Župa Tuzla

Glasnici nade u Tuzli


Katolička baština u Gradu soli je drevna. Predmnijeva se kako su franjevci svoj samostan ovdje podigli krajem 14. ili u prvoj polovini 15. stoljeća.

Piše: Josipa Prskalo

Dokaz kako su onomad imali čvrste temelje zrcali se u njihovoj današnjoj djelatnosti u Tuzli, u župi Sv. Petra i Pavla i samostanu Sv. Pavla apostola. Točan datum dolaska franjevaca u ovaj tuzlanski bazen i grad Tuzlu sa sigurnošću se ne može utvrditi jer nema pisanog traga. Više o tomu, ali i o samoj tuzlanskoj župi i njezinu životu rekao nam je fra Mario Divković, župnik i gvardijan koji ovdje već djeluje više od 10 godina.


Soli – Gradovrh – Bač – Tuzla

I prije dolaska franjevaca u Tuzli je vjerojatno bilo katolika koji su radili u rudnicima soli. „Kad se gleda povijest tuzlanskog kraja ovdje su nekoć bila dva samostana. Jedan u Donjim Solima, jedan u Gornjim Solima. Sredinom 16. st. franjevci su uslijed progona prebjegli u Gradovrh ‒ jedan samostan koji je sagrađen i poklonjen im. Nažalost, pod velikim pritiscima Osmanlija, fratri su 1688. zajedno s 3 000 katolika otišli s Gradovrha u Bač u Vojvodinu. Sa sobom su ponijeli sliku Gospe Gradovrško-bačke i ona se još uvijek čuva u našem samostanu u Baču. Tako da postoji poveznica između tih samostana – jednom godišnje mi u Bač idemo sa svojim vjernicima, a nama Bačani dolaze 2. kolovoza kada na Gradovrhu imamo procesiju i misu u čast Gospe od Anđela. Kada sagledamo povijest našeg franjevačkog samostana ovdje u Tuzli – riječ je obnovljenom samostanu Sv. Petra apostola u Donjim Solima, tako da smo tu tradiciju djelovanja franjevaca mi nastavili i dandanas u ovom novom samostanu“, ispričao nam je na početku fra Mario.

 „Moja banka bio je narod“

S gradnjom novog samostanskog i župnog kompleksa upoznao nas je fra Josip Zvonimir Bošnjaković, umirovljeni svećenik i ispovjednik, inače prvi tuzlanski gvardijan imenovan nakon 350 godina. „Za kapelana u Tuzlu premješten sam 1967., a 1970. starješinstvo me je imenovalo prvim tuzlanskim gvardijanom. Sve do tada, administrativno središte tuzlanske vjerničke zajednice bio je samostan u Kraljevoj Sutjesci, da bi te 1970. bilo određeno da se iz samostana u Tuzli pastorizira ovaj kraj. Kada sam postao gvardijan, odmah sam započeo gradnju temelja nove crkve u Šikari, a po završetku radova u Zagrebu se dogodilo Hrvatsko proljeće... Komunističke vlasti svuda su počele hapsiti Hrvate, među njima i mene. Osudili su me na tri godine zatvora. Samo su jednog jutra banuli u samostan koji se tada nalazio na današnjem Trgu slobode, iako ih nisam puštao, razvalili su vrata i prilikom pretresa, u sobi koja je služila kao ostava za stare stvari, našli su Čikašku danicu – crkveni list kojeg je Hercegovačka franjevačka provincija izdavala u Chicagu. List sam dobio od prijatelja. Odnijeli su ga i tražili da im kažem odakle mi. Govorio sam da ne znam, da ga uopće nisam ni pročitao – što je i istina. Tek na suđenju, čuo sam, kako je jedan istražitelj pročitao jedan naslov iz lista koji glasi: Teško onom koga Tito hrani. I zbog te rečenice oni mene osuđuju na tri godine zatvora“, prisjetio se fra Josip razdoblja koje je osporilo njegov pristup gradnji kompleksa u Tuzli.

Nakon zatvora djelovao je u Ulicama gdje je završio započetu gradnju velike crkve i dvije filijalne crkve. Potom je ponovno imenovan gvardijanom tuzlanskim i ondje ga je sačekala gradnja, koju je povjerio tuzlanskom građevinskom poduzeću Tehnograd, a rađena je prema projektu gosp. Ugljena. „Gradnja crkve, samostana i galerije Kristiana Krekovića započela je 1983. u rujnu. Već 1985. uselili smo u ovu novu crkvu, a u samostan 1987. Tijekom cijele gradnje nisam imao novčanih priloga ni od kantona ni od vlade, moja 'banka' se zvala narod – vjernici župe Tuzla. Zahvaljujući pokojnom slikaru Gabrijelu Jurkiću, čiji sam bio i ispovjednik kao mladomisnik, a koji je rado sudjelovao na jutarnjim misama sa suprugom Štefom, shvatio sam važnost umjetnosti u crkvi. U razgovoru mi je jednom prilikom rekao: 'Fra Josipe, gradite crkve tako da ih uvijek umjetnički oblikujete.' To sam zapamtio te tako otišao slikaru, gosp. Jordanu u Zagreb i dogovorio s njim da naslika ovu oltarnu sliku, a njezin koncept osmislio je nitko drugi nego pok. fra Bonaventura Duda, koji je došao meni kao svom prijatelju i blagoslovio sliku“, otkrio nam je umirovljeni fratar koji je, dok je bio gvardijan, s narodom izgradio i filijalne crkve u Križanima, Grabovici i Tetimi, te obnovio kapelu u Lipnici.

