Sofija i Franjo Ferdinand

Ljubav i morganatski brak


Uz obljetnicu sarajevskog atentata istražili smo kako su se austrougarski prestolonasljednik i njegova izabranica upoznali i sklopili brak, s obzirom da ona nije bila iz najviših aristokratskih krugova.

Piše: Lidija Pavlović-Grgić

Iako su pravila nalagala da se osoba carske krvi bračno veže za nekog dostojnog ranga, Franjo Ferdinand postupio je drukčije. On se odlučio za Sofiju Chotek von Chotkow und Wognin rođenu 1. ožujka 1868. u Stuttgartu, kćer grofa Bohuslava Choteka i grofice Wilhelmine Kinsky von Wchinitz und Tettau, izdanak osiromašene obitelji s osmero djece (sedam djevojčica i jedan dječak) niže aristokracije češkog podrijetla, ali germanizirane. Materinski jezik bio joj je njemački, a njezin otac trudio se djeci pružiti aristokratski odgoj. Sofija je odgajana u katoličkoj vjeri, a, kako je tada bio običaj, imala je privatne učitelje i učila strane jezike, o glazbi, plesu te, što je za djevojke bilo važno, vođenje kućanstva. Bila je duboko religiozna do kraja života, a nakon majčine smrti brinula se za kućanstvo, a kao jedna od njezinih vrlina navodi se štedljivost. Svjesna svojih ograničenja, nije ciljala na visoke pozicije, ali zaljubila se u člana carske obitelji. 

Dvorska dama

Prema navodu Vladimira Dedijera u knjizi Sarajevo 1914, nadvojvodu Franju Ferdinanda srela je prvi put 1895. na jednom balu u Pragu i izgleda da su održavali vezu tijekom njegova bolovanja (tuberkuloza). Prema svjedočanstvu doktora Eisenmergera, bolesni nadvojvoda je s nestrpljenjem čekao Sofijina pisma, koja je bila dvorska dama nadvojvotkinje Izabele, supruge njegova nećaka nadvojvode Fridriha.

Kad se oporavio, češće ju je viđao u Fridrihovoj palači u Bratislavi. Tada se u Beču govorkalo kako bi Franjo Ferdinand mogao oženiti jednu od kćeri nadvojvotkinje Izabele, no najveći razlog njegovih posjeta otkriven je 1898. kada je prestolonasljednik nakon igre tenisa zaboravio sat. Kad ga je posluga odnijela nadvojvotkinji Izabeli, ona se šokirala otvorivši medaljon – očekivala je sliku svoje najstarije kćeri Marije Kristine umjesto dvorske dame Sofije koja je otpuštena iste večeri. Izbio je skandal, što je udaljilo nekoć bliske rođake.

„Svladat ću ja to“

Car Franjo Josip odmah je doznao o prestolonasljedniku i Hotekovoj odbacivši ju kao moguću nevjestu čijem podrijetlu nisu išli u prilog ni onovremeni statuti, među njima i obiteljski Habsburgovaca iz 1839. s propisom da svaki član obitelji treba tražiti dopuštenje poglavara dinastije prije stupanja u brak. Franjo Ferdinand se u proljeće 1899. žalio svojem liječniku na strogost habsburških zakona. Dedijer prenosi kako je, prema dr. Eisenmergeru, nadvojvoda rekao: „Konačno sam našao ženu koju volim i koja mi odgovara, a oni mi sad stvaraju najnečuvenije komplikacije zbog nekoga beznačajnog nedostatka u njezinu obiteljskom stablu. Ali, svladat ću ja to.“

Iako će mu toliko željeni brak donijeti brojne neugodnosti i zategnute odnose s članovima obitelji, Franjo Ferdinand tvrdoglavo nije htio odustati. Nije se dao pokolebati ni nakon razgovora s carem. Sklapanje braka prošlo je u znaku mučnih pregovora, a za njega se osobno zauzela naklonjena mu maćeha nadvojvotkinja Marija Terezija. Car je konačno popustio i odobrio vjenčanje pod uvjetom da brak bude morganatski, što je značilo da su Sofija i njezina djeca lišeni nasljeđivanja prijestola, kao i svih drugih prava, privilegija i titula pripadajućih elegibilnim nadvojvodskim suprugama. U nazočnosti cara, nadvojvoda, predsjednika austrijske i ugarske vlade te državnih velikodostojnika zakletvu o renuncijaciji 36-godišnji prestolonasljednik položio je 28. lipnja 1900. (tužna je podudarnost poklapanje tog nadnevka s nadnevkom ubojstva supružnika). Tri dana kasnije uslijedilo je vjenčanje s 32-godišnjom Sofijom ali bez nazočnosti muških članova obitelji, a uz par je i u toj prigodi bila maćeha Marija Terezija. Čestitku vjenčanima car je uputio telegramski dodijelivši Sofiji titulu kneginje od Hohemberga. Tako se prestolonasljednik izborio za svoj brak, ali kasnije nije oduševljeno stao uz mlađeg brata Karla Fridriha kada je oženio kćer jednog sveučilišnog profesora.  

