Uskrs – temelj vjere i kršćanstva


Uskrs stoji na početku našega vjerovanja. On je razdjelnica, povijest i eone dijeli u ono prije i poslije. Kršćanstvo je od početka u znaku Uskrsa. Bez toga događaja, bez vjere da je Krist Isus uskrsnuo od mrtvih, ne bi bilo kršćanstva, ne bi se vjera širila, a vjera bi bila bez temelja, bez čvrste podloge.

Piše: dr. fra Tomislav Pervan

Uskrs nije samo dan u godini koji na poseban način slavimo, Uskrs i zbilja uskrsnuća trebala bi određivati i davati pečat kršćanskom svagdanu, biti sadržaj našega života. Stoga se stalno trebamo pitati, što mi vjerujemo kad kažemo da je Isus uskrsnuo? Kako se naš život oblikuje snagom uvjerenja kako nećemo ostati u smrti, nego ćemo svi mi s Kristom uskrsnuti? Na koji se način događa pretakanje, transfuzija Uskrsa u naš svagdan, u ritam našega života? I što znači, živjeti iz snage uskrsnuća?

Uskrs ili Božić?
Ma koliko mi isticali da je Uskrs srčika i bit naše vjere, da je on temeljna svetkovina našega vjerovanja, ipak je svetkovina Uskrs u svijesti vjernika nekako u sjeni Božića. Ma koliko se trudili naglašavati kako su Veliki petak i Uskrs, smrt i uskrsnuće Isusa Krista srž kršćanstva, ipak je u mentalitetu običnog puka Božić prisutniji, snažniji. Vjernici koji inače ne idu na nedjeljne mise svakodnevno su ranim jutrom na adventskim zornicama, a broj vjernika na božićnim bogoslužjima daleko premašuje one koji dolaze na uskrsno bogoslužje. Daleko je prihvatljivije vjernicima ozračje Božića, božićni ugođaj, toplina doma, darivanje, nego Veliki petak, muka, križ, smrt i ukop Gospodina Isusa.

Oko Uskrsa imamo pravu dramu Sina Božjega u koju se Isusov život i poslanje sažima, dok na Božić slavimo Isusovo utjelovljenje, idilu, ugodu, darivanje, radost, što se odražava i u napjevima, pjesmama, „štimungu“, pa i na javnim mjestima odzvanjaju božićni napjevi. Novi zavjet pruža nam drukčiju sliku. Pavao spominje samo jednom da je „Isus rođen od žene“ u punini vremena (Gal 4,4) te da je „potomak Davidov po tijelu“ (Rim 1,3), a sav svoj život i rad te poslanje u svijetu sažima u žudnju da spozna i iskusi snagu Kristova uskrsnuća, zajedništvo u patnjama Isusovim, ne bi li kako, suobličen smrti Isusovoj prispio k uskrsnuću od mrtvih (usp. Fil 3,10sl.). Cilj i smisao života svakoga vjernika sadržan je u tim Pavlovim riječima.  

Nešto se silno dogodilo
Kad čitamo izvještaje Svetoga pisma, nigdje ne možemo pronaći traga da su apostoli ili žene na grobu iščekivale ili se nadale Isusovu uskrsnuću. Svi su se opirali takvoj pomisli, bili su slomljeni činjenicom da Učitelja nema među njima. Tako i dvojica na putu u Emaus. Žalosni, potišteni, snuždeni, ne mogu dokučiti niti shvatiti što se minulih dana dogodilo u Jeruzalemu s Isusom iz Nazareta, prorokom koji „bijaše silan na riječi i djelu“. Danas, u vremenu opće skepse i nevjere u mogućnost Božjega zahvata u svijet, a pogotovo u vremenu nevjere da je moguće da je Bog uzeo ljudsko tijelo i postao čovjekom u konkretnoj osobi, kušaju se stvarati teorije kako su učenici sami od sebe došli na ideju da je njihov Učitelj živ, te su se udružili i odlučili govoriti kako je Isus živ, uskrsnuo.

