Osjećaj za multikulturalnost i multireligioznost stvara se iskrenim razgovorom


Da je u BiH doista vladalo stanje idilične multikulture i multireligioznosti, ono razvikano bratstvo i jedinstvo, Jergović bi zasigurno i pored esencijalnog straha pred susjedom muslimanom, kao dobar susjed, zapamtio njegovo ime.

Piše: dr. fra Luka Marković

Prije nekoliko tjedana sam pročitao kolumnu Miljenka Jergovića u Jutarnjem listu. Crpeći i zadnje trzaje svog intelektualnog duha pokušava ukazati na to kako se gradonačelnik Dubrovnika Mato Franković nije ponio pametno kad je odbio zajedničko slikanje s gradonačelnikom Trebinja, čiji se predstavnici vlasti još uvijek nisu ispričali Dubrovčanima zbog nanošenje boli za vrijeme srpske agresije, pogotovo one iz susjednog Trebinja. Jergović misli kako je dovoljno da je to učinio vladika Grigorije, vladika koji se, istina, ponaša vrlo tolerantno i kultivirano, ali koji je upravo zbog toga prezren od mnogih stanovnika Trebinja.

Kako bi ukorio Frankovića prisjeća se Jergović svoga susjeda iz Sarajeva, muslimana Đemidžića, pred čijom pojavom ga je spopadao smrtni strah. Tog istog muslimanskog susjeda su navodno, prema njegovim izjavama, nagovarali i njegovi roditelji da ga plaši. Iz toga bi se moglo zaključiti kako ga je kao i dijete samo strah mogao urazumiti. Ali poanta ne leži ipak u tome. Zanimljivo je to da Jergović i pored silnog osjećaja za multikulturu i multireligioznost, koje su navodno u to vrijeme vladale u Sarajevu, nije nikada saznao kako mu se susjed zove po imenu, čak niti kad je odrastao. Čudna neka multikultura i čudni dobrosusjedski odnosi.

Geto

Ništa nije bolje niti u zapadnim zemljama. Da je multikultura bila doista onoliko odraz zapadnog duha, koliko o tome pričaju beznačajni europski političari poput Paddya Ashdowna,ali i onih koji su pristizali iz Azije i Afrike, vjerojatno danas ne bismo imali stotine geta u velikim europskim gradovima, u kojima se odvija paralelni život, puno sličniji onom u Africi i Aziji nego Europi. Zašto je tako? Zato što su europskim političarima bila puna usta priče o nužnosti multikulture i multireligoznosti, oko čegase nisu puno trudili, kao što se gospodin Jergović nije potrudio saznati niti ime svog susjeda. Da su europski političari poradili više na zbližavanju pridošlica i domaćeg stanovništva, pa ako treba i zakonima i zabranama, ne bismo imali danas u Europi ono stanje za koje neki europski intelektualci misle da je nerješivo, te da je puno opasnog naboja.

Nije bilo idilično

Da je u Bosni i Hercegovini doista vladalo stanje idilične multikulture i multireligioznosti, ono vrlo razvikano bratstvo i jedinstvo, Jergović bi zasigurno i pored esencijalnog straha pred susjedom muslimanom zapamtio njegovo ime, jer to zahtjeva dobrosusjedska pristojnost. Da je sve bilo tako idilično ne bi bilo groznih zločina koje su susjedi počinili svojim susjedima. Prisjećam se riječi jedne časne sestre koja je upitala srpskog mladića, susjeda, za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini, kako može to činiti fratrima kad je kao dijete odrastao među njima u Sarajevu. Pognute glave mladić je nastavio djelovati s grupom razjarenih četnika, ponižavajući nekadašnje dobre susjede. Vjerojatno je zaboravio imena dotičnih susjeda ili se nije nikada niti potrudio zapamtiti ih, iako ga za razliku od onog Jergovićeva nisu plašili, nego mu od vremena do vremena pružali čokoladice.

