Život je dar koji uključuje i odgovornost


Samo je čovjek sposoban stvarati novo i kod oblikovanja tražiti nove putove u životu te se na taj način približiti izvoru života, onoj Ljubavi koja je život kao dar omogućila. Ali dar može biti i zloupotrijebljen.

Piše: fra Luka Marković

Životinje se odnose prema daru uvijek isto. Jedino čovjek ima sposobnost osmisliti dar, uvećati ga. Biblijska priča o stvaranju svijeta govori o nečemu što jest, a nije moralo biti. Utoliko se stvaralački proces mora shvatiti kao plod ljubavi. Pojava ljudskog stvorenja potvrđuje taj izljev ljubavi na poseban način. S obzirom da je čovjek jedino stvorenje u nama poznatom svemiru koje je svjesno tog dara, ono stoji u posebnoj relaciji prema Stvoritelju, ali i prema stvorenom.

Jedino stvorenje koje se potvrđuje u stvorenom svijetu jest čovjek, jer je svjestan mogućnosti koje stoje pred njim. Svijest čovjeka da ga Bog želi nasuprot sebi kao partnera, govori i o tome da je zainteresiran i za njegovu budućnost. Biblija metaforično pripovijeda o Bogu kao ocu, ali i kao brižnoj majci koja bdije nad razvojem svog djeteta. Kao što majka nije sposobna uvijek usmjeravati dijete na životom putu, jer njezin odnos prema djetetu uključuje i njegovu slobodu, tako ne može ni Bog odrediti svaki ljudski korak. Pa, ipak, On želi da ljudsko stvorenje dođe do zacrtane točke.

Dar koji obavezuje

Bog ne prisiljava. U biti, prisile i ne može biti, jer je dar slobode nepovratan. Utoliko je u svakom novom rođenju, koji je ujedno i novi početak, sadržana mogućnost potvrde pred Bogom, ali i otuđenja od Njega. No, život kao dar ostaje i kad se čovjek pokaže njega nedostojnim, kad ga zloupotrijebi, djelujući destruktivno, udaljavajući se od izvora Ljubavi koja ga je htjela. Zato vjera, utemeljena na Bibliji, vrlo često upozorava čovjeka – kao gotovo i sve druge religije – da je život dar koji obavezuje, i to ne samo u smislu odgovornosti prema drugomu nego i prema samome sebi. Zato je čovjek pozvan uvijek iznova pronalaziti pravi put. Život kao dar uključuje i svijest o tome da je život vrijedan i u onim teškim trenucima kad sve izgleda crno i bez nade. Upravo Biblija često donosi priče o kriznim vremenima iz kojih čovjek izlazi uzdignute glave. A to upućuje da otuđenje nije ujedno i konačna osuda. Mogućnost novog početka je uvijek prisutna. Čovjek ga mora samo htjeti. Bog Biblije ne poznaje samo jednu priliku nego mnoštvo. U biblijskim tekstovima oslikavaju se i misli koje upućuju čovjeka na to da se isplati truditi, jer puno toga ovisi o samom ljudskom stvorenju. Kako kaže rimski car i filozof, Marko Aurelije, s obzirom na mogućnosti koje stoje pred čovjekom, „naš je život često ono što sami od njega učinimo“.

Smisao u relaciji prema drugom

Život kao dar nije nešto statično nego dinamično, što uključuje i ljudski trud. Važnost tog pozitivnog odnosa spram životu i u onim kritičnim vremenima, naglašavaju danas i svi psiholozi. Poznati psihoterapeut i psihoanalitičar Viktor Frankl, koji je i sam osjetio svu težinu životnih iskušenja u nacističkom logoru, upozorava na to da vanjske krize mogu slomiti čovjeka, ali isto tako biti i prilika za odrastanje, za usmjerenje vlastitih misli prema onim bitnim i konstruktivnim stvarima u životu. Jer upravo u tim egzistencijalnim, graničnim trenucima čovjek ozbiljno počinje shvaćati one važne stvari koje usrećuju, kao i to kako su često ljudski zahtjevi ogromni i površni, a kako je malo potrebno da bi čovjek bio sretan. Zato teški trenuci u životu mogu biti pokretač usmjerenja prema nutrini, osposobljavanju oslobađanja od onog suvišnog vanjskog koje ne usrećuje bezuvjetno. Sposobnost distanciranja u odnosu na želje, od onog površnog u sebi, i spoznavanje onog bitnog koje usrećuje, čovjek postiže tek tada kad istinski zaviri u sebe i shvati da je sociološko biće koje ne može bez drugih. Jer samo površna upućenost na samoga sebe, bez uključivanja i dobra drugih, što uključuje i odricanje, čini čovjeka trajno nezadovoljnim. Slikoviti, ali jako poučni govor u Bibliji kako je Bog Adamu stvorio Evu, upućuje na to da se smisao ljudskog života potvrđuje u relaciji prema drugom. Jer nitko nije dostatan sam sebi. I nitko ne može sam u sebi popuniti sve praznine.

