Mens sana in societate sana


Promatrajući situaciju u BiH vidimo kako bi bila nužna, da je tako nazovemo, „higijena kolektivne misli“ koja bi imala zadatak sastrugati sve povijesne taložine i omogućiti čovjeku ovoga podneblja da stvarnost imenuje pravim imenom.

Piše: Josip Vajdner

Dok čaršijski ćepenci govore o predstojećoj zimi, a zvona sa sarajevske katedrale podsjećaju da se bliži došašće, dotle se običan svijet pritisnut svakodnevicom često zapita: Hoćemo li se u ovoj državi ikad i o čemu moći dogovoriti? Pojedini bošnjački političari koji su se tijekom posljednjega rata sakrivali u „mišju rupu“, govore o ratu, a srpski o ponovnom prekrajanju granica… Zato ovo nije pitanje iz pozicije pesimiste, nego ujedno i pitanje i odgovor realiste prosječne pameti koji uviđa da bi se mnogo toga moglo vrlo brzo riješiti kada bi samo bilo hrabrosti priznati da je i onaj drugi može biti u pravu. Upiranje prstom u druge postao je dio mentaliteta ovdašnjih ljudi s kojim se rađaju nove generacije. Kontaminacija duha kao posljedica rata i raznoraznih kompleksa – što naslijeđenih iz povijesti, a što novostečenih – jest bitna oznaka ovog društva. U svemu tomu rijetko se tko upita o odgovornosti koju današnji naraštaju imaju pred onima koji će tek doći.

Kontaminacija duha kao posljedica rata i raznoraznih kompleksa – što naslijeđenih iz povijesti, a što novostečenih – jest bitna oznaka ovog društva. U svemu tomu rijetko se tko upita o odgovornosti koju današnji naraštaju imaju pred onima koji će tek doći

Velika većina ljudi na ovim prostorima – bez obzira kojemu narodu pripadali – kao najvažnije u životu istaknut će zdravlje. I to ono tjelesno. Ako ništa svatko je barem jedanput u životu, susrevši se s bolešću, uvidio koje je njegovo mjesto na sveopćoj ljestvici onoga što je čovjeku bitno. Svi se slažu u ocjeni da se jedna društvena zajednica u mnogomu može vrjednovati po tome kako se odnosi prema bolesnicima i kakve su joj medicinske ustanove. Također, iako je na našim prostorima još uvijek tabuizirana, tema duševnog zdravlja nailazi na univerzalni konsenzus: treba sve učiniti kako bi se duševnim bolesnicima pomoglo. Još 30-ih godina prošlog stoljeća na području bivše države osnovana su društva za mentalnu higijenu. Njihova osnovana uloga jest uklanjanje različitih patogenih čimbenika u društvu koji štete duševnom zdravlju, kako pojedinca tako i cijele zajednice. Nadalje, zadatak im je rad na unaprjeđenju zdravlja čime su povezani s ostalim sferama ljudskog društva, jer se uvidjelo da na duševno zdravlje itekako utječe socijalna sredina.

Promatrajući aktualnu situaciju u Bosni i Hercegovini vidimo kako bi bila nužna, da je tako nazovemo, „higijena kolektivne misli“ koja bi imala zadatak sastrugati sve povijesne taložine i omogućiti čovjeku ovoga podneblja da stvarnost imenuje pravim imenom. Sve dok toga ne bude zločinci će istovremeno biti heroji, a nepravda – borba za slobodu. Kako inače protumačiti da pojedinci u hrvatskom narodu još uvijek slave poltronistički lik Ante Pavelića koji je, prije nego li je pobjegao izigravši svoj narod, u baštinu mu ostavio sramotu konclogora Jasenovca i sličnih zlodjela. Kako, nadalje shvatiti dio srpskog naroda kojemu su idoli, kreatori genocida: Karadžić i Mladić? Glede, pak, muslimanskog naroda u BiH koji je pretrpio strašno zlo u posljednjem ratu, valja kazati kako ih to ne opravdava da zločince u svojim redovima proglašavaju uzorima generacija. Valja podsjetiti kako se svojedobno moglo čitati da je njemački ured Interpola u Wiesbadenu teretio Aliju Izetbegovića za terorističke aktivnosti, te ga smjestio u sami vrh terorističke hijerarhije. A posljedice njegovih zanošenja idejom islamske države i danas osjetimo…

Konvencija UN-a o pravima djeteta u broju 39. kaže da je „država dužna djetetu koje je pogođeno oružanim sukobom, mučenjem, zapostavljanjem, zlostavljanjem ili eksploatacijom pruži odgovarajuće liječenje za oporavak i ponovnu integraciju u društvo“. No, ono što naše društvo pruža toj generaciji daleko je od normalne integracije u svjetsko društvo. Čak se i ubijena djeca dijele prema nečijim samostvorenim kriterijima. Tako na spomeniku djeci ubijenoj u Sarajevu u razdoblju 1992. – 1995. neće biti imena mališana stradalih u istočnom dijelu grada koji je bio pod srpskom kontrolom. Za upitati se kakva je to poruka cjelokupnoj toj generaciji koja je preživjela ludilo rata? Zar se i ta djeca, ubijena na drugoj strani, nisu radovala igri i životu?

Ono stanje društva koje je rimski pjesnik D. I. Iuvenalis (Juvenal), koji je živio krajem I. i početkom II. stoljeća, na satiričan način opisivao, ima itekakve sličnost s nama danas. U svojoj Trećoj satiri (od njih 16) Juvenal govori kako je u Rimu, u kojem dominira strani ološ, život za poštenog čovjeka pun muka i tegoba. Korupcija i s njom povezano osiromašenje, kao indikatori društvene nemoći da trijumfira nad egoističkim mentalitetom, i danas u mnogomu ocrtavaju društvo. Latinskoj poslovici koja je izvedena iz njegovih X. satira: „Mens sana in corpore sano“ – u zdravom tijelu, zdrav duh, obično se izostavlja početak. Cjelovita izreka bi glasila: „Orandum est ut sit mens sana in corpore sano“, što bi značilo: „Valja moliti da u zdravom tijelu bude zdrav duh“ (Iuv. 10, 356). U našem slučaju slobodno možemo kazati da zdrav duh ovisi i o zdravom društvu. Stoga bismo ovu poslovicu mogli prereći i kazati: „Orandum est ut sit mens sana in societate sana“ –  treba moliti da u zdravom društvu bude zdrav duh.