Multikultura nije postojala

U čemu leži poenta Jergovićeve priče? U tome da one istinske multikulture i multireligioznosti u Bosni i Hercegovini i Jugoslaviji nikada nije niti bilo. Jer da je bilo, Jergović bi zasigurno znao ime susjeda, te jednog dana shvatio da mu nije neprijatelj nego prijatelj.

A iz toga se može izvući velika pouka za rješavanje nagomilanih problema danas. Mir i suživot u Bosni i Hercegovini može se postići samo iskrenom multikulturalnošću i multireligioznošću, a nikako lažnom pričom o bratstvu i jedinstvu, o čemu pojedinci s ljevice sanjaju kako bi zadržali privilegije. Dok se Dodik trudi svim silama dokazati da je u BiH nemoguć multikulturalni i multireligijski život, vrlo lukavo uvjeravaju „crveni“ Bošnjaci kako nema problema, jer je Bosna i Hercegovina stabilna multikulturalna i multireligijska država. Lijevi Bošnjaci i pokoji među njih zalutali Hrvat ili Srbin, rado se pozivaju na neka divna, prošla vremena, u kojima je vladao čovjek koji svojim fizičkim izgledom i psihičkom strukturom silno podsjeća na današnjeg sjevernokorejskog diktatora, Kim Jonga. Njihov podebeli trbuščić, koji je upućivao na hedonistički život, dok je narod gladovao, pačji hod i neprestana ugroženost od neprijatelja,čine ih toliko sličnim da to samo ideološki slijepci ne mogu uočiti. A upravo je taj jugoslavenski diktator uspio nametnuti lažno bratstvo i jedinstvo, vladajući tako onim nad čim se demokratski,bez ozbiljnog razgovora i dijaloga, nije moglo vladati. To se najbolje potvrdilo ubrzo nakon Brozove smrti. Da je sve bilo tako idilično među narodima Jugoslavije i BiH ne bi bilo ni krvoprolića niti zlodjela susjeda nad susjedima. A Jergović bi sigurno saznao ime svog susjeda Đemidžića. Nažalost do krvoprolića je došlo.

Nova Jugoslavija?

Zato je krajnje vrijeme da se opamete sva tri konstitutivna naroda, da sjednu za stol i dogovore o jednom pravednom uređenju Bosne i Hercegovine. U suprotnom dogodit će se njezina propast. Ili ukoliko ne dođe do sporazuma sva tri konstitutivna naroda i zadovoljavajućeg rješenja mogla bi se doista pod pritiskom velikih sila dogoditi neka nova Jugoslavija, s onim lažnim bratstvom i jedinstvom, s onim istim multikulturalnim i multireligijskim susjedima, koji nemaju interesa zapamtiti ime jedni drugima, koji jedno govore vani, a drugo unutar četiri zida.

A to bi jednog dana ponovno moglo dovesti do onih nemilih događanja iz devedesetih. U tom slučaju nitko od onih silnih istočnih i zapadnih pokrovitelja ne bi zaplakao, a u Bosni i Hercegovini ne bi nitko profitirao.

Bošnjaci ukoliko doista žele mir u Bosni i Hercegovini moraju naučiti nešto od hrvatskih i srpskih desničara koji se i danas kunu kako u BiH žive samo Srbi i Hrvati, jer Bošnjaka navodno nema. Priča određenih bošnjačkih krugova kako u Bosni i Hercegovini živi samo jedan narod nije ništa manje opasna po mir od spomenute ideologije. Možda još i više iritira sve učestaliji bošnjački govor kako su Osmanlije bili osloboditelji. Na takvoj lažnoj podlozi se ne može graditi prijateljstvo sa Srbima i Hrvatima. Takve tvrdnje nisu ništa bolje od onih kako su četnici i ustaše bili prijatelji Bosne i Hercegovine. Jer svakomu imalo upućenijem jasno je da Osmanlije nisu samo izvršile genocid nad Armencima, nego i gnusne zločine posvuda kamo je njihova osvajačka noga zakoračila.

