Mira Šubašić

Snovi


Zavičajne slike kao dašak sjećanja na toplinu majčina dlana prate one koji odu za svojim životom u potragu za smislom i idealima, što ih iznjedri mladost spremna za rizik gubljenja i dobivanja. Odlučno presječena nit, koja vezuje za rodno mjesto i prva zapamćena lica, zauvijek ostaje pruga nostalgije i čežnje za majčinskim zagrljajem dragih krajolika.

Po povratku s ljetnog odmora provedenog u beskraju ravnice, u malenoj ljupkoj vikendici omeđenoj bagremovima, Anamariju je pratio isti san. Budila bi se svake noći u jedan i pol poslije ponoći, u trenutku kad bi je zapljusnula svjetlost sunčeva izlaska, jer je u svome snu stizala do četvrte ure. Umjesto zvonjave budilice, sestrin glas je zvao na ustajanje, šetnju i prvu kavu. I u tim čarobnim slikama jutra, u kojem se sjedinjuju zrake, sestrin glas i miris probuđene  zemlje, stizalo bi buđenje i okrutno objavljivalo kako je sve samo san, a zavičaj je opet udaljen i sretan u svom disanju s onima koje nije poslao u tuđi svijet, među nepoznate ljude i događaje iz kojih moraš izrasti i zauzeti mjesto pod novim suncem, oslonjen samo na svoju snagu, umijeće i hrabrost.

Poslije desete noći san se ugasio u kolotečini obveza prema troje pobunjenih tinejdžera, prezauzetom mužu okruženom poslovnim projektima i vlastitom učiteljskom pozivu.

Anamarijin svijet opet je postala učionica, s uzavrelom vrevom učeničkog promicanja hodnicima i učionicama, s bukom i smijehom dnevnih školskih događaja, a noć se činila kratkim predahom između dva ispunjena dana.

A onda je prve noći mjeseca studenoga kroz tjesnace potisnute čežnje u snu zasvijetlila rodna ulica u mlazu jarke žute svjetlosti. Župna crkva okružena skelama, spremna za obnovu zvala je k sebi toplo i jednostavno, kao u djetinjstvu. Kontrast između ponoćne tmine i svjetiljaka uznemirio je i probudi spavačicu. Preplavile su je slike i odbljesci sjećanja na djetinjstvo.

Stvarnost bi opet nadjačala nametanjem dnevnog ritma užurbane trke s vremenom i san bi se pritajio do Badnje večeri, da bi u tihoj i svetoj noći buknuo jednačeći se s javom poslije polnoćke. U istrzanim fragmentima sna i jave, bljesnula bi božićna svjetlost spasenja i prvih sjećanja djetinjstva.

Zavičaj bi se ukazao kao nebesko prostranstvo čistoće i prvih spoznaja o životu, zelen, sočan i bistar kao izvor ljekovite vode. Rodni kraj je upravo to, izvor i početak zemaljskog trajanja, ishodište i klica osobe u koju će vas život odvesti.

Shvativši to, Anamarija upali svijeću i pomoli se za sve drage duše koje su joj obilježile djetinjstvo. Muž i djeca tonuli su u san.