Podređivanje i odgovornost

Biblija stavlja čovjeka u još širi kontekst. Upućuje ga na nužnost života u prirodi i s prirodom. Zato se biblijske riječi o ljudskom pravu na podvrgavanje svega sebi ne smije uzeti kao poziv na tiraniju nad prirodom i drugim živim stvorenjima.

Mitovi američkih starosjedioca govore o toj važnoj ulozi čovjeka na zemlji. Promatraju ga kao posrednika između neba i zemlje. Zato je, kako kažu, čovjek uvijek odgovoran za ono što uzrokuje loša događanja na zemlji.

Slično razmišlja i Biblija u svom pozivu čovjeku da sve podredi sebi. U tom podređivanju krije se zahtjev za koordinacijom unutar svijeta prirode. Jer čovjek je jedino razumsko stvorenje koje shvaća kakav svijet želi Bog. I odgovorno je za ono što krene u krivom smjeru. Biblija zato ne govori nigdje o odgovornosti životinja, nego izričito čovjeka. Jer čovjek je jedini sposoban unaprijediti svijet, ali i unazaditi ga, otvoriti u njemu prostor za destrukciju. U tom konteksti treba shvatiti sve biblijske priče koje govore o ljudskim stranputicama, koje ga udaljavaju od onog što mu je Bog namijenio. Biblija osuđuje nedjela i otuđenje od prirode, ali istovremeno potiče na razvoj, upozoravajući na to da čovjek posjeduje veliku sposobnost. Samo je treba biti svjestan i razvijati je u skladu sa zacrtanim Božjim planom.

Čovjek – pokretač novoga

Biblija ohrabruje čovjeka na nove korake u životu, upozoravajući ga da se ne boji zapreka. Jer strah koči, a razborita hrabrost vodi naprijed. Već je rimski filozof Seneka znao upozoriti na to kako je ljudski strah velika zapreka napretku. U tom duhu upozorava kako nije problem u tome što su neke stvari teško ostvarive, nego u tome da nam izgledaju neostvarivim. U zajedništvu s drugima, pojedinac se osjeća sigurnijim, pa mu i određene poteškoće izgledaju lakšim. U zajedništvu s drugima pojedinac rijetko ima osjećaj da su mu sva vrata u životu zatvorena. Naprotiv, kako kaže Andre Gide, kad naiđe na jedna zatvorena, ima osjećaj da su mu negdje neka druga otvorena, koja vode do cilja. Jer onaj tko se može na druge osloniti, nikada ne ide sam kroz mračni tunel života.

Biblija stavlja čovjeka u još širi kontekst. Upućuje ga na nužnost života u prirodi i s prirodom. Zato se biblijske riječi o ljudskom pravu na podvrgavanje svega sebi ne smije uzeti kao poziv na tiraniju nad prirodom i drugim živim stvorenjima.

Čovjek je po naravi i svom poslanju sklon promjenama, stvaranju novih okolnosti kod oblikovanja prirodnih datosti koje ga okružuje.

Kad Biblija govori o tome da je čovjeku sve u prirodi podređeno, onda ne misli na to da se čovjeku prema svemu treba svirepo odnositi, kao onaj koji ima pravo sve iskoristiti za svoj vlastiti užitak. Naprotiv, u tim riječima se krije poziv na oblikovanje svijeta prirode. Razum koji mu je darovan osposobljava ga za taj zadatak. Ali pri tome čovjek ne smije na prvo mjesto bezuvjetno staviti svoje želje koje, istina, mogu biti pozitivne i pokretačke, ali i vrlo opasne i destruktivne.

Želje i cijena ostvarenja

Problem nije u samim željama kao takvim. Uvijek kad ih je čovjek sposoban kontrolirati i dovesti u sklad s dobrom drugoga čovjeka i prirode, one mogu biti pozitivne. Problem leži samo u onim željama koje pojedinac bezuvjetno želi ostvariti, pa makar bile i na štetu drugih.

