Vi ste moji prijatelji – govori Gospodin


„Ja sam Dobri pastir. Poznajem svoje i moje poznaju mene“ (IV 10,11). Prijateljstvo se ne dade bolje definirati. Međusobno (u)poznavanje, spoznavanje.

Foto: pixabay.com

Foto: pixabay.com

Piše: Fra Tomislav Pervan

Stari su Rimljani, primjerice, veliki govornik, filozof i državnik Cicero u svome djelu „De amicitia“ (O prijateljstvu) definirali prijateljstvo kao „Idem velle - idem nolle“ – isto htjeti i isto ne htjeti. Međutim, sv. Augustin je dopunio tu definiciju da treba „u dobru isto htjeti - isto ne htjeti“. Naime, isto htjeti te isto željeti i ne htjeti znaju i mafijaši koji žele opljačkati banku – provaliti i opljačkati da ih nitko ne uhvati, potom zajednički dijeliti plijen. I u mafiji postoji „kodeks časti“, zakletva na vjernost, ali se tu ne može govoriti o istinskom prijateljevanju. To bi u najbolju ruku bio interesni savez koji ima pred očima nečastan cilj. Na Augustinovu tragu imamo razmišljanja o prijateljstvu i u srednjem vijeku te sve do naših dana u duhovnoj literaturi. Sv. Augustin se izrazio: „Nemo nisi per amicitiam cognoscitur“ – Nitko se ne (s)poznaje osim po prijateljevanju.

Ime – koliko Božje poštovanje

Isus je utjelovljena Božja Riječ. Za Isusa se može reći da je utjelovljena ljubav Božja prema ljudima, koja se prelijeva u prijateljstvo prema svima. Temeljni prigovor bijaše da je on prijatelj grješnika i carinika, da je njima ljubav iskazivao, nudio je učenicima, a potom i svima svoje prijateljstvo koje nadilazi postojeća prijateljstva. Kad Gospodin Isus kaže, ja poznajem svoje i moji poznaju mene – to biblijsko „poznavanje“ i „spoznavanje“, daleko je više od pukoga udruživanja sa zajedničkom nakanom ili ciljem. Isus misli na poznavanje osobe iznutra, priznanje, prihvat. Primjerice, kad se Gospodin obraća Jeremiji: „Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh“ (Jer 1, 5), ili kad se Gospodin tuži: „Vol poznaje svoga vlasnika, a magarac jasle gospodareve, Izrael ne poznaje, narod moj ne shvaća“ (Iz 1,3). Ili pak govor o bračnim drugovima koji se međusobno 'poznaju', 'spoznaju'. Upravo na takvo duboko (s)poznavanje smjera Gospodin kad govori kako on (s)poznaje svoje i njega njegovi: Kao što on poznaje Oca i kao što Otac poznaje njega.

Novi zavjet poznaje i ljudsko otuđenje. Sv. Petar u svojoj Prvoj poslanici (2,25) poručuje vjernicima u raseljeništvu (dijaspori): „Doista, lutali ste kao ovce, ali ste se sada vratili k pastiru i čuvaru svojih duša“. Sjećam se da sam kao dječak, prije sjemenišnih dana, čuvao ovce. Svaka je ovca imala svoje ime na koje se odzivala. Trebalo je steći povjerenje ovaca. Naime, nakon čovjekova pada životinje su izgubile povjerenje u čovjeka, zato treba vremena i strpljivosti da se naviknu na pastira, da se sprijatelje. Počne li ih tući, na njih vikati, nabacivati se na njih kamenjem, ovce će biti prestrašene, „ne će poznavati niti slijedi njegov glas“. Tako je i s kućnim ljubimcima. Svaka ovca ima svoje ime, pogotovo kad im pružamo sol iz ruke. Znana je pastirska mudrost da se prema stadu poznaje gospodar. Ako je gospodar gnjevan, ako viče, ako je neuračunljiv ili stoku straši svojim glasom, imat će preplašenu stoku, a ako je blag, uravnotežen, imat će krotku stoku. Ako se na njih baca kamenjem ili ih tuče batinom, nikad mu ne će biti prijatelji. Hodočasnici u Svetu zemlju svjedoče da palestinski pastiri i danas znaju pojedinu ovcu po imenu izdvojiti iz stada. Treba samo izviknuti njezino ime. To je konkretno iskustvo koje se odnosi na Isusov govor o Dobrom pastiru i stadu koje on poznaje te koje njega poznaje.

