Slika-pismo-riječ-sakramenti


Dvije su svjetske religije izrazito religije pisma i pisane riječi – židovstvo i islam. Mnogi kušaju staviti na istu razinu i kršćanstvo, međutim, ono je doduše i vjera Pisma, ali poglavito vjera u utjelovljenje Božje Riječi.

Piše: dr. fra Tomislav Pervan

Kršćanstvo je vjera koja je u vremenu proživjela ljudski život u osobi Isusa Krista, a nastavlja živjeti snagom Duha u Crkvi kroz cijelu povijest preko sakramenata i Pisma.
Politeizam, bilo to iz vremena kad je pisana Biblija ili u današnjim oblicima, bitno je vezan uz slike i kipove božanstava koja su u pravilu personifikacija ljudskih potreba i prohtjeva; mnogoboštvo je bitno antropogene naravi. Čovjek ga stvara, upravo kao što je to pokušao Aron sa zlatnim teletom koje je potom Mojsije smrvio u prah i dao zajedno s vodom piti Izraelcima da spoznaju i uvide ništavnost i besmisao toga pokušaja. Mogli bismo ustvrditi kako je pismo sudbina monoteizma. Bez pisma ne bi bilo monoteizma. Samo je sveto pismo (hebrejska su slova sveta!) moglo zamijeniti i potisnuti kultne slike i kipove iz mnogoboštva.

Koje je ime Gospodinu?
Za očitovanja u gorućem grmu u pustinji, toga čudesnog prizora, pita višekratno Mojsije Gospodina spram njegova imena. Kad je Gospodin izrekao svoje ime, onaj sveti Tetragram – četiri sveta slova, JHVH, čini se kao da sami Bog "patentira", stavlja copyright, na to ime. Nitko ga ne smije u Izraeluizgovoriti, jedino Veliki svećenik, samo jednom godišnje, u Svetinji nad svetinjama. Ime do te mjere ime sveto (mysteriumtremendumetfascinosum), iz počitanja prema njemu ono ne prelazi preko usana Izraelaca. Gdje u Svetom pismu stoji JHVH, pobožni Židov izgovara "Adonaj" ("Moj Gospodin") ili "Ha-Šem" ("Ime"). Pisano je, ne čitaj! U našoj Zagrebačkoj Bibliji ime Jahve provlači se kroz cijeli Stari zavjet, a zacijelo bismo iz respekta prema Židovima, narodu Knjige, trebali slijediti njihov primjer i namjesto toga svetog Imena izgovarati neko drugo. Respekt naime prema Božjem Imenu treba i za nas biti jedinstven i dosljedan, u strogom smislu riječi.

Do istinskoga monoteizma židovski su se teolozi vinuli u Babilonskom sužanjstvu, suočeni s rukotvorenim idolima. Kritiku tih božanstava pronaći ćemo u brojnim psalmima, napose u Knjizi proroka Izaije (Iz 46), gdje ljudi i stoka prte kipove svojih božanstava i pod njima stenju i padaju. Ne mogu pomoći ni sebi ni onima koji ih načiniše.

Otada Židovi počinju pripovijedati povijest Božjega „Imena“. Mojsije se u sinajskoj pustari suočava s čudesnim prizorom. Grm gori ali ne sagorijeva. Dobiva iz grma nalog da mora izuti obuću jer tlo na kome stoji sveto je tlo. Iz grma koji ne sagorijeva, mimo svih zakona termodinamike, odjekuje, čuje on Božji glas. Daje mu nalog zaputiti se u Egipat i izvesti Božji puk iz Egipta, kuće ropstva.

Uvertira je to pitanju koje na kraju postavlja Mojsije neznanomu glasu. Gotovo da je svjestan jedincatosti trenutka, skriva on lice pred Gospodinom. A onda pita, sav prestrašen, kako je Gospodinu ime, da se može pred sunarodnjacima ovjeroviti i legitimirati. Jakov, patrijarh, pokušao je isto u onoj noći jeze, kad se borio do zore s Bogom. Na kraju hrvanja Jakov višekratno pita neznanca: "Kako ti je ime?";„Zašto me pitaš za moje ime?“ (Post 32,30). Odgovor nije dobio, nego blagoslov koji je ostao na Jakovu toga jutra. Ovaj nazva to mjesto „Penuel“ – „Vidjeh Boga licem u lice“.

Zapravo je Mojsije morao znati s kim razgovara jer neznana zbiljnost iz grma predstavlja se kao „Bog tvoga oca; Bog Abrahamov, Bog Izakov, Bog Jakovljev“ (Izl 3,6). Mojsije je ipak uporan, unaprijed stavlja svoje pitanje u usta sunarