Mirko Hrkač, osnivač Zaklade Čujem, vjerujem, vidim

U kontaktu sa slijepima najvažnije je dostojanstvo svake osobe


Zdravi ljudi često zaborave kako svuda oko nas žive osobe koje imaju zdravstvenih problema s očima, bilo da su slabovidne ili, nažalost, potpuno slijepe. Upravo zato je jedan dan u godini, 15. listopada, proglašen Međunarodnim danom bijeloga štapa.

Razgovarao: Željko Ivković

To je vrijeme kada se posebno prisjećamo onih koji su rođenjem ili pod nesretnim okolnostima uskraćeni za blagodati vida. U tom smo povodu razgovarali s Mirkom Hrkačem, osnivačem zaklade Čujem, vjerujem, vidim sa sjedištem u Zagrebu...

Svjesni smo da među nama žive slijepe i slabovidne osobe, međutim pitanje je jesmo li učinili sve potrebno da one budu ravnopravne s drugim članovima društva. Oni koji ne vide ne trebaju našu milostinju, nego ostvarenje različitih mogućnosti djelovanja u društvu. Upravo smo o tim temama, ali i nekim drugim, razgovarali s Mirkom Hrkačem, rođenim u Prisadama kod Doboja, ali podrijetlom iz Širokog Brijega. Do gubitka vida radio je kao voditelj gradilišta, a potom je upisao teološki studij na KBF-u u Zagrebu. Od prosinca 2008. upravitelj je i osnivač Zaklade Čujem, vjerujem, vidim.Njezina svrha je pružanje pomoći djeci, mladima i studentima s invaliditetom u obrazovanju i omogućivanje pristupa literaturi duhovnog i drugog sadržaja slijepim i drugim osobama koje ne mogu koristiti standardni (crni) tisak.

Poštovani, objasnite nam kakav je položaj slijepih i slabovidnih osoba u Zagrebu i općenito u Hrvatskoj? Imate li usporedbu s BiH te je li se išta nabolje promijenilo nakon ulaska Hrvatske u EU?

Ako napravimo usporedbu između BiH i Hrvatske, postoji razlika u tzv. dodatku za tuđu pomoć, on je u BiH veći nego u Hrvatskoj. U Hrvatskoj, pa tako i u Zagrebu, veći je broj organizacija koje pružaju potrebnu pomoć slijepima, ali i drugim osobama s invaliditetom u izjednačavanju mogućnosti osoba s invaliditetom, što je u konačnici i najbitnije: izjednačiti mogućnosti osoba s invaliditetom u odnosu na osobe bez invaliditeta.

U gradu Zagrebu mogućnosti su znatno veće i bolje u odnosu na ostatak Hrvatske, pri čemu grad Zagreb na čelu s gradonačelnikom Milanom Bandićem ulaže velike napore kako bi se izjednačile mogućnosti osoba s invaliditetom s ostatkom populacije.

Često se koristi termin - osobe s posebnim potrebama, što nije točno. Nije riječ o posebnim potrebama, nego o različitim mogućnostima i u tomu je jedina razlika između osoba sa i bez invaliditeta.

Nije posebna potreba htjeti čitati ili htjeti negdje putovati, to je potreba koja postoji kod svake osobe i tako treba prihvaćati osobe s invaliditetom gdje bi naglasak uvijek trebao biti na dostojanstvu osobe, a invaliditet je nešto što osobu s invaliditetom čini u nekim stvarima različitom od drugih osoba.

Recite nam, prema vašem mišljenju, a i iskustvu članova Zaklade, kakav je zapravo odnos društva u cjelini prema slijepim i slabovidnim? Kako društvo tretira slijepe i slabovidne?

Ovisi od osobe do osobe, od iskustva do iskustva. Vrlo je čest (pogrešan) pristup da se prosudba neke osobe s invaliditetom donosi samo na temelju viđenog, a da se nisu stvorili potrebni uvjeti da osoba, bila ona slijepa ili s drugom vrstom invaliditeta, pokaže što i koliko može. Često osobe s invaliditetom moraju dokazivati da mogu raditi, obrazovati se i često moraju dati i više nego druge osobe kako bi dokazale da su ravnopravne.