Međutim, svi pokušaji učiniti učenike glavnim čimbenicima u cijelom procesu izokreću događaje naglavačke. Čovjek mora biti slijep da bi previdio ili zanemario bjelodane činjenice s kojima smo suočeni u Novom zavjetu. Znamo kako su se apostoli ponijeli, pravi kukavelji. I da oni svojim silama i „sposobnostima“ stvore ono što je izraslo u sveopći Božji narod, Crkvu? Mission impossible.

Pavao će otvoreno reći: „Nije li Krist uskrsnuo, naš je navještaj uzaludan i prazan, vaša je vjera besmislena“ (1Kor 15,15). Kad bi ono što čitamo u spisima Novoga zavjeta o danima uoči i nakon Isusove muke i razapinjanja te smrti bila „naknadna pamet“ učenika, izmišljotine genijalnih utemeljitelja kršćanstva, imali bismo najsramotniju povijesnu krivotvorinu. Izvještaji te vjera u Isusovo uskrsnuće nisu samo utjecali na svjetsku povijest, nego su je radikalno promijenili i usmjeravali.

Što, dakle, ako izvještaji evanđelista te revnoga pisca poslanica Pavla odražavaju stvarno stanje stvari? Što ako je istina da su žene na grobu imale ukazanje anđela, da im je sam Gospodin došao ususret, da se susreo s Marijom Magdalenom na grobu te ga prepoznala u novom obličju? Što ako se Isus ukazao Petru, Ivanu, ostalim apostolima, zatim, prema Pavlovim riječima, njih pet stotina od kojih su mnogi još na životu, jer nije minulo ni dvadeset godina od događaja kad Pavao piše svoje spise? Doduše, mnogi su u dvoumici, Toma napose, a i u samom trenutku rastanka, na Gori u Galileji, Matej veli da su neki sumnjali (Mt 28,17). Sve je njih duboko potresla zbilja Isusova razapinjanja i križa tako da nisu mogli ni u snu vjerovati u izvještaje o ukazanjima Uskrsloga. Obeshrabreni vidimo ih na starom, ribarskom poslu. Nekolicina njih love ribu na jezeru (Iv 21). Nigdje trunke zanosa, mističnih iskustava, kovanja planova za budućnost. Svi su zbunjeni i zatečeni te iznenađeni činjenicom ukazanja. Nešto se silno dogodilo, nešto s čime nitko od njih nije računao. Bili su suočeni s novim, nepoznatim, nevjerojatnim. Činjenica Isusovih ukazanja te silazak Duha Svetoga tvore onu razdjelnicu prije-poslije.

Novi svijet i novi čovjek
Pavlovi spisi napisani su dvadesetak godina nakon povijesnih događaja oko Isusove smrti i uskrsnuća. On jasno veli da predaje vjernicima ono što je i primio. I on se poziva na stariju usmenu predaju koja je kolala u Jeruzalemu i ranim kršćanskim zajednicama. Tu se oblikovalo kršćansko vjerovanje da je Isus Bog i čovjek, da je umro i uskrsnuo te se ukazivao učenicima (1 Kor 15). Pavao sam nije bio izvornim svjedokom, njemu se poslije Krist ukazao na putu u Damask, ali svoje podsjeća na ono „što je i sam primio“ (1 Kor 11,23; 15,3). Ne vlastitu pamet i samooblikovano vjerovanje, nego vjeroispovijed zajednice. „Krist je za naše grijehe umro, sukladno Pismima, te bio pokopan. Treći je dan uskrsnuo, sukladno Pismima“ (15,3 sl.). Veliki petak i Uskrs – jezgrenica, srčika kršćanstva! Svi novozavjetni pisci nisu prvenstveno pisci, nego svjedoci, mučenici za ono što pišu!  

