Vojnici na poklonu Mariji


Sinj, 16. studenoga 1924.

Kako je već bilo javljeno i u našoj »Nedjelji«, održano je u Sinju u nedjelju 9. studenoga hodočašće Mariji vojnika iz pet godišnjeg svjetskog rata. Dođoše kao mirni janjci, da u svetištu Gospe Kraljice mira, izvrše svoje zavjete i da zadovolje svom srcu, punu zahvalnosti prema Bogu i Mariji, koji su ih u onoj klaonici žive sačuvali i iz nje kući do­veli.

Manje skupine prispjele su već u su­botu popodne. Odmah pohrliše u crkvu, da se ispovjede i da čiste duše i srca pri­kažu svoje darove Neoskvrnjenoj Dje­vici.

Uvečer je prispio i presvijetli šibenski biskup dr. fra Jerolim Mileta, koji je imao da služi svečani pontifikal. Omanji »odjeli hodočasnika prispješe i u ne­djelju jutrom. U 8 i po sata prispio je glavni dio hodočasnika izvanrednim vlakom iz Splita. Župnik Sinja izišao preda nje sa procesijonalnim križem, pak pobožno moleći litanije stupahu ho­dočasnici pokorno i ponizno u procesiji k Marijinom svetištu. Usprkos nemila sjevera bili su veseli i zadovoljni, te si im na licu mogao čitati neku žurbu i čežnju, da što prije vide glasovitu Sinjsku Gospu, padnu na koljena i smjerno Njoj se poklone. Mnogi, pače većina od njih, u Splitu su se ispovjedili. Drugi se odmah baciše na koljena pred službeni­ke Kristove, očistiše dušu od grijeha te zajedno sa drugovima, u Splitu ispovjeđenim pristupiše k stolu Gospodnjem, da se zasite tom nebeskom hranom. Sve si ih iza toga vidio, gdje kleče uprtih očiju u Mariju. Miču usnicama, nešto Njoj govore. Što? To samo srce puno ljubavi i zahvalnosti znade.

U 10 i po sati počela je svečana pontifikalna sv. Misa. Sinjska crkva, i ako dosta prostrana, bila je prepuna.

Misu i druge nabožne pjesme pjevao je mješoviti zbor Sinjskog Orla. Preko sv. Mise izrekao je prisutnima vatreni govor o. Šimun Jelinčić, gvardijan sinjskog samostana.

Poslije sv. Mise progovorio je opet voj­nicima presvijetli biskup, predočio im veliku sreću i milost, što su živi iz rata kući se povratili. Stavio im na srce, da ostanu zahvalni Mariji, čuvaju se grije­ha, a osobito psovke. Zatim je dao sve­čano »odriješenje« za poginule vojnike. Tu prisutni njihovi drugovi sa suzama na očima uzdisahu: Pokoj vječni daruj njima, Gospode!

Poslije podne bio je u crkvi svečani blagoslov sa Presvetim. U šest sati sa izvanrednim vlakom ostaviše Sinj i posljednji hodočasnici, noseći sa sobom dušu bogatu milosti Božje, ljubavi prema Mariji i lijepu uspomenu na Sinj i njegovu čudotvornu Gospu Sinjsku.

U cijelom hodočašću nije bilo bučnoga slavlja, već nešto drugo, što mu je upravo ures i dika. dok druga hodočašća, kakova su u običaju po našim krajevima, imaju sliku nekakva izleta, gdje se glavnoj nakani: slavi Božjoj, pridruži koji ne toliko plemeniti cilj, koji se ispolji u obilatu jelu, piću i smijehu, dotle je ovo bilo puno duha i samozataje.

Glavno je tu bilo: Bog i duša. Svi su se ispovjedili i pričestili. Svi, koji su došli vlakom u 8 i po iz Splita, pričestiše se tek u 10 sati i ne okusiše ništa do 1 sata popodne. Ponašanje im pravo hodočasničko: puno ozbiljnosti, pobožnosti i skromnosti. Taj dan bio je za njih dan pokore i molitve. I to je ono, u čem je hodočašće najbolje uspjelo, plod donijelo i svrsi odgovorilo. Bilo im na čast.

Općenita je tužba, da je rat svijet iskvario. Hoćemo li to da se ispravi, klin klinom izbijamo. Popravimo najprije naše vojnike! To ćemo najzgodnije preko Marije pomoću ovakovih hodočašća. Marija ima svojih milih svetišta u svakom dijelu naše domovine. Neka dakle bivši vojnički dušobrižnici po primjeru svoje braće iz Slovenije i Dalmacije, preko velečasnih župnika pozovu, potaknu i povedu svoje vojnike k Mariji - i Marija će ih izliječiti i utješiti.

Nedjelja 1924. / br. 48 / str. 5