Što je konkretno što može učiniti svaki pojedinac i institucija u odnosu prema slijepima i onima koji slabije vide?

Kao prvo i najvažnije imati u vidu da se prvenstveno radi o osobi koja ima dostojanstvo kao i svaka druga osoba i da je jednaka svakoj drugoj osobi. Ako je potrebna određena pomoć, tada ju treba pružiti na način na koji to želi osoba kojoj se pomaže, i to je osnovno pravilo kod pristupa, komunikacije i pružanja potpore i pomoći općenito osobama s invaliditetom. Jednostavno, uvijek treba pitati: kako Vam mogu pomoći? Ako je pomoć potrebna.

Svakog 15. listopada kod nas i u svijetu obilježava se Dan bijelog štapa, dan slijepih i slabovidnih osoba. Kako Vaše udruženje obilježava taj dan?

Ovisno o potrebi, no uvijek je bitno posvješćivanje o mogućnostima slijepih i slabovidnih, ukazivanje na potrebne prilagodbe i potpore kako bi se izjednačile mogućnosti slijepih i slabovidnih osoba, ali nastojimo i kroz konkretne primjere ukazati da slijepe i slabovidne osobe mogu ravnopravno sudjelovati u svim aktivnostima u zajednici i same dati doprinos kvalitetnijem životu u zajednici u kojoj žive.

Problem nezaposlenih je uvijek aktualan. Koji su to poslovi koje jedna slijepa osoba može obavljati i dobivaju li slijepi poslove?

U vremenu u kojemu živimo i kada osobe bez invaliditeta teško dolaze do zaposlenja, možete samo zamisliti kako teško se zapošljavaju općenito osobe s invaliditetom pa tako i slijepe osobe.

Donedavno je to bilo nekoliko zanimanja (telefonist, fizioterapeut), ali i uključivanje slijepih i slabovidnih osoba u redovite obrazovne ustanove, kako srednjoškolske, tako i u više i visoke. Slijepe i slabovidne osobe, kao i druge osobe s invaliditetom, imaju mogućnost osposobljavanja i stjecanja znanja koje će im omogućiti ravnopravno traženje zaposlenja u društvu.

Samo uz kvalitetno obrazovanje osobe s invaliditetom mogu biti ravnopravni sudionici na tržištu rada, i to je jedan od glavnih razloga osnutka naše Zaklade.

Sudjelovali ste u snimanju Biblije kako bi je slijepi mogli slušati. Recite nam postoje li svećenici koji posebno rade u pastoralu slijepih i slabovidnih pri vašoj udruzi? Kako se Crkva može dodatno uključiti?

U našoj Zakladi nema svećenika koji bi posebno radili sa slijepim i slabovidnim osobama. U Zagrebačkoj nadbiskupiji duhovnik za osobe s invaliditetom je vlč. Dragutin Goričanec. Crkva bi mogla učiniti nekoliko stvari koje bi uvelike doprinijele boljem duhovnom životu osoba s invaliditetom. Kada je riječ o slijepim i slabovidnim osobama, tu je najveća potreba za prilagođenom duhovnom literaturom.

Kada govorimo o osobama koje se teško kreću ili se kreću pomoću invalidskih kolica, tada treba poraditi na prilazu crkvi da bude prilagođen, jer uglavnom su naše crkve starije gradnje s puno stepenica što ovim osobama onemogućava pristup sakralnom prostoru.

I još jedna skupina osoba s invaliditetom koja je u teškoj situaciji jesu gluhe i nagluhe osobe.

Za njih je potrebno osposobiti svećenike da se služe znakovnim jezikom kako bi gluhe osobe mogle pristupiti sakramentima, ali i sudjelovati u euharistijskim i drugim sakramentalnim slavljima.

Pretpostavljamo, kako rekoste, da je slijepima u Zagrebu mnogo lakše nego po manjim gradovima i selima...Kakav je položaj slijepih i slabovidnih osoba koje ne žive u velikim gradovima i nemaju prigodu ići u školu za slijepe i slabovidne?

Svakako grad Zagreb pruža veći broj mogućnosti. Sama gradska uprava je vrlo osjetljiva na potrebe i izjednačavanje mogućnosti osoba s invaliditetom, ali zahvaljujući mogućnosti korištenja ceccogram usluge u pošti (napomena: „besplatna pošiljka za slijepe“), naše knjige dolaze do slijepih osoba diljem Hrvatske i BiH.