Puno toga povezuje

To što se kršćanstvo dugo vremena zadržalo u krajevima koje su oni osvajali nije bio odraz njihova kultiviranog osvajačkog mentaliteta nego strah pred upozorenjem Kurana da se kršćane i židove ne smije silom tjerati na islam. A i zašto bi Kuran drugačije govorio kad je svakom istraživaču jasno da se u Kuranu nalazi mnoštvo stvari iz svetih kršćanskih i židovskih knjiga koje je Muhamed preuzeo, diveći se njihovu jednoboštvu. Ili doista neki misle kako su kršćani i židovi, čije su religije nastale stoljećima ili tisućljećima prije Kurana, preuzele to iz njega? Pa ipak ni to nije uvijek pomagalo. Svakako je u kontekstu s tim važno i pitanje: Zašto su kršćani s vremenom bivali u sve manjem broju na područjima koje su Arapi i Osmanlije osvajali? Jednostavno iz tog razloga jer su bili građani drugoga reda, jer počesto nisu smjeli graditi nove crkve i hramove, jer su morali plaćati dodatni porez, jer su jednostavno u očima muslimana bili manje vrijedni. A upravo činjenica da islam svojim bićem, dobrim dijelom proizlazi iz židovske i kršćanske tradicije, trebalo bi biti poticaj svima za približavanje i razvijanje prave multikulture i multireligioznosti na području Bosne i Hercegovine. Jer ima puno toga što povezuje. Ali to je moguće zapaziti ako svijet promatramo prosvijećenim očima, uvažavajući tradiciju te istovremeno razlikujući ono što je u njoj dobro od onoga što je bilo loše i pogubno za život s drugima. A dobroga i lošega je bilo kod svih. Nitko pametan od katolika neće se danas ponositi inkvizicijom i crkvenim zlodjelima kroz povijest niti objektivan Židov onime što Izrael danas čini Palestincima, kao što se nitko dobronamjeran od muslimana ne bi trebao hvaliti tlačenjima koja su učinjena u ime islama. Na kraju i za vrijeme Muhameda arapski politeisti su za razliku od kršćana i židova imali samo jednu mogućnost, izbor između smrti ili obraćenja na islam.

Religija kao podloga miru

Zbog čega ovaj govor o islamu? Zato što se sa sigurnošću može predvidjeti da će onaj sekularni dio Bošnjaka i onaj „crveni“, bez obzira na silne pokušaje utjecaja zapadne politike, zahvaljujući ratnim strahotama iz 1990-ih i utjecaju arapskog islama i Erdogana, biti sve beznačajniji, dok će jačati utjecaj islama na bošnjačku politiku. Upravo bi to trebao biti razlog za ozbiljan dijalog između kršćana i muslimana u Bosni i Hercegovini. I to ne zbog toga kako bi religije zavladale, nego zato da bi se u razumnom dijalogu uspjelo pomoći stvoriti sekularnu državu, u kojoj će svi imati ista ljudska, nacionalna i vjerska prava, u kojoj će vladati mir i tolerancija umjesto nametnutog, lažnog bratstva i jedinstva.Za tako nešto potreban je veliki iskorak vjerskih vođa, ali i potiskivanje utjecaja onih koji žele lažni mir u kući kako bi očuvali svoje, u vrijeme Tita i partije stečene, privilegije. I slijepcu je valjda jasno da Komšić i Lagumdžija, sve da na slijedećim izborima i poraze Izetbegovića, nisu u stanju stvoriti klasičnu građansku državu, jer im za to nedostaje ozbiljna podrška Srba i Hrvata. A u tom slučaju, ne daj Bože, mogli bi se i poneki Bošnjaci osjetiti ugroženim.