Spram činjenice svjedočanstava novozavjetnih svjedoka i autora nemoguće je nijekati da se uskrsnuće nije dogodilo u vremenu i povijesti, na posve određenom dijelu ovog planeta. Nije to proizvod mašte ili plod umovanja ni razmišljanja Isusovih učenika. Neustrašivost svjedoka i apostola nakon Duhova, nezadrživo širenje vjere i rast Crkve, dokaz su da se nešto bitno novo dogodilo. Bijaše to događaj koji je inicirao prevrat u svijetu. Ne nasilan, nego miroljubiv. Isus se ukazuje s trajnim refrenom: „Mir vama!“

Bez uskrsnuća Isusovo razapinjanje i smrt te ukop bili bi jasan dokaz da je Isus sa svojom porukom o Božjem kraljevstvu doživio brodolom. Bez žive osobe Isusa Krista ne bismo imali novi Božji narod – Crkvu, koja je smjelo i samouvjereno naviještala, da je Isus pravi Bog i pravi čovjek. Imali su iskustvo prisutnosti Uskrsloga koji je u potonjim stoljećima utisnuo svoj neizbrisivi pečat zapadnoj kulturi i civilizaciji, ali i cijelom svijetu. Uskrsli je postao odlučnim čimbenikom u povijesnim tijekovima.

Ipak, unatoč svemu što je u svijetu uslijedilo nakon Golgote i Duhova, Gospodinovo uskrsnuće i uzašašće ostaju činjenice koje ljudi uporno niječu i osporavaju. U konačnici, svi pokušaji nijekanja ostaju ljudske umotvorine koje se protive nepobitnim istinama za koje su svjedoci otišli odreda neustrašivo u mučeničku smrt. Uskrsnuće i danas jest i ostaje trajni istinski izazov kršćanske vjere. Ono od svih nas iziskuje premišljanje, zaokret i obraćenje mišljenja, pre-mišljanje postojećih kategorija. To je ono na što misli Gospodin kad govori o obraćenju-metanoia. „Obratite se! Vjerujte!“

Oni koji niječu činjenicu uskrsnuća, koji tvrde kako je to legenda ili mit, trebaju donijeti dokaze da bi to bila prijevara. Dvadeset stoljeća imali su prigodu razobličiti ili pak pročistiti izvještaje o Isusu Kristu kao krivotvorine. Ako je prema mjerilima ljudskoga uma nemoguće da osoba koja je preminula ponovno uskrsne, onda je kršćanska vjera u uskrsnuće mit te kršćanstvo postaje nebitnim. Ako se pak ravnamo prema mjerilima koja je postavio sam Isus Krist, onda se u svijetu sve mijenja i ide u drugom smjeru. Tada istina glasi: Krist je istina. Krist je uskrsnuo, dakle, on je pravi Bog, a njegovo je uskrsnuće temelj istinskoga, pravoga, novoga svijeta. Razdjelnica u povijesti svijeta, zaokret prema posve novome, neviđenu.

Novi svijet, novi čovjek o kome govori Krist, Pavao, Novi zavjet počinje s pojedincem koji se uključi u transfuziju novine snagom krštenja. U cijeloj povijesti ljudskoga roda Bog je izabrao jedan narod – židovski, dao mu konkretne odredbe, poučavao i vodio preko proroka, obećao mu budućnost i trajnu vjernost. Davao je konkretne naputke za život koje ćemo pronaći u Bibliji, što nećemo otkriti ni u kojoj drugoj svjetskoj religiji. Poganska božanstva nemoguće je ljubiti. Pogani ih se straše. Treba ih umilostiviti. Nigdje se ne traži od pojedinca ljubiti neko božanstvo. Jedino Bog Biblije iziskuje od svojih ljubav. Pogotovo biti kršćanin uključuje u sebe odgovore na smisao života, čovjekovo odakle i kamo, pitanje života i smrti te života onkraj smrti, čežnju za srećom, otkupljenjem, oslobođenjem od krivnje i grijeha. Vjera u uskrsnuće nije prvotno poziv vjerovati da ćemo uskrsnuti i vječno živjeti, nego već ovdje i sada mijenjati svijet snagom Kristove osobe i Radosne vijesti. Stvarati Božje kraljevstvo. 

