Teološki pogled

Tko je, što je čovjek u Isusovu okružju?


Psalam 8,5 postavlja retoričko pitanje: "Što je čovjek da ga se spominješ?... Malo manjim ga od anđela ti učini, Svevišnji!"

Piše: dr. fra Tomislav Pervan 

Da, s pravom se postavlja pitanje: "Što je, tko je čovjek?" Za filozofa Kanta on je "savinuto drvo", za neke je čovjek uspravni hod. "Što je čovjek?" Pravi odgovor može doći samo od Stvoritelja. Jedino Bog koji ga je stvorio može dati puni odgovor tko je čovjek. Čovjek je "Božja slika i prilika"; ali, što i tko je čovjek nakon izgona iz Edena, nakon grijeha i pada prvih ljudi? Što je čovjek u kršćanskom poimanju i značenju? Najprije moramo propitati što nam veli Isus i okružje u kome on djeluje, što nam kažu evanđelja, što nam veli Biblija.

Biblijski slojevi ljudi

U Bibliji imamo sve slojeve ljudi, i svima je ista značajka – svi su pozvani baštiniti spasenje. Nitko nije isključen. "Bog hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznaje istine",veli Pavao u 1 Tim 2,4. U evanđeljima susrećemo kraljeve i visoke činovnike, upravitelje i časnike, bogate i moćne, ali poglavito obični puk, obrtnike, ribare, vojnike, carinike, ratare, rubne pojave, koje prema antičkom poimanju ne bi imale spomena u ozbiljnim rasprama, osim možda u komedijama. Tima rubnima pridružuju se oni koji ne mogu ovdje uživati "puninu života" prema mjerilima svijeta. To su bolesnici, prezreni, isključeni, gubavci, oni koji su, današnjim rječnikom, "u dužničkom ropstvu". Pa ni sami Isus, makar iz Davidova roda, nema gdje nasloniti glavu, beskućnik je, obrtnik koji se ne bavi svojim poslom, ne privrjeđuje. On je, što je onodobno gotovo nepojmljivo, neženja, u naponu muževne snage. Dolazi iz mjesta o kome se govori da "iz njega ne može doći ništa dobra".

Novozavjetna i antička slika čovjeka  

Ono što nam prvo pada u oči kad iščitavamo evanđelja jest činjenica kojoj se daje nesporno snažno značenje, naime, čovjek je bolesno biće. Bolesnik, fizički i duhovni. Bacimo li pogled na grčki ideal čovjeka, na poimanje čovjeka u staroj grčkoj kulturi, pred očima su nam likovi s grčkih olimpijada, ona skladna djela grčkih kipara, savršene harmonije i razmjera, kojih preslike nalazimo u renesansi, u djelima Michelangela i njegovih suvremenika, gdje su "nabildani"mišići, bi-, tri- i kvadricepsi. To je grčki ideal hrvača, "bacača diska", idealni čovjek u "agonu", na borilištu, "olimpijac", nauljene kože, "pržen" na suncu. Grčki ideal čovjeka nije bolesnik, ni traga onomu što se nudi u evanđeljima i Novome zavjetu.

Bolesti

Upravo u evanđeljima imamo bolest kao temeljnu čovjekovu značajku, ona spada na condition humaine, to je činjenica kad želimo čovjeka definirati. Od samoga početnog nastupa Sina Čovječjega u Galileji pa do njegova dolaska u Hram ("u Hramu mu pristupiše slijepi i hromi te ih izliječi", Mt 21,14) Isus se susreće s bolestima u raznim oblicima. Sve moguće bolesti susrest ćemo u evanđeljima. Od obične groznice (Petrova punica), do sljepoće, od uzetosti do gube, od bolesne djece do preminulih. Mogli bismo zaključiti, evanđelisti nam ne nude čovjeka u "normalnom", "zdravom" stanju, nego je on uvelike fizički ili duhovno defektan, manjkav. Čini se da bolest spada na čovjekovo trajno stanje. Tu su "mjesečari, opsjednuti, uzeti", gubavci (Mt 4,24), "hromi, kljasti, slijepci, nijemi te mnogi drugi… i on ih ozdravi… a narod je slavio Boga Izraelova" (usp. Mt 15,30). A kad se Ivan iz tamnice želi "informirati" o Isusu, je li on napokon onaj "pravi", Isus odgovara kako su u njegovu društvu slijepci, hromi, gubavci, gluhi, siromasi, kako mrtvi ustaju itd. (usp. Lk 7,22).   

Fizičke su bolesti u Isusovu djelovanju i okružju prisutne na svakom koraku. Konkretni je čovjek tjeran i mučen nečistim silama. Prvi nastup u sinagogi jest i prvi susret s demonima, izuzmemo li kušnje u pustinji. Nečisti duh prepoznaje u Isusu jačega, prokazuje Isusa. "Došao si, Isuse, da nas uništiš?! Znam te, tko si: Svetac Božji!"(Mk 1,24). Isus mu zapovijeda da umukne, da napusti čovjeka. Demonska sila čovjekom otrese i napusti ga, ne naudivši mu. Demonske sile ustopice prate Isusovo djelovanje. On ih tjera u Pakao. Čisti i oslobađa svijet od zlih sila, stvara novi svijet! Kad Isus odašilje apostole, šalje ih naviještati, liječiti i izgoniti nečiste sile. Oni su nastavak Učiteljeva djela u svijetu. "Dao im je vlast i moć nad nečistim silama, te da liječe bolesne!"To je s Isusa prešlo na crkvenu praksu, do danas. Isusov stav i pogled na čovjeka prelazi i na Crkvu.