Cijena morganatskog braka

Nakon medenog mjeseca u idiličnom dvorcu Konopište u Češkoj, novovjenčane su dočekala hladna i kruta bečka ceremonijalna pravila. Zbog njezina podrijetla, lijepa i inteligentna nadvojvodina supruga imala je nezahvalan tretman i bila mnogo puta javno ponižena, što je izazivalo protivljenje Franje Ferdinanda. Zabilježeno je kako je 1911. odbila doći na dvorski bal, a dvije godine ranije dogodilo se da su na dvorski bal svi carski prinčevi ušli u dvoranu s damom ispod ruke, a kneginja od Hohenberga je ušla posljednja i bez pratnje. Naime, poznato je da je ona na dvoru imala položaj iza najmlađe nadvojvotkinje, što je ostalo isto i nakon 1. listopada 1909. kada ju je car promaknuo u vojvotkinju od Hohemberga. Jedna od neugodnosti iz 1909. vezana je za jednu javnu svečanost u Tirolu. Iako je na proslavu pozvano oboje supružnika, car za Sofiju nije dao suglasnost. Kasnije je zapisao kako mu je drago da njegov nećak nazoči događaju u Tirolu napominjući kako Sofija ne bi smjela biti nazočna jednoj službenoj proslavi. Pravila su i dalje provođena po carskoj volji, a što je bila cijena morganatskog braka na koji su oboje pristali, no, prema stručnjacima, Franjo Ferdinand je budućim dolaskom na vlast namjeravao supruzi osigurati, ne titulu carice, ali svakako položaj većeg ranga. Nezahvalan položaj vojvotkinje od Hohenberga na carskom dvoru svjedoči i podatak da je prestolonasljednik uoči smrti u Sarajevu iz svojeg govora morao izbaciti: „Moja žena i ja“, iako je Sofija bila dio službenog događaja. Nedugo nakon tog govora, a uoči njihove 14. godišnjice braka, supružnici su hitcima atentatora Gavrila Principa otišli zajedno u smrt. I pokopani su zajedno, ali ne u carskoj kripti, već u dvorcu Artstetten u Austriji.

Pobožna obitelj

Među zanimljivim podatcima u arhivskim primjercima katoličkih tiskovina čitamo i o praktičnoj vjeri nadvojvodine obitelji. O njemu je tako zapisano da je svakog prvog petka primao sv. sakramente u čast Presvetog Srca Isusova, te kako je malo prije svojeg odlaska primio svete sakramente s cijelom obitelji i pratnjom na blagdan Presvetog Srca Isusova u istoimenoj kapelici u svojem dvorcu Konopište. Prema medijskim izvješćima, cijeli taj dan proveo je u molitvi, a kad je iz Beča odlazio u Bosnu, pohodio je belvedersku kapelu gdje se također dugo zadržao u molitvi. I tijekom puta te u Sarajevu, donosi stari tisak, pokazao se čovjekom molitve kao i njegova supruga koja je tijekom svojeg prvog i posljednjeg boravka u Sarajevu posjetila crkve, škole i samostane, a kobnog jutra nakon svete mise predstojnicu kćeri Božje ljubavi na Ilidži zamolila je: „Časna sestro, molite se za nas! Časna sestro, molite se za nas! Časna sestro, danas se puno, puno molite za nas!“

Marginalizirana Sofija

Dok o Franji Ferdinandu znamo gotovo sve, o Sofiji je mnogo manje zapisano, što navodi na zaključak da je i nakon smrti, baš kao za života, ostala marginalizirana, drugorazredno tretirana. Ta, po mnogima, odlučna, inteligentna i pobožna žena imala je, reći će upućeni, znatan utjecaj na supruga od obiteljskih i religioznih do političkih pitanja. Dedijer bilježi izjavu pape Pija X. da „nadvojvoda gleda očima svoje žene“. Iz stoljetnih novinskih izdanja doznajemo da je njihov brak i obiteljski život bio uzoran, te da su bili brižni roditelji Maxa, Ernsta i Sofije, o kojima je nakon smrti njihovih roditelja brigu preuzela vojvotkinjina sestra Marie Henriette.