Klerikalizam na bosanski način


Klerikalizam je rado korištena poštapalica kada treba obezvrijediti ili inkriminirati Crkvu. Pogleda li se pozornije lako je uočiti kako se to koristi ovisno o potrebi različitih „centara moći“...

ilustracija

ilustracija

Piše: Josip Vajdner

Katolička Crkva i njezini službenici oduvijek su izazivali „čuđenje u svijetu“. Već sama činjenica da je riječ o instituciji koja vrlo dobro funkcionira kroz skoro 2 000 godina te da ju nisu uspjeli slomiti ni, izrazito protivni joj, državni sustavi, dovoljan je poticaj za znatiželju. Stoga se još uvijek, u javnoj percepciji, intrige i tajne radnje vezuju uz ovu božansko-ljudsku ustanovu. Osim toga, inzistiranje na dogmatskim i disciplinskim načelima koja Crkva zahtijeva od svojih članova u društvenom diskursu te sankcije za nepoštivanje istih, dovoljan su razlog za stvaranje fame o njezinoj strogoći. Također, njezina navodna moć koja proizlazi iz brojnosti vjernika i materijalnog bogatstva te utjecaj svećenstva na formiranje važnih političkih i društvenih odluka, pozicioniraju je kao jednu od najjačih sila u svijetu. Iz takve percepcije, i danas se mogu čuti glasovi o klerikalizmu, koje ohrabruju i neke „svećeničke moderne glave“.

Međutim pogleda li se pozornije lako je uočiti kako se to koristi ovisno o potrebi različitih „centara moći“. Očito je da oni koji to govore: ili ne razumiju što govore ili nemaju veze sa stvarnošću. Naime, ukratko kazano: klerikalizam upućuje, u provom (i jedinom) redu na Katoličku Crkvu i na „privilegirano mjesto“ koje kler, tj. svećenstvo, ima u društvu te na njegov „odlučan utjecaj na razvoj državnih poslova, politike i društvenih prilika“.

Rekli bismo: ne znaš što se od ovoga više odnosi na svećenike u BiH. Privilegirano mjesto – vjerojatno zato što svećenici nemaju zdravstvenog ni mirovinskog osiguranja te se mogu jedino u Boga uzdati da providi! Zatim, utjecaj na razvoj državnih poslova – biskupi već skoro dva desetljeća upozoravaju na nenormalno državno uređenje te predlažu rješenja, ali su „privilegirani“ da mogu utjecati toliko koliko i mačak kad grebe po staklu. Potom, odlučujući utjecaj na politiku: valjda se to ogleda u ukazivanju na loše postupke pojedinih političkih opcija, čiji lideri nerijetko ne žele ni čuti za nekog biskupa, a narod istodobno uporno glasuje za njih. I na kraju utjecanje na društvene prilike: ovo je toliko snažno da, primjerice, marketinški polupismeni djelatnik koji ispred sarajevske katedrale, dok se u njoj slavi sveta misa, pušta zaglušujuću glazbu, može mirno nastaviti sa svojom djelatnošću dok katolički biskup prosvjeduje kod gradskih vlasti.

Kardinal Puljić i mons. Franjo Topić

No, unatoč tomu, klerikalizam je rado korištena poštapalica kada treba obezvrijediti ili inkriminirati Crkvu. To se dade iščitati između redova i u slučaju kada se, recimo, proziva vrhbosanskog nadbiskupa Vinka kard. Puljića za rad svećenika Franje Topića kao predsjednika Hrvatskog kulturnog društva Napredak. Ne ulazeći u temu vodstva Napretka (premda je ovih dana, uz sve razumne kritike, očita doslovce novinarska hajka na mons. Topića), razvidno je kako to nije ni katoličko ni crkveno društvo (što se iščitava iz Statuta društva), premda mu je svećenik na čelu, te je stoga bespredmetno pozivati na bilo kakvu odgovornost ili dovoditi u vezu crkvenog poglavara. Poglavito jer je to u domeni osobnih sloboda pojedinca, a zabrana djelovanja u nekom civilnom društvu – koje nije protucrkveno – bila bi napad upravo na tu slobodu. Dakako, nadbiskup i na ovom polju može sugerirati svakom svećeniku što činiti, odnosno ne činiti, ali ako ne postoje nikakvi jasni dokazi u vidu presude na sudu za nečiju krivicu, onda je tiranijski zabranjivati nekomu angažman u sferi društvenoga.

Na tragu ovoga simptomatično je kako, primjerice, nitko neće pohvaliti Crkvu ni crkvenoga poglavara za nešto što je pozitivno uradio svećenik nego će se to u načelu pripisati njegovim individualnim zaslugama. Recimo, mnogi će upravo Katoličku Crkvu optužiti kako je „nazadna“, kako je slijepo branila teoriju da se Sunce okreće oko Zemlje (geocentrični sustav), a ne obratno. Međutim, najčešće će prešutjeti da je upravo svećenik Nikola Kopernik (1473. – 1543.) udario temelje heliocentričnoj teoriji…

Nikola Kopernik

U našem slučaju tragikomično je da se pojam klerikalizam čuje i iz usta pojedinih nadobudnih svećeničkih/redovničkih glava koje svašta „trabunjaju“ o povijesti Bosne, Ahdnami i aktualnim društveno-političkim prilikama… Ako nisu neznalice i nisu bezobrazni, onda klerikalizmom jamačno smatraju dvije činjenice: prvo, da prometni policajci u BiH redovito „progledaju kroz prste“ svećenicima kad prebrzo voze ili naprave neki drugi prometni prekršaj i drugo, da je manje „peglanja“ na državnoj granici ako imaš svećenički kolar oko vrata ili redovničku halju. To je očito klerikalizam na bosanski način.