Manjkavo, izgubljeno i nemirno biće

Čovjek je potrebnik, on je manjkavo biće. On nije samo fizički ili psihički bolestan, on je "napastovan", opsjedan nečistim silama, one ga rastaču, u rastu sprječavaju. Demonske su sile strašnije od tjelesnih bolesti. Lišavaju čovjeka vlastite volje, čovjek nije slobodan, misterij Zla je posrijedi. "Iz mnogih bi izlazili zli duhovi te vikali: 'Ti si Sin Božji'. On bi im prijetio i ne bi im dopuštao da govore, jer su znali da je on Krist" (Lk 4,41). Zanimljivo, to se zbiva uvečer, kad prestaje subota. Sunce zalazi, noć se spušta, mnoštvo opsjednutih dovlači se do Isusa, kriče u sav glas: "Ti si Sin Božji!"Noć je, vrijeme kad se demoni daju na "posao". Kod Nietzschea njegov Dioniz "posljednji čovjek" izranja nakon zalaska sunca. Pred Sinom Božjim padaju obrazine s demonskih sila, one se moraju očitovati. Isus lomi njihovu silu, tjera ih u podzemlje.

Isus govori o čovjekovoj izgubljenosti, rabi slike izgubljene ovce, drahme, propala sina. To on primjenjuje na čovjeka, zašlaca, lutalicu, iskorijenjena, bjegunca, stranca na zemlji, čovjeka u nigdini, neudomljena. Tematika je to nebrojenih književnih djela. Posvuda grijeh, rupe, pukotine, manjkavosti, čini se, to je vjerna slika čovjeka u Isusovu okružju. Evanđelja gaje stanovitu sućut za siromahe (Lazara), odbačenu grješnicu (Magdalenu), prezrenoga carinika (Zakeja, Mateja). Isus je trajno "u lošu društvu", ne s motiva što bi bili Isusovi "povlaštenici", društvene "parije", deklasirani, danas bi se reklo, polusvijet, nego je poruka: Svi smo grješnici, treba nam spas, milost, milosrđe, Isusova ruka i dodir, bez razlike, bili mi časni ili nečasni u očima ljudi i svijeta.

Jedini čovjekov lijek  

Gdje nema poveznice s Božjim Sinom, gdje nema vjere, takva se stanja danas "odrađuju" na "kauču", u psihoanalizi. Psihijatrima su to psihoze, histerični ispadi, devijacije koje liječe psihofarmacima. Njih pak Sin Božji liječi riječju ili dodirom ruke. Čovjek je bolesnik, gonjen mračnim silama, on je ranjen i bolestan u srcu. On je grješnik. Čovjek-grješnik promašuje svoj cilj i smisao. Isus se očituje kao prijatelj carinika i grješnika. To je njegov društveni crimen. Izričito se toliko puta naglašava da je Isus u društvu s grješnicima, carinicima, bludnicama. Razlog: "Ne trebaju zdravi liječnika nego bolesnici. Nisam došao zvati pravednike nego grješnike."Njima se Isus smiluje, dok mu istodobno nitko ne može predbaciti osobni grijeh ili grješnost.

Novozavjetni spisi promatraju čovjeka u njegovoj slabosti, nedostatnosti, manjkavosti, bijedi, siromaštvu, grijehu. Čovjeku se pristupa bez predrasuda i pristranosti. Bog ne gleda izvana, nego čita misli i srce. Ona grješnica prekoračila je granice ukusa i pristojnosti, čini to iz siline ljubavi prema Isusu i osobne raskajanosti. Ruši granice lijepa ponašanja. Jedno je bitno u cijeloj stvari: U njoj umire stari čovjek s požudama i grijesima, rađa se novi, brišući stari način života. Isus podaruje novi oblik egzistiranja, a zahvala za to pratit će izliječenu grješnicu cijeloga potonjega života. Bit će stalno u Isusovoj pratnji, pod Isusovim križem, ali je i prva svjedokinja uskrsnuća!

Pilatovo: "Evo Čovjeka!"