Danas se u Hrvatskoj nastoji da već od vrtićke dobi djeca s invaliditetom budu uključena u grupe s djecom bez invaliditeta što omogućava njihovo ravnopravno uključivanje u školu, a nakon toga i u poslovni svijet. Također, slijepe osobe imaju mogućnost komunikacije i korištenja svih usluga koje pružaju moderna sredstva informiranja, internet, audioknjige, uključivanje u redovite obrazovne ustanove pa čak korištenje tzv. pametnih telefona, što otvara mnoge mogućnosti u obrazovanju.

Saznali smo kako se slijepi i slabovidni bave sportovima koji su baš prilagođeni njima. Recite nam nešto više o tome, koji su to sportovi?

Nekoliko je osnovnih sportova kojima se bave slijepe i slabovidne osobe: šah, kuglanje, pikado, golbal; također se slijepe i slabovidne osobe natječu u različitim atletskim sportovima.

Kakav je sustav zdravstvenog osiguranja dostupan slijepim i slabovidnim? Što pokriva osiguranje, a što sami ljudi moraju nabavljati?

Sustav osiguranja je jednak za sve u Hrvatskoj. Osobe koje imaju stopostotni invaliditet oslobođene su plaćanja dopunskog osiguranja.

Od pomagala su redovita pomagala koja osigurava HZZO: štap, sat, uređaj za slušanje zvučnih knjiga; dok ostala pomagala ovise o dobi slijepe, odnosno slabovidne osobe, primjerice: računala s govornim jedinicama mogu dobiti osobe koje se nalaze na obrazovanju, odnosno mogu dobiti uređaje za čitanje teksta pisana Brailleovim pismom.

Kako se ljudi trebaju odnositi prema slijepima i slabovidnima? Što slijepi ne vole da im se događa u ophođenju u svakodnevnom životu?

Kao što smo već rekli, prvenstveno se svi trebaju držati osnovnog pravila, a ono glasi: osobu s invaliditetom, prije nego bilo što pokušate učiniti da biste joj pomogli, pitajte: „Trebate li pomoć?“ Ako kaže da treba, pitajte kako joj možete pomoći. Ako osoba ne treba vašu pomoć, nemojte biti uvrijeđeni, možda će druga osoba trebati vašu pomoć!

Recite nam kako se definira slabovidnost, to jest kada se za određenu osobu može reći da je slabovidna? Znate li koliko ima slijepih i slabovidnih osoba u Hrvatskoj, BiH i Europskoj uniji? Možemo li govoriti o postotcima u odnosu na ukupni broj ljudi na zemlji?

Što se tiče ukupna broja slijepih i slabovidnih u Hrvatskoj on iznosi između 12 000 i 13 000 osoba, a slijepih je pak oko 6 000. Zakonski je određeno da se slabovidnošću smatra ostatak vida od 40% do 0,5%, dok sljepoća nastupa kada je ostatak vida manji od 0,5%. Za ostale upite nemam informacija.

Htio bih samo napomenuti kako kroz Zakladu organiziramo hodočašća i edukativna putovanja na koja vodimo 20 mladih s invaliditetom, a svakoj mladoj osobi s invaliditetom osiguravamo asistenta koji joj pomaže tijekom hodočašća i putovanja.

Cilj putovanja je omogućiti mladima s invaliditetom da posjete mjesta koja sami ne mogu, ali i omogućiti mladima bez invaliditeta da upoznaju život osoba s invaliditetom, njihove potrebe, mogućnosti, načine komunikacije kretanja jer na ova hodočašća vodimo mlade osobe s različitim vrstama invaliditeta, slijepe, gluhe, osobe u invalidskim kolicima i osobe s drugim vrstama invaliditeta.

Imamo i program pružanja pomoći u obrazovanju kroz koji putem natječaja dodjeljujemo razna tehnička pomagala koja su nužna mladima s invaliditetom za njihovo uspješno školovanje. Također, u našem prostoru održavaju se razne izložbe, susreti od kojih je kontinuiran susret roditelja i djece s različitim vrstama teškoća.