II., prepoznavanjem beskonačnog niza mučenika 20. stoljeća, i posebice, proslava Jubileja Svjedoka u rimskom Koloseumu, 7. svibnja 2000., u kontekstu Velikog jubileja. Mons. Henri Antoine Marie Teissier, tadašnji nadbiskup Alžira, danas nadbiskup emeritus, pokušao je istražiti volju nadležnih redovničkih Kongregacija o navodnim mučenicima, ali u to vrijeme nisu svi imali isto mišljenje. Turbulentna situacija u Alžiru također nije bila najbolja za pokretanje biskupijskog procesa.

Dvije godine kasnije, u svibnju 2002., postulatori ili predstavnici 8 zainteresiranih redovničkih Kongregacija sastali su se prvi put zajedno s predstavnikom Kongregacije za kauze svetih. Složili su se kako je moguće započeti jedan proces za svih 19 mučenika. Svaka je Družba počela pripremati dokumentaciju o navodnim mučenicima.

Mons. Teissier je, 6. lipnja 2005., kao pokretač postupka i nadbiskup Alžira, mene imenovao postulatorom te je Kongregacija za kauze svetaca dala nihil obstat 31. ožujka 2007. Imenovano je šest teologa cenzora za pregled spisa i Povjerenstvo stručnjaka povijesti i arhivistike.

Redovnici tibhirinške zajednice
@postulation-Algeria  

Proces je otvoren i slavljen u biskupijskom domu u Alžiru, gdje je 5. listopada 2007. održana i sjednica otvaranja procesa, dok je sjednica zaključenja procesa održana u Rimu 9. srpnja 2012. Kongregacija je izdala dekret Super validitate (O valjanosti) 15. veljače 2013. Nakon toga imenovan je postulator za rimski proces i za vezu između pokretača kauze i Kongregacije. Sveta stolica prati ovu kauzu dugo vremena i zbog predostrožnosti. Istina je da je Kongregacija, od početka kauze, uvijek bila velikodušna i solidarna u postupku prema kauzi i meni kao postulatoru, zbog čega sam vrlo zahvalan. U srpnju 2016., predao sam poziciju Kongregaciji i ona je proslijeđena teolozima na proučavanje u ožujku 2017. Nakon što su oni održali sjednicu, 30. svibnja, odlučili su se jednoglasno za priznanje mučeništva. Nadilaženjem nekih arhivskih pitanja, pozicija i „izvješća i glasovanja“, izvješća teologa i obrazloženja postulature dostavljeni su kardinalima i biskupima. Očekujemo njihovu odluku u siječnju 2018.

Možemo li jednostavnim rječnikom kazati zbog čega je ovih 19 mučenika ipak ostalo u Alžiru, zašto nisu negdje pobjegli?

Redovnici i redovnice bili su svjesni da ostajući u Alžiru u razdoblju anarhije, u kojem su muslimanski integralisti mogli ih progoniti, izlažu živote opasnosti. Zapravo, također su primili prijetnje smrću: neki jer su bili revni zagovornici međureligijskog dijaloga; drugi jer su se bavili različitim aktivnostima među mladima, pomagali siromašnima, bolesnima, siročadi, mladim majkama...

Svi su imali prigodu vratiti se kući, ali nakon razgovora o tome hoće li ostati ili otići, poželjeli su ostati na svom mjestu jer je njihov apostolat, u tom okruženju, pa čak i u opasnim okolnostima, bio dio njihova misionarskog poziva: slijediti primjer Isusa za spasenje duša. Mislim da su svi bili jedno s alžirskim narodom. Njihova prisutnost nije bila „slučajna“, odabrali su ovu zemlju, ovaj narod, svjesni da su gosti u Alžiru.

O ovoj tragediji, točnije o ubojstvu sedam trapista iz alžirskog samostana Majke Božje Altaške blizu Tibhirina, francuski redatelj Xavier Beauvois snimio je 2010. i film O ljudima i bogovima. Prema Vašem mišljenju, prikazuje li on vjerodostojno sliku koja se tog ožujka 1996. dogodila u Alžiru?