Kršćanstvo – silazna putanja našega Boga
Kršćanstvo je jedina religija u kojoj čovjek nije u potrazi za Bogom. U kršćanstvu Bog traži čovjeka, spušta se na zemlju, utjelovljuje se u Isusu iz Nazareta. Ono je vjera u kojoj nije čovjek izmislilo niti stvarao „panteon“, množinu bogova, nego se u njemu nebo spustilo na zemlju. Pojavio se Ivan i upro prstom u Isusa. Isus se rodio, došao na svijet kao Bog. Božić – Bog je postao čovjekom. Kristovi križ i smrt bijahu odgovor onodobne religijske elite na nečuveni zahtjev Isusa iz Nazareta. Koji je odgovor uslijedio na Isusovu smrtnu presudu i smrt na križu? Uskrsnuće!

Obje temeljne svetkovine u kršćanstvu, Božić i Uskrs, nisu podsjetnik na nove ideje ili vrijednosti, nego spomen na povijesne činjenice koje su se dogodile prije dvije tisuće godina, na nečuveni i neviđeni događaj u Isusu Kristu. Sin je Božji sišao na zemlju, počeo je okupljati novi Božji narod, iz Židova i pogana, s dvanaestoricom apostola na čelu. Temeljito je obračunao s okoštalom religijom židovstva svoga doba, namjesto toga stavio svoju osobu. „Starima je kazano, a vam velim“… ponavlja šest puta u Govoru na gori (Mt 5). Ili pak zahtjevna riječ koja glasi: „Ja sam Put, Istina i Život“ (Iv 14,6). To je ono što ne mogu probaviti ni danas židovski ali ni postmoderni umovi – Boga, Božju istinu u osobi Isusa Krista.

Snagom vjere mijenjati svijet
U žarištu, jezgri kršćanstva nemamo religijski sustav, moralni kodeks, genijalni tumač svijeta i kozmosa, nego je u žarištu osoba Isusa Krista, Bogočovjeka, koji je živio i hodio ovom zemljom prije dvije tisuće godina, koji se pojavio, na križu umro i uskrsnuo. Povijest je to Božjega hoda s čovjekom, počevši od Abrahama, a u Isusu je postala univerzalnom svjetskom porukom i pokretom. Tko želi u kratkim crtama opisati kršćanstvo, ono je ne religija ili sustav religijskih propisa, nego eminentno povijest, povijest naroda što ga je sam Bog stvorio u svijetu i sabrao u Crkvi. Veliki engleski obraćenik, blaženik i crkveni učitelj 19. stoljeća J. H. Newman rekao je jednom „kako Crkva ne nameće vjeru, nego vjera sili ljude Crkvu prihvatiti i unići u Crkvu“, postati njezini udovi.

Crkva je djelo Uskrsloga. Nije nastala za radnim stolovima onih koji umuju, stvaraju ideologije, svjetonazore, kujući u toplim salonima planove za prevrate u svijetu. Crkvu je nemoguće prilagođavati duhu vremena, što je slučaj kod političkih ili društvenih teorija, filozofskih sustava koji obećaju (utopijski) spas, neko novo „zlatno doba“. Naša je Crkva kao i naša objava, konkretna, stvarna, „inkarnacijska“; nije proizvod ljudske mašte, nego ima izvir i uvir u Bogu. Vrata je pakla i smrti neće nadvladati. Budimo kao kršćani i vjernici zahvalni što smo dio toga Božjega nauma i projekta s Isusom Kristom na ovom svijetu.

Danas gotovo svatko nosi uza se „pametni“ telefon ili računalo. Nekad se na zaslonu pojavi poruka: „Instaliraj“ ili „Podsjeti me poslije – Remind me later“. U pitanju vjere u uskrsnuće Gospodinovo nema odgode. Već sada moramo u sebe „instalirati“ program – kako bi naša vjera bila pokretačka snaga našega života. Uzori su nam apostoli, a tijekom povijesti svetci i mučenici. Živjeti iz vjere u Uskrsloga i za Uskrsloga. Računalo bez programa ne može raditi. Vjera u Gospodina – Boga i Isusa - Uskrsloga onaj je životni „software“, pogonsko gorivo koje nam treba da bismo živjeli i djelovali. Priključimo se na taj izvor.