Crkva puna simbolike

Spomenimo da župna crkva apostolskih prvaka odiše simbolikom – 1/3 krova je „otvorena“ te kroz nju dopire prirodna svjetlost i to baš poviše oltara, što predstavlja otvorenost prema nebu. Krovne konstrukcije u vidu žice koje se spuštaju prema sredini crkve predstavljaju zrake i djelovanje Duha Svetoga. Također, u istoj ravni u crkvi nalaze se klupe i za vjernike i svećenike jer su, kako nam je fra Mario protumačio, svi jednako grešni, a tek je prezbiterij, s kojega se propovijeda i naviješta Riječ Božja, odignut stepenicom. Vidljivi dvostruki zidovi zbog činjenice da je Tuzla rudarski grad, simboliziraju jame koje su ispod, a s druge strane predstavljaju uzburkanu povijest podneblja. Crkvu, uz druge umjetnine, rese i orgulje nabavljene 1978., koje je izradio poznati tvorac orgulja gosp. Jenko iz Slovenije.

Cijela Tuzla u jednu župu stala

U tuzlanskom samostanu i župi trenutno djeluju četvorica svećenika – fra Mario i fra Josip, zatim fra Božidar Štrkalj, samostanski i župni vikar i ekonom te fra Franjo Ninić, župni vikar. Svi oni, zajedničkim snagama brinu o ovoj župnoj zajednici, na čijem teritoriju žive i rade redovnice Kćeri Božje ljubavi koje u sklopu tuzlanskog Katoličkog školskog centra Sv. Franjo imaju svoj samostan i djevojački internat.

„Nakon blagoslova obitelji u našem gradu i po našim selima, od prošle godine broj vjernika je, mogu reći, opao. Međutim, prema našim statistikama ne možemo točno znati koliki je broj vjernika u Tuzli jer događa se, prilikom blagoslova, da mnoge obitelji ne budu u stanovima, ili promjene stan u odnosu na popis od prethodne godine. Ali ono što smo uspjeli obići – na području naše župe popisano je 3 250 članova, u 1 700 obitelji. Nažalost, broj članova po našim selima je jako mali. Ostali su stariji ljudi, njihova su djeca, pod pritiskom ekonomije i boljeg života, otišli iz ovih krajeva. No, još uvijek postoji ta poveznica te oni obilaze svoje roditelje i rodno mjesto, i ne zaboravljaju ih“, kazao nam je gvardijan Divković.

Objasnio nam je kako je situacija u gradu nešto drugačija jer je Tuzla velika, a ovo je jedina katolička župa, tako da u nju navraćaju različiti ljudi. „Mnogi od njih dolaze u crkvu, primaju sakramente, ali ne primaju blagoslov obitelji. Ne znamo zašto je to tako, i sami, kada im postavimo takvo pitanje, ne znaju što odgovoriti. Možda je to naslijeđe komunističkog režima koji je bio ovdje, jer su mnogi od njih odgajani u tom duhu da su izgubili poveznicu s vjerom i Crkvom i sad u ovakvim okolnostima, evo mi fratri ovdje, pokušavamo ljude približiti Crkvi, da im ona ne bude nešto strano niti kakav strah, nego da u ovoj kući osjete našu blizinu, podršku i da nisu sami“, istaknuo je tuzlanski župnik.

S nadom bez kukanja

Ono što nam je posebno bilo drago jest pozitivan stav koji nas je dočekao u ovom franjevačkom domu. Fra Mario se puno ne čudi odlasku naroda iz BiH, jer kako kaže – svijet je uvijek odlazio. „Nije toliko problem u odlasku svijeta, nego jer se broj djece u obitelji smanjio. Sada obitelji imaju po jedno-dvoje djece, a prije je bilo po sedmoro-osmero. I kad od njih dvoje ode vani, opet pet-šest ostane u Bosni i Hercegovini. Primjerice, prije 300-400 godina na području Tuzle bilo je ostalo svega 11 katoličkih obitelji, ali od tog broja 11 sačuvana je župa Tuzla i nastaju okolne župe. Broj vjernika će uvijek rasti i smanjivati se. Mi možemo tim ljudima olakšati njihov duhovni život, svakodnevnicu, na bilo koji način, ali uvijek treba imati vjere i nade u Boga da će se to stanje promijeniti“, otkrio je fra Mario svoje snažno pouzdanje u Božju Providnost.