Ne vjerujem, jer nema jasne istine o tragediji. Radio stanica u Tangeru (Maroko), 23. svibnja 1996., objavila je proglas br. 44 Oružane islamske grupe (GIA), koji najavljuje ubijanje svih redovnika 21. svibnja 1996. Dana 30. svibnja 1996. pronađene su glave slugu Božjih u blizini Medeje, ostavljene u jezivoj sceni. Neke glave su visjele na stablu u blizini benzinske postaje, a ostale su bile unutar plastičnih vrećica u podnožju stabla. Tijela nikada nisu pronađena i stoga se ne zna ni točan način smaknuća. Bilo je raznih pretpostavki o njihovoj smrti, a ovu službenu nitko nikada nije mogao opovrgnuti s nepobitnim dokazima. Mora se reći da smo suočeni s kontekstom u kojem je istina „varijabilni koncept geometrije“. Za mene postoje dvije istine, jedna s malo „i“, koju nikada nećemo saznati, i istina s velikim „I“ – Božja istina da je ove redovnike našao dostojnim mučeničkog krajnjeg darivanja sebi.

Ni tri godine prije toga, u prosincu 1993., pripadnici Oružane islamske grupe (GIA-e) zvjerski su ubili i 12 hrvatskih radnika. Oni su poznavali tibhirinške redovnike te je nedugo nakon njihova smaknuća prior ove zajednice, o. Christian de Chergé, napisao članak o njima smatrajući kako im se nije posvetilo dovoljno medijske pozornosti, a objavio ga je i La Croix. Što nam možete reći o ovomu slučaju?

Mislim da možda nitko ne bi čuo za tu tragediju da nije bilo ovoga članka. Nakon ultimatuma GIA-e strancima – „Odlazite ili ćemo vas ubiti“ – to je stvorilo tešku atmosferu. Prije molitve devete ure časoslova, 15. prosinca 1993., u samostan je stigla vijest o ubojstvu 12 hrvatskih radnika – kršćana. Ova drama podsjeća redovnike o stvarnoj opasnosti, koja je sve bliže. Nekoliko kilometara od samostana, hrvatski i bosanski radnici već su nekoliko godina radili na gradilištu. Rat u njihovoj zemlji nije ih podijelio. Svi su bili ujedinjeni u tim poslovima u Alžiru. Svako malo su dolazili na molitvu u samostan, iako nisu razumjeli jezik. Božić je blizu i svi znaju da se vraćaju kući, jer je uprava tvrtke odlučila vratiti ih doma. Gledali su televiziju, kada je GIA provalila. Među radnicima je bio i bosanski musliman, koji im je dokazao da je musliman i tako se spasio. Ali nije se tu zaustavio, nego je rekao da su i njegova tri prijatelja također muslimani. Vojnici GIA-e ostavljaju ih svezanima i ... živima. Sva trojica su Hrvati i kršćani... Tako ih musliman štiti, dok u njihovoj zemlji ubijaju jedni druge. Ukupno ih je 14 odvedeno i zaklano, ali dva su preživjela i dala svjedočanstvo o onomu što se dogodilo.

O prvom masakru „nevinih ljudi” otac Christian de Chergé napisao je članak, objavljen u Francuskoj kao svjedočanstvo nasilja i zato što je osjetio duboki sram kod susjeda, koji ne žele nasilan i barbarski islam.

Poznato je da je, predosjećajući blizinu smrti, prior o. Christian ostavio snažnu oporuku. Kako danas gledati na nju u svjetlu novih, masovnih progona kršćana diljem svijeta?

U središtu iskustva duhovnog mučeništva sedmorice braće, bila je vjera i ljubav prema Kristu, ljubav prema Crkvi, ljubav prema mjestu i braći. Mislim da je to sve sadržaj oporuke o. Christiana, gdje se vidi, unaprijed dano oproštenje krvnicima, kao i Kristovo, zvano „prijatelj posljednjeg časa“.

Užas progonstva, koji se odvija u svijetu, s teroristima koji kolju kršćane u tišini, suučesniku tolikih sila, započet je upravo protiv Isusa i obilježio je povijest Crkve. Upravo zato nema kršćanstva bez mučeništva.

U kojoj „fazi“ je postupak za beatifikaciju te kada se može očekivati proglašenje?

