Mučeništvo: ponos ili stid?


Iako u sebi bitno nosi dimenziju patnje, u prvom planu mučeništva jest ljubav. Tu nije riječ o nekom mazohizmu ili fanatizmu, nego je isključivo svjedočanstvo ljubavi prema Bogu i ljudima što uključuje i same progonitelje.

Piše: Josip Vajdner

Prateći pojedine novine i tv-kanale na hrvatskom jeziku vrlo lako ćemo uočiti kako iz pozicije podaničkog mentaliteta modernim smatraju sve što je protivno tradiciji, starim običajima, ali i vjeri. Crkva kao čuvarica toga gotovo svakodnevno biva na raznorazne načine – dobrano zamotano u „primamljivu ambalažu“ – ismijavana. Ostatci komunizma potpomognuti suvremenim etičkim relativizmom skrivaju se iza pojma demokracije i tolerancije kako bi mogli etablirati svoje ideje. U svemu vrlo brzo pridobiju određenu povodljivu masu kojoj odgovara imati što više „prava“ sa, što je moguće manje, obaveza. Takvom mentalitetu i mučenička svetost izgleda bezvrijedna, jer oni imaju „svoju istinu“. Sličnu je nevolju opisao pjesnik S.S. Kranjčević u Mojsiju kada kaže: „Oprosti, vječni, silni, svemožni, u naroda je krivi prorok prav, i narodi su djeca velika što lako im je kupit igračke! Oprosti im, o silni, o svemožni, izvedi narod moj, o Gospode!“

Mnogi će kazati da je Bosna i Hercegovina takvo društvo koje nema problema s tim, te da bi se ovo više odnosilo na Hrvatsku gdje je velik dio političke „ljevice“ nositelj ovoga. Vjerojatno tako stvari i stoje, ali ni približno se ne može kazati da je BiH drastično drugačija.  Ideje su iste, ali su različiti putovi realizacije koji zbog življenja među druga dva naroda nose svoje specifičnosti. Kada se svojedobno na naslovnici Katoličkog tjednika pojavila slika blaženog kardinala Alojzija Stepinca, bilo je svećenika koji su svjedočili da su naišli na izrazito negativne reakcije (onih koji dolaze na misu), a koje su išle dotle da su blaženika nazivali zločincem. Nesreća je što i među svećenicima postoje oni koji ovo prešutno odobravaju. Da netko ne bi pomislio kako je „problem“ samo Bl. Stepinac, valja spomenuti kako postoje mišljenja da se općenito o našim mučenicima (kazano u širem smislu, koje Crkva, dakle, nije kanonizirala) zbog nekakve tolerancije ne bi trebalo govoriti. Prema takvoj struji, prisjećanje na osobe koje su svoju vjeru krvlju posvjedočile samo je prilog zbirci kukanja i jadikovanja da su Hrvati u ovoj zemlji ugroženi. Na tom tragu, osobito ne bi trebalo spominjati one iz bliže prošlosti jer bi netko mogao pomisliti kako time ne želimo graditi dijalog i pomirenje nego pozivati na osvetu. Sukladno toj postavci, to ne znači da oni nisu mučenici, ali ih je bolje ne spominjati.

Bl. Alojzije Stepinac

Ovakvo mišljenje nema stvarnog uporišta ako se ispravno shvati kršćanski pojam mučeništva. Iako u sebi bitno nosi dimenziju patnje, u prvom planu jest ljubav. Tu nije riječ o nekom mazohizmu ili fanatizmu, nego je isključivo svjedočanstvo ljubavi prema Bogu i ljudima što uključuje i same progonitelje. Stoga jedino iz ove perspektive možemo i razumjeti Isusove riječi: „Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone!“ (Mt 5,44).

Crkva od samih početaka čvrsto držala da su mučenici dragulji u njenoj kruni. Drugi vatikanski koncil je to samo potvrdio govoreći da je svjedočanstvo vjere mučenika lijek protiv bolesti ateizma (usp. GS 21).

Dakle, nije to nikakva vojna doktrina koja bi bila odgovor na napad. Kršćanski mučenik ne može biti onaj koji je poginuo ubijajući „u ime Boga“. Samoubilački teroristički napadi koje danas možemo vidjeti na raznim stranama svijeta, nadahnuti rigidnom interpretacijom islama – koje izvorni islam nije poznavao, a kao praksu uveli su je pripadnici šijitske sekte assasina – nemaju nikakve veze s mučeništvom.

Pogrom Armena u Turskoj

Iz katoličke perspektive gledano, ono je način potpunog nasljedovanja Krista u njegovu svjedočenju Očeve ljubavi i poruke spasenja. Tako, ono što ljudskim očima izgleda kao brutalno nasilje, ustvari je čin mučenikove ljubavi i potpunog predanja. Zato papa emerit Benedikt XVI. u svojoj enciklici Spe salvi čiju desetu godišnjicu obilježavamo 30. studenoga, podsjećajući se iskustva mučeništva Vijetnamca Pavla Le-Bao-Thina, naglašava da je patnja preoblikovana u radost snagom nade koja proizlazi iz vjere (usp. br. 37). Također, isti Petrov nasljednik reče u  jednoj od svojih kateheza: „Kršćanski mučenik ostvaruje u svome vremenu pobjedu ljubavi nad mržnjom i smrću.“  

Današnji čovjek bi morao shvatiti da je ljubav ona koja gradi sretnu budućnost. To nam svjedoči upravo kršćanska tradicija koju je, razumijevajući pojam mučeništva Tertulijan izrazio riječima: „Sanguis martyrum, semen christianorum est“ – „Krv mučenika jest sjeme kršćanstva.“ Stoga je Crkva od samih početaka čvrsto držala da su mučenici dragulji u njenoj kruni. Drugi vatikanski koncil je to samo potvrdio govoreći da je svjedočanstvo vjere mučenika lijek protiv bolesti ateizma (usp. GS 21). Zato se svojih mučenika ne bismo smjeli zbog nekog pojma „modernosti“ stidjeti. Oni su poticaj nama, ne na osvetu i ubijanje, nego na ljubav i praštanje. Istina o njima jest ona koja uistinu oslobađa (usp. Iv 8,32). Govoriti o svojim mučenicima i čuvati vjeru koju su oni prepoznali kao nešto što je vrijedno života, znači čvrsto se držati ideala Kristove ljubavi imajući na pameti Kranjčevićevu opomenu: „I tebi baš što goriš plamenom od ideala silnih, vječitih, ta sjajna vatra crna bit će smrt. Mrijeti ti ćeš kada počneš sam u ideale svoje sumnjati!“