Zeleno, što volim zeleno


Događaji i nesreća koja je osmanlijskom okupacijom zadesila kršćane proizvela je kod njih, između ostaloga, distanciranje od zelene boje.

Piše: Josip Vajdner

Još uvijek kada nekome u Hercegovini, Hrvatskoj ili, pak, negdje drugdje u inozemstvu, spomenete da ste iz Sarajeva i da živite u ovom gradu, a uz to ste Hrvat, pitaju: Kako vam je gore? Neki to čine iz svoga neznanja ili samo da bi nešto kazali, a neki zato što svoje mišljenje kreiraju na osnovu senzacionalističkih vijesti prema kojima je Sarajevo središte tamnog vilajeta. Većini ljudi koji žive u Olimpijskom gradu već odavno je postalo dosadno objašnjavati kako ih nitko ne tuče – jer im na čelima ne piše tko su – i kako su granatiranja davno prestala. No, s vremena na vrijeme potiho se provuku događaji koji nametnu intimno pitanje izgovoreno najčešće unutar četiri zida vlastitog stana: u kakvom to gradu živimo, je li ovaj grad i naš grad? Poglavito, recimo, kada u vrijeme muslimanskog svetog mjeseca ramazana, neki kafići (koji su se uspjeli otrgnuti zovu arapskoga novca te nisu potpuno izbacili sve što nije „u duhu islama“) obustave točenje alkohola i priređivanje živih svirki. No, jedan od simboličnih razloga ovog upita jest potenciranje zelene boje koja je, osobito nakon posljednjeg nesretnog rata, postala sinonim za muslimane ili, nacionalno određeno: Bošnjake.  

Pogledamo li primjerice grbovnik srednjovjekovnih bosanskih vladara vidjet ćemo kako je zelena inferiorna u odnosu na npr. crvenu boju. Povijest je htjela da se tek osmanlijskom okupacijom ova perspektiva mijenja

Naravno, sama po sebi zelena, kao ni bilo koja druga, boja ne može biti ničiji ekskluzivitet. No, tek sadržaj koji joj se pridoda stvara podjele i identifikacije. U svemu tome najveću ulogu igraju kulturološke prilike. Stoga je sasvim normalno da zelena – kao simbol oaze i života – bude u Africi omiljena i kod kršćana i kod muslimana. Slično je i u krajevima gdje se vegetacija mora boriti s kamenjarom. Zato je Federico García Lorca u svojoj Mjesečarskoj romanci mogao pjevati: „Zeleno, volim te zeleno. Zeleni vjetar. Zelene grane. Barku na zelenom moru...“ No, u našim krajevima je stvar drugačija. Pogledamo li primjerice grbovnik srednjovjekovnih bosanskih vladara vidjet ćemo kako je zelena inferiorna u odnosu na npr. crvenu boju. Povijest je htjela da se tek osmanlijskom okupacijom ova perspektiva mijenja. Događaji i nesreća koja je potom zadesila kršćane proizvela je kod njih, između ostaloga, distanciranje od ove boje. Zato u Bosni danas nećete – ili ćete u zanemarivom broju – naići na katoličku kuću koja je obojana zeleno. No, stoga ju muslimani smatraju svojom i s njom se poistovjećuju. Iako je u velikoj većini slučajeva korištenje ove boje stvar osobnog ukusa, ipak se teško otrgnuti dojmu da je ono također pokazivanje „tko je gazda i čija je njiva“.

Neposredno nakon posljednjeg rata, vlasti u mnogim bh. gradovima koji su bili pod kontrolom Bošnjaka, izmijenjale su nazive ulica te nove napisali na zelenim pločama, zamijenivši dotadašnje plave

Strani mediji su svojedobno, kad su se u glavnom bh. gradu oko Narodnog pozorišta (hrvatski „kazališta“, ali budući je ovo službeni naziv ostavljamo ovako, op.a.) pojavili zeleni nogostupu, napravili pravu senzaciju. No, Sarajlije isto takorekuć nisu ni primjećivali. Većina bi jednostavno komentirala: što ima veze što su zeleni, i onako će za koji dan postati sivi? Isti pak slučaj nije s nazivima ulica i kućnim brojevima. Neposredno nakon posljednjeg rata, vlasti u mnogim bh. gradovima koji su bili pod kontrolom Bošnjaka, izmijenjale su nazive ulica te nove napisali na zelenim pločama, zamijenivši dotadašnje plave. Dakle, nisu se samo mijenjali nazivi nego i boje. Začudo, za takvo nešto je bilo novaca.

Slučajno ili ne, spomenik djeci Sarajeva poginuloj u razdoblju 1992. – 1995., koji građani napokon imaju prigodu vidjeti, također je zelen. Postavljen na lokalitetu Velikog parka, u idejnoj izvedbi skulptora Mensuda Keče, već odavno je izazvao podijeljenosti. Osim što na njemu nema imena djece ubijene u istočnom dijelu grada kojeg su kontrolirale srpske snage – kao da su ta djeca odgovorna za postupke zločinaca koji su ubijali njihove vršnjake na drugom kraju grada – činjenica da je središnja figura zelena nameće pitanje što se time htjelo kazati? Jesu li u Sarajevu stradala samo muslimanska djeca ili je grad nakon rata postao muslimanski? Prema reakcijama građana kada je spomenik bio otkriven vidljivo je kako su mnogi bili nezadovoljni njegovom realizacijom. No, kao i u nebrojeno mnogo drugih slučajeva netko drugi odlučuje o tome što valja, a što ne. Taj dobro zna kakvu poruku je želio poslati i kakvu poruku je poslao. Taj isti odlučuje kojoj vjerskoj zajednici će se odobriti gradnja bogomolje, a kojoj će se na sve moguće načine nastojati onemogućiti isto.

Iz sličnoga razloga neki u Bosni i Hercegovini vole samo "crveno", a neki samo "plavo"...

Međutim, povijest nas je poučila kako se „vremena mijenjaju“ i ništa osim dragoga Boga nije vječno. I zato: „Ako Gospodin kuću ne gradi, uzalud se muče graditelji. Ako Gospodin grad ne čuva, uzalud stražar bdi“ (Ps 127).