Prijateljstvo u sakramentima

Zna se dogoditi da ovca-dojilica sa svojim mladim odluta, da padne među kamenje, slomi nogu. Ovce su naime stepske životinje, stvorene za ravnicu i pašnjake, dok su koze brdske životinje koje po kamenju skaču, njima ono ne smeta. Kad se ovca izgubi, djeluje bezglavo, bez orijentacije i treba napora vratiti je u stado. Kad odluta, pastir ide u potragu. I o tome Isus govori. Kad je nađe, stavlja je na ramena i spašava. Pjesnik Peguy se izrazio da u je tom trenutku pastir nosi, a ona ga svojim runom grije. Uzajamnost! U Poslanici Efežanima veli se da smo na sličan način i mi bili izgubljeni u svijetu: „Ne živite više kako žive pogani u svom ishlapjelom, ispraznom mišljenju. Njihova je pamet zamračena. Neznanje koje je u njima i okorjelost njihova srca otuđili su ih od života koji Bog daruje“ (Ef 4,18). Dobri pastir polaže svoj život za ovce kako bi ih vratio natrag u ovčinjak. To je Isusa stajalo vremena i strpljivosti. Najprije je tri desetljeća živio među nama/svojima neupadan, u blizini ljudi, kako bi ih upoznao, u susjedstvu, u mjestu. Oni ga nisu upoznali, nisu spoznali, što je i tko je u njemu, pa su ga na prvoj stepenici odbacili u Nazaretu.

Kad je počeo sa svojim javnim djelovanjem, liječio je, govorio je, izrekao neizrecive riječi, nečuvene, jedincate. Neponovljive, koje ljudsko uho nije čulo, koje preko ljudskih usana nisu prešle. Na toliko mjesta veli se, Isus duboko uzdahnu, okrenu se prema Nebu. Daje nam do znanja koliko je strpljivosti imao s nama, koliko smo mu srasli srcu, do koje nas je mjere morao podnositi. „O bezvjerni i pokvareni naraštaju! Dokle ću još morati ostati s vama? Dokle li vas podnositi?“ (Mt 17,17). Gospodnja strpljivost ne poznaje granica jer je sama ljubav i prijateljstvo.

Potom je u dvorani Posljednje večere bio sa svojim učenicima, prije muke. Budući da ih je sve ljubio, do kraja im je iskazao svoju ljubav. U potpunosti, do vrhunca (Iv 13,1). Za svojih oproštajnih govora izriče divne riječi: „Vi ste prijatelji moji, ako činite što vam zapovijedam. Više vas ne nazivam slugama, jer sluga ne zna što namjerava činiti njegov gospodar. Nazvao sam vas prijateljima, jer vam priopćih sve što sam čuo od Oca svojega“ (Iv 15,15). Sluga mora slušati, mora se pokoravati, mora 'funkcionirati'. On nema udjela u mislima, nakanama svoga gospodara. Samo je prijatelj upućen u misli i nakane onoga koji mu priopćava tajne srca.

Čini se kao da Gospodin protuslovi sam sebi kad domalo govori: „Mnogo bih vam toga još imao reći, ali sad to ne možete nositi“ (16,12). Isus je međutim svojima sve rekao jer im je ostavio svega, samoga sebe, ostavio im je svoje tijelo i krv, oporučno im dao riječi kojima će činiti ono što je on sam te večeri učinio. Ostavio im je cijelo svoje žrtvovano biće, dao im je sebe za jelo i piće.

Duh će ih upućivati u istinu, puninu istine. Upućivat će i nas u trajnom prijateljskom drugovanju s Gospodinom, u intimnim dvogovorima u koje uvodi Duh Sveti. On podsjeća i upućuje na sve što je Isus činio i učio, postupno otkriva tijekom povijesti u Crkvi puninu značenja i poslanja Isusa Krista. To je tajna prijateljevanja s Isusom Kristom, s Gospodinom. To je blago na njivi, skriveno, zakopano, to je biser koji se treba otkriti, rasprodati sve i uzeti ga, to je ono što čini mudri domaćin koji iznosi iz svoje riznice novo i staro. To je intimno druženje i razgovor. U običnom govoru za nas je intimus najbolji prijatelj, a konverzacija (naime, razgovor)ima u korijenu con-versio, stalnu okrenutost prema nekomu, zagledanost, spo-razumijevanje, čitanje misli, ne pragma ili svrha kao informacije. Naprosto, slaganje, podudarnost u svemu s nekim koga smatram prijateljem, tko mi je srcu blizak i drag.

Zbilja je šteta, pa čak i životna tragika, krajnje žalosno što mi vjernici ne otkrivamo to blago koje nam je kao vjernicima darovano u sakramentima, počev od krštenja. Malo ih ga otkriva u punini. Ne vrijedi nikakva isprika. Zaputiti se Gospodinu kao mala djeca. Isus poziva djecu u svoje društvo. Pustite dječicu k meni. Nemojte im priječiti. Takvih je kraljevstvo Božje (Mt 19,14). Budući da ste novorođena djeca, žudite za čistim, duhovnim mlijekom, da njime izrastete i postignete spasenje (1 Pt 2,2). Nije bitan stupanj obrazovanja. Imali mi samo pučku školu, Pavao nam poručuje: „Promotrite, braćo, svoj poziv. Nema vas mnogo po ljudsku mudrih, ni mnogo moćnih, ni mnogo plemenitih, nego, naprotiv, lude svijeta izabra Bog da posrami mudre, i slabe svijeta izabra Bog da posrami jake“ (1 Kor 1,26 sl.).

