Zašto je nikad manje sjemeništaraca?


Premda mnogi na Zapadu već odavno misle kako svećenici „padaju s neba“ – jer je očito da se među njima u takvom društvu ne rađaju – ipak je zabrinjavajući trend smanjenja broja sjemeništaraca u Bosni i Hercegovini.

Ilustracija: Ministranti na zborovanju u Sarajevu

Ilustracija: Ministranti na zborovanju u Sarajevu

Piše: Josip Vajdner

Ako se Katolička Crkva na našem podneblju ičim kroz povijest uistinu mogla pohvaliti to je onda da joj ne nedostaje duhovnih zvanja. Čak je i u vremenu vladavine komunizma u bivšoj Jugoslaviji, koji je za jedan od svojih ciljeva imao „zatiranje vjere“, bilo dovoljno sjemeništaraca i bogoslova. Uz to, posljednji rat je potvrdio da je „krv kršćana – sjeme kršćanstva“ te su svećenička i redovnička zvanja doslovce na mnogim mjestima „proklijala kao gljive poslije kiše“. I to je bio slučaj sve do koju godinu unazad…

Nikad lošije statistike

Međutim, nova školska 2017./'18. godina pokazala je dramatične statistike u Bosni.

Nadbiskupsko sjemenište 'Petar Barbarić'

U Nadbiskupskom sjemeništu Petar Barbarić u Travniku UKUPNO ima 11 sjemeništaraca, što je brojka „nezabilježena“ u povijesti.

Također, u Franjevačkom sjemeništu u Visokom sjemeništaraca je „nikad manje“ – UKUPNO osam i tri postulanta.

Usporedbe radi valja podsjetiti kako je ne tako davno, stanje izgledalo potpuno drugačije. Naime, u Travničkom sjemeništu školske 2007./'08. godine (prije samo 10 godina!) bilo je upisano 43 sjemeništarca (I.r. 13, II.r. 11; III.r. 12; IV.r. 7); godine 2013./'14. bilo ih je 45; a 2013./'14 zabilježeno je 42. Osjetan pad bilježi se 2015./'16. kada ih je ukupno bilo 29 (I.r. 5, II.r. 6; III.r. 8; IV.r. 10).

Slična statistika je i u Franjevačkom sjemeništu u Visokom.

Primjerice, predratne 1991. bilo je 121 sjemeništarac, a od toga njih 59 u prvom razredu – svi su potom u travnju 1992. izbjegli u Italiju; prije deset godina – 2007./'08. bilo ih je 72; potom 2010./'11. sjemenište je nastanjivalo 43 sjemeništaraca i 5 postulanata, a 2013. zabilježeno je 39 i od tada je konstantan pad...

Franjevačko sjemenište u Visokom

Posljedice izumiranja i odseljavanja

Razloge za ovakvo stanje, ponajprije valja tražiti u činjenici smanjenja broja katolika u Bosni i Hercegovini, koja kaže da ih je na kraju 2016., prema popisu iz blagoslova obitelji, bilo 390 241. Dakle, manje nego prije stotinu godina.

Pri tome treba istaknuti da je, recimo u Vrhbosanskoj nadbiskupiji, odnos broja krštenih i umrlih -1 928. A dodamo li tomu podatak kako je primjetan stalni odlazak katoličkog pučanstva (kao i ljudi ostalih vjeroispovijesti) iz BiH u zemlje Zapada, onda je jasno da ne može biti ni velik broj mladića koji će se odlučiti poći u malo sjemenište.

Dakako, ovomu valja nadodati pošast sekularizma koja je – sada je očito – poput cunamija zapljusnula i ovdašnje krajeve te donijela sav moralni nered u srca mladih (a i starijih) koji su odrastali u tradicionalno vjerničkim obiteljima.

Odjeci sekularizma

Simptomatičan je slučaj mladića koji se u lipnju prijavio u sjemenište, a potom u rujnu rekao kako on to ne može, jer su ga njegovi vršnjaci već počeli zbog toga zadirkivati i rugati mu se.

A takvo što izrodilo se iz mentalne utrobe starijih, poput gospođe koja na svadbenoj svečanosti kaže svećeniku, koji je ustao da započne zajedničku molitvu na večeri: „Pa nećeš valjda sad molitvom prekidati i kvariti ovako fino raspoloženje?“ No, ista će gospođa dati primjedbu kako je „lako svećenicima“ jer su „puni k'o brod“ i uživaju u blagostanju… a bila bi u stanju svojega sina preklinjati i proklinjati te učiniti sve što može da ga odvrati ako bi rekao kako želi biti svećenik. Očito je, dakle, da se neka „trulež“ uvukla i u ovdašnje društvo.

Susret sjemeništaraca Crkve u Hrvata u Travniku 2017.

Osim toga, nije malo onih koji su skloni kazati kako je malo sjemenište izgubilo svoju vrijednost i ulogu te ga kao takvoga treba ukinuti, a naglasak staviti na veliko sjemenište tj. bogosloviju. S obzirom na broj sjemenišnih pitomaca jasno je kako će se i ove primjedbe morati dobrano promisliti…

Sinodalni hod i duhovna obnova

Stoga se još jedanput pokazuje nužnost svekolike, u prvom redu, DUHOVNE OBNOVE koja je u Vrhbosanskoj nadbiskupiji usko vezana uz temu realiziranja prve Sinode. I premda će, u ovom kontekstu, mnogi (i) svećenici kazati kako se to sve „otegnulo“, očita je nasušna potreba pravljenja „dobre slike“ stanja da bi se moglo razviti cjelovitu strategiju. Nju pak nije moguća uraditi bez zdušnoga sudjelovanja SVIH svećenika i savjesnih vjernika laika; bez svijesti kako svatko treba dati svoj udio, a ne da samo traži „rješenja iz Ordinarijata“; i također bez JASNOGA stava iz Ordinarijata kako je ovo tema i proces čija je praktična važnost (ne sporeći hijerarhiju duhovnoga) na ISTOJ RAVNI kao slavljenje sakramenata – jer može doći vrijeme kada ih se neće imati s kime ni kome slaviti.