Kao što sam već rekao, na kraju smo procesa i čekamo ocjenu kardinala i biskupa. Što se tiče moguće beatifikacije, potrebno je vrlo mnogo opreza jer je vrlo važno dobro razumjeti što znači ova beatifikacija u kontekstu dijaloga s muslimanima. Devetnaest mučenika ubijeno je usred ranjenog naroda, čije rane nisu potpuno izliječene. Tako su 19 mučenika, kao kap vode u oceanu, povorke alžirskih mučenika, koji su, također, dali svoje živote u vjernosti svojoj vjeri u Boga i svojoj savjesti. Potrebno je da beatifikacija, odmah po svojoj najavi, bude izvor mira – mira za sve. Alžirska je Crkva u miru, živi oprost, ali ona također mora biti milost alžirskom narodu. Pomagati ići zajedno na putu mira i pomirenja, čak i opraštanja, to je želja biskupa Alžira. Razgovarali smo sa Svetim Ocem tijekom privatne audijencije početkom rujna. Bio je vrlo impresioniran i saslušao je s velikom pozornošću te je u više navrata potvrdio da je dobro razumio što bi mogle biti patnje alžirskog naroda jučer i danas. Pozvao nas je da budemo vrlo osjetljivi, kako ne bismo ozlijedili, nego pomogli u liječenju rana. Potrebno je, dakle, vrijeme za dobru pripremu uma i srca kroz kateheze usmjerene ne samo kršćanima, nego i muslimanima.

Svakako je prerano dati određeni datum, ali recimo da se nadamo možda slaviti obred beatifikacije u jesen 2018. u Alžiru.

S. Esther Paniagua Alonso s papom Ivanom Pavlom II.
@postulation-Algeria  

Možete li nam na kraju ukratko predstaviti Crkvu u Alžiru te što ovaj postupak predstavlja za tamošnju zajednicu vjernika?

Crkva u Alžiru je jedna Crkva brojno siromašna, ali velika po svom svjedočanstvu. Ona je prisutna da služi i ljubi, i u tome pronalazi svoju hranu za život naroda te zemlje. Postoje muškarci i žene, koji svaki dan poklanjaju svjedočanstvo kroz svoju prisutnost, prijateljstvo ukorijenjeno u Kristu. Npr. kroz neke organizacije, poput Caritasa, mnogim Alžircima je ponuđena pomoć, bilo da su siromašni ili bolesni. Ali sve ovo se čini u zajedništvu Alžiraca, koji sudjeluju u ovom sebedarju. Alžir ima velikodušne ljude i Crkva svjedoči njihovu velikodušnost. Ona živi u središtu ljudi koji mole, dakle, ona želi biti pobožna Crkva, ona koja služi. Život i smrt 19 mučenika čini se kao slika identiteta alžirske Crkve. Oni su utjelovili do kraja poziv ove Crkve, sakramentom ljubavi za sve. Crkva je poslana, darovana Alžircima. O. Christian je napisao čistom formulom: „Krist je toliko volio Alžir da je dao svoj život za njega i nas, da bismo ga slijedili.“ Mislim da je to smisao života ove Crkve, učenice Krista. Beatifikacija 19 mučenika bila bi svjetlo i snaga koja je dana čitavoj alžirskoj Crkvi, da bi živjela svoje prelijepo zvanje u većinski muslimanskoj zemlji. Također bila bi svjetlo cijele Crkve, u svjedočanstvu da je zajednički život između kršćana i muslimana moguć te kako je to zapravo jedna milost u službi Kraljevstva.

Zbog čega mislite da ste odabrani za postulatora kauze, kakav je to dojam ostavilo na Vas te koliko utječe na Vaš život?

Izbor je bio veliko iznenađenje za mene. Naravno, već sam naporno radio na spisima tibhirinških redovnika, objavljujući članke i knjigu. Otišao sam 1998. u Alžir, vidjeti je li  moguće nastaviti redovnički život u Tibhirinu. Tako je postojala povezanost. Sjećam se da mi je jedan opat 1997., obaviješten o mojoj želji da odem u Tibhirin, rekao: „Možda će tvoj dar dobiti oblik koji ne očekuješ“ – 15 godina kasnije, nadbiskup Alžira me je imenovao postulatorom kauze i sjetio sam se tih riječi. Bog uvijek radi! I moj je dar dobio posve nov oblik kroz ovu službu postulatora. Da bih dobro razumio tijek kauze, pohađao sam šestomjesečni studij Kongregacije za kauze svetih na Papinskom sveučilištu Urbaniana u Rimu. Danas je veliki dio posla dovršen, ponekad s toliko truda u sastavljanju pozicije, ali ju je vrlo pozitivno ocijenila Kongregacija za kauze svetih i to je bila lijepa „nagrada“ za mene. Očigledno, u sastavljanju pozicije, ušao sam u život i duh tih 19 mučenika i to je bio znatan impuls za moj duhovni život. Predložiti nove modele svetosti Crkvi predivan je zadatak, koji prstom pokazuje da je svetost za sve nas usprkos našim slabostima. Božja milost djeluje u nama na poseban način, a mi se pokušavamo pripremiti prihvatiti je i živjeti.