I Biblija poziva ljudsko stvorenje na nove korake. Život kao dar nije statičan nego dinamičan. Biblija poziva na napredak i u tehnologiji. A on je moguć samo tada ukoliko je čovjek sposoban kontrolirati sebe. U biblijskim porukama čovjek ne postiže ništa na silu.

Već je Epikur zamijetio da smisao ljudskog života ne leži u tome da se zadovolji s malim, nego u tome da bude osposobljen u životu snalaziti se s malo, težeći k višim ciljevima. Jer uvijek kad se na silu želi postići više i zadovoljiti bezgranične želje, čovjek dolazi u sukob s drugima i prirodom, ponašajući se kao gospodar. A on to nije. Jer njegov život kao dar uključuje koordinaciju na dobro svih, svega stvorenog. Svaka neumjerenost, kad čovjek za cilj stavi samo ostvarenje vlastitih prohtjeva, vodi u novu ovisnost, koja ga udaljuje od drugih. Jer čim se ispune jedne želje, rađaju se već druge. A to čovjeka čini slijepim za potrebe drugoga.

Takav stav prema životu kao daru stvara kod pojedinca krivu sliku o životu. Takvo razmišljanje vodi dualističkom pogledu na svijet, u kojem dominiraju samo suprotnosti, bijelo i crno, dobro i loše, uspješno i neuspješno, sreća i besmisao, ja ili on. Ta kriva slika o životu odvlači od istine da se sve u prirodi, pa i ljudskom životu koji je sastavni dio prirode, mijenja, da se život odvija između bijelog i crnog, uspješnog i neuspješnog, između mene i tebe. I što se pojedinac više bude ostvarivao kao jedinstvo u prirodi i zajedništvo u svijetu, više će život poimati onakvim kakav jest, izbjegavajući misli kako sve mora biti postignuto i ispunjeno, te kako je sve crno i besmisleno ako do toga ne dođe.

Osmisliti i uvećati dar

Nitko ne može tražiti da se trenutak zadovoljstva ovjekovječi. Jer život kao dar je dinamičan, pun ispunjenih i neispunjenih snova. Čovjek se mora pronaći u toj igri promjena, koje i njega samoga mijenjaju i osposobljavaju za život. Život poziva na dinamičnost, oblikovanje svijeta i sebe. Utoliko se čovjek razlikuje od svih živih bića koja se mijenjaju samo utoliko što im to priroda omogućuje. Samo je čovjek sposoban stvarati novo i kod oblikovanja tražiti nove putove u životu te se na taj način približiti izvoru života, onoj Ljubavi koja je život kao dar omogućila. Ali dar može biti i zloupotrijebljen. Životinje se odnose prema daru uvijek isto. Jedino čovjek ima sposobnost osmisliti dar, uvećati ga. Nigdje se to ne opaža tako jasno kao u razvoju ljudske civilizacije, u koju spada i tehnologija.

Tehnologija koja omogućuje olakšanje života jest proizvod onoga što se krije u ljudskom životu kao daru, koji nosi u sebi mogućnosti novog.

Nažalost, sloboda je uvijek i rizična. Nigdje se to u odnosu na ljudsko stvorenje ne potvrđuje tako snažno kao u tehnologiji. Upravo ona ukazuje i na onu drugu stranu dara, na slobodu iz koje može proizaći i destrukcija. Tehnologija može biti blagoslov, olakšati život, ali i razoriti, uništiti sve što je čovjek dobio na dar. I tu se ponajbolje dolazi do izražaja veza između dara i odgovornosti, prema sebi, drugomu i prema svemu stvorenom. Jer niti jedno drugo stvorenje u prirodi nije sposobno zloupotrijebiti dar života do tako opasnih granica kao čovjek. Životinje mogu biti grube, nasilne, ali nikada potpuno destruktivne. Ta mogućnost jedino je pridržana čovjeku. Utoliko je i odgovornost čovjeka veća. Biblijske priče o onim graničnim situacijama, kad čovjek počinje zloupotrebljavati život kao dar, i mogućnosti koje iz njega proizlaze, upozoravaju na opasnost koja se u tome krije. Jer samo slobodan čovjek može istinski ugroziti slobodu drugoga. Stoga bi metaforičke priče Biblije o ljudskim otuđenjima od onog što dar istinski uključuje trebalo uzeti ozbiljno. U tom kontekstu upozorava Biblija i današnjeg čovjeka na nužnost usklađenog razvoja tehnologije s odgovornošću prema svemu stvorenom. Jer sloboda koja proizlazi iz ljudskog darovanog života uključuje i ogromnu odgovornost, odgovornost prema svijetu, drugomu, sebi, ali i prema Stvoritelju.