Stoga, tko želi odgovor na pitanje "Što je čovjek", dobit će odgovor iz Pilatovih usta: "Evo čovjeka!" Sin Božji s trnovom krunom na glavi i Raspeti na križu! Tko je pak čovjek, dao je Isus odgovor u Govoru na gori i blaženstvima! Ono su istinski sretnici u ovome svijetu počevši od siromaha…

Isus odskače od svoga vremena i prakse vraćajući dostojanstvo ženi. Prvi je proglasio ravnopravnost spolova. Posebno se ističe Isusova majka Marija. Tu su Elizabeta, proročica Ana u Hramu, poganka, udovica iz Sarfate sidonske, udovica iz Naina, grješnica sa skupocjenim parfemom. Isus odgovara ženi iz puka koja blagoslivlje njegovu Majku, obraća se ženama na križnom putu. One su pod njegovim križem, a prvima se ukazuje kao Uskrsli. Isus stavlja žene na istu razinu s muškarcima. To je danas naravno, ali u onodobnom židovstvu bijaše to nezamislivo, pogotovo ne u grčko-rimskom svijetu. Tko je čovjek prema Novome zavjetu, definira se sa zrenika i stajališta Isusa, Sina Čovječjega. On i njegovo ponašanje mjera su i mjerilo čovještva.

Kontrastno i alternativno društvo

Kršćanska je poruka upućena svima, muževima i ženama, mladima i starima, zdravima i bolesnima, siromasima i bogatašima. Protivna je uhodanoj društvenoj praksi, naglašava jednakost svih bez razlike pred Bogom. To je preduvjet suvremenih deklaracija o ljudskim pravima i čovjekovu dostojanstvu. U novozavjetnoj slici čovjeka nisu dominantni narav, sklad, organski rast, ili pak antičko "zdrav duh u zdravu tijelu", nego čovjek u svoj svojoj upitnosti i elementarnoj slabosti i grješnosti. Ispred nas defiliraju siromasi, bolesni, patnici, zabludjeli, sve same preslike Sina Čovječjega koji se predao na smrt iz ljubavi prema grješnicima, koji je na sebe uzeo patnje kao "Sluga Jahvin", na kome ne bijaše "sjaja ni ljepote".

Na postavkama Novoga zavjeta rana je Crkva razvila posve nove oblike suživota, novi ustroj, u kome se gube društvene razlike. Praksa ljubavi prema bližnjemu, ljubavi prema neprijateljima, stvara se "zajedništvo svetih"u svijetu kao vidljivi znak za sve narode. Čini se jasni odmak od svega što miriše na poganstvo, od kazališta i igara, žrtvovanja idolima i razvrata. Kršćani su kontrastno društvo, istinska alternativa (doslovce: aliter nati – "drugoga 'roda i poroda'"), Božja, Kristova svojina, otkupljena Kristovom krvlju. Dovoljno je pročitati Pismo Diognetu, rani spis koji kontrastira kršćanstvo i poganstvo, kršćansku samosvijest, ili pak kršćanske apologete, te uvidjeti svekoliku etičku i religijsku nadmoć Kristova djela i pokreta koji se poziva na Isusa Nazarećanina.

Tko je čovjek – tko sam to ja?

Pitanje tko je čovjek, svodi se u konačnici na pitanje: "Tko sam ja? Što mi je činiti da budem čovjek? Da baštinim život? Kad sam čovjek u odnosu prema Sinu Čovječjemu?"Odgovor može glasiti samo u evanđeoskom smislu: Kad dopustim da me Isus dodirne, izliječi, kad od mene otjera nečiste sile, kad pred njega kleknem zbog oprosta grijeha. Kad sam kao on "siromašan", kad ga nasljedujem i nosim svoj i njegov križ, kad me Isusov Duh prožme.

Ponajbolji odgovor tko je čovjek, tko sam ja, dao je (m)učenik sv. Ignacije Antiohijski koji je završio život među divljim zvijerima u Koloseumu, u svome Pismu Rimljanima pišući doslovce: „Bolje mi je umrijeti da se sjedinim s Isusom Kristom nego kraljevati svom zemljom. Tražim onoga koji je za nas umro. Onoga hoću koji je za nas uskrsnuo. Nadolazi čas moga rođenja. Oprostite mi, braćo, ne kratite mi da zadobijem život. Ne želite da ostanem u smrti… Pustite me da doprem do čistoga svjetla. Tek kad stignem onamo, bit ću čovjek. Priuštite mi da budem sljedbenik muke svoga Boga.“

Tu je jasno kazano: U onoj smo mjeri ljudi koliko svoj život suobličujemo Kristovu primjeru. Hod u trpljenju u životu zajedno s Isusom Kristom odgovor je na pitanje kako postati čovjekom. Nešto slično nećemo otkriti ni u židovstvu, ni poganstvu, ni u jednoj religiji. To je kršćansko prevrjednovavanje svih vrijednosti, kristovski prevrat i izazov današnjem društvu koje uvelike gaji poganske ideale spram čovjeka. Onaj drugi i drukčiji, siromašni, bolesni, slabi, porebiti, hendikepirani, nisu opasnost ni ugroza (kao onomu bezimenu bogatašu u Isusovoj prispodobi), nego poziv na solidarnost, humanizam, pomoć, kršćanski karitas. Svaki čovjek ima svoja prava i svoje od Boga darovano dostojanstvo. Dakle, ne društveni darvinizam, nego hod prema dolje, prema poniženima, uvrijeđenima, obespravljenima i bespomoćnima. To je zadaća u suvremenom svijetu. I put istinske pobožnosti i kršćanske svetosti te pravoga humanizma.