Kako ne bi bilo da ova, prema mnogima „nezamislivo“ pozitivna, priča ima samo jednu stranu, razgovarali smo i s mladom aktivnom župljankom Majom Nikolić, koja ondje živi sa svojom obitelji. Ona je supruga, majka dvoje djece, članica župnog pastoralnog vijeća te novinarka Radija Slobodna Evropa.

„Glede perspektive mladih ovdje u Tuzli, ja mislim da je ona sjajna, iako se mnogima neće svidjeti ovo što ja kažem, jer brojni su oni koji nažalost napuštaju Tuzlu i BiH, ali ja kroz svoje obiteljsko iskustvo svjedočim nešto suprotno. Prije 10 godina stigla sam u ovaj grad, odmah dobila posao, moj muž je također radio, nije ni nama bilo lako i mi smo se borili za posao i za svaku priliku. Ali smo uvijek u vjeri u Boga, znali da možemo uspjeti i to se i dogodilo. Odmah smo se uključili u brojne aktivnosti ovdje u samostanu, a kao studenti u Sarajevu bili smo uključeni i u HKD Napredak, Udrugu katoličkih studenata Emaus, a oboje smo radili i za Katolički tjednik. Tako da smo samo to iskustvo iz Sarajeva prenijeli ovdje. Uistinu vjerujemo u ovu našu župnu zajednicu. Mislim da sjajne stvari radimo i da čovjek samo treba unijeti više pozitivnosti u sebe. U BiH, pa i bilo gdje drugo u svijetu ne postoji ta ekonomska kriza, mislim da su ljudi obuhvaćeni krizom duha. Svi, uz vjeru i molitvu, trebamo raditi nešto da život na ovim prostorima učinimo boljim“, potvrdila je Maja onu pozitivnu stranu priče.

Važno je istaknuti da na području grada Tuzle i Tuzlanske županije djeluje više od 20 katoličkih i hrvatskih kulturnih institucija te je pri samostanu i župi osnovana i Koordinacija hrvatskih katoličkih udruga i institucija, s ciljem boljeg povezivanja kako bi se problemi i dobre stvari koje se javljaju zajednički artikulirale i predstavljale javnosti.

Frama ovdje djeluje 20 godina. U usporedbi s drugim župama tuzlanski framaši su većim dijelom studenti i to ne samo iz Tuzle nego svi oni koji ovdje dolaze na studij.  

Svima i za sve po Kristovu primjeru

Fra Mario nas je rado poveo i u obilazak Hrvatskog kulturnog centra Sv. Franjo, koji se gradi na mjestu gdje je nekoć bila katolička crkva. Ideja o gradnji ovoga centra nastala je 2005., kada je tadašnji gvardijan fra Zdravko Anđić, u dogovoru s arhitektom Jurom Pranjićem, u sklopu revitalizacije stare gradske jezgre Tuzle želio oživjeti i staru katoličku crkvu koja se ondje nalazila.

Koliko smo uspjeli primijetiti radovi, koji su počeli 2011., dobro napreduju, i to sve, kako ističe fra Mario, zahvaljujući donatorima – Vladi Republike Hrvatske, Gradu Tuzli, Tuzlanskoj županiji i državi Bosni i Hercegovini.

Privodeći tako naš ugodni razgovor kraju, naš sugovornik je spomenuo iizrazito dobru suradnju s Islamskom zajednicom i Pravoslavnom Crkvom. „I jedni i drugi se uvijek odazovu bilo da je riječ o nekom problemu ili nekoj dobroj stvari. Uz to, međusobna smo si podrška na našim manifestacijama koje organiziramo, gdje evo, barem svojom nazočnošću želimo pomoći jedni drugima. Tako da se u tim našim susretima ogleda naše zajedništvo, ali rekao bih kako se taj duh zajedništva i prijateljstva ne zrcali samo ovdje u Gradu na zrnu soli, nego u svakoj našoj sredini“, poručio je gvardijan Mario.

Nama se posebno dojmila izvanredna doza pozitivnosti koja nas je dočekala, ali za koju smo se i uvjerili kako ovdje stalno obitava. Na kraju se možemo samo složiti s fra Marijovim riječima: „Ako ne prihvatimo drugog čovjeka i suradnju s njim, bez obzira na njegov status, položaj, vjeru i naciju onda i mi gubimo svoje kršćansko poslanje koje nam govori da prihvatimo svakog čovjeka bez obzira tko on bio.“