Istinsko prijateljstvo je križ

Prijateljstvo treba njegovati. Bez trajnoga, intimnoga razgovora (konverzacije) brzo i lako nastupi otuđenje. Pavao poručuje svojim Filipljanima: „Nostra autem conversatio in caelis est“ (Fil 3,20). Naša je konverzacija u nebesima, odakle i Spasitelja iščekujemo, Gospodina našega Isusa Krista. Voditi nebeske razgovore. Intimno prijateljstvo zrači iz Pavlovih riječi upućenih Galaćanima. „S Kristom sam pribijen na križ. Živim, ali ne više ja, Krist živi u meni. I to što živim, živim u vjeri u Sina Božjega koji me je ljubio i predao samoga sebe za mene“ (Gal 2,19 sl.). Svatko bi od nas trebao moći reći: „Znam komu sam vjerovao i siguran sam u sebi da je on kadar sačuvati povjereno mi blago do onoga Dana“ (2 Tim 1,12), kako bi svatko mogao primijeniti na sebe Gospodinove riječi: „Ja poznajem svoje i mene poznaju moji“.

Bog nam sam nudi u Isusu Kristu svoje prijateljstvo. To je središnja ponuda prijateljstva s Božje strane, a u prijateljstvu s Isusom konkretizira se i realizira u potpunosti prijateljevanje s Bogom što je cilj Božjega spasenjskoga plana s čovjekom. Isus je punina i posrednik objave i prijateljevanje s Isusom put je do Boga. Biti prijatelj s Isusom i živjeti to prijateljstvo kratki je sažetak kršćanske egzistencije. Bit je kršćanske poruke i kršćanskoga života ne etika ni moral, ne nauk, nego osobni odnos u ljubavi s Isusom Kristom. Iz življena prijateljstva organski izrasta istinska, prava spoznaja, ispravno mišljenje i djelovanje, život u jedinstvu i zajedništvu s Isusom te življeno zajedništvo u Crkvi preko molitve i sakramenata. Prijateljstvo s Isusom, opisano u Ivanovu Evanđelju, prepuno je ljudske topline i dubokih osjećaja, to Isusovo prijateljstvo ide do krajnjega predanja svoga života za svoje. Ne odnosi se to samo na učenike, nego na sve nas, jer će Pavao reći, kako ga je „Isus ljubio i predao sebe za mene“ (Gal 2,20).

Njegovo prijateljstvo vrijedi svakomu čovjeku, svakomu od nas nudi samoga sebe kao prijatelja. Upravo kao što je to i neponovljivo izrekao kard. Ratzinger u homiliji „Pro eligendo papa“ (18. travnja 2005.): „Gospodin nam sam daruje svoje prijateljstvo. Gospodin sam definira to prijateljstvo na sljedeći način: Između prijatelja ne postoje tajne. Krist nam zbori sve što je čuje od Oca svoga. On nam daruje svoje puno povjerenje te sa svojim povjerenjem i svoju spoznaju. On nam objavljuje svoje lice, svoje srce. On prema nama očituje svoju nježnost, svoju žarku ljubav koja ide do ludila križa… On povjerava našim slabim duhovima, našim slabim rukama svoju istinu – tajnu Boga Oca, Sina i Duha Svetoga“. 

Riječ je o su-životu s Gospodinom. On kao Sin Božji jest Gospodin, a kao čovjek naš prijatelj, koji polaže svoj život za ovce, na križu. Isus je svakomu svomu učeniku intimni prijatelj te tako tvori zajedništvo prijatelja, zajednicu apostola. Prijateljevanje s Isusom uključuje i prijateljstvo sa svim ostalim Isusovim prijateljima. Prijateljstvo s Isusom sili nas biti misionarima Isusove ljubavi u svijetu. „Svijet treba Boga – ne bilo kakva Boga – nego Boga Isusa Krista, Boga koji je postao tijelo i krv, Boga koji nas je ljubio do smrti, koji je uskrsnuo te u sebi stvorio prostor za čovjeka. Taj Bog treba živjeti u nama i mi u njemu. To je naš poziv“ (Benedikt XVI.). Samo je u prijateljevanju s Isusom moguće pronaći prijateljstvo s ljudima u punini, a Isusov je primjer putokaz kako živjeti prijateljstvo s drugim ljudima, a da nas ne razočaraju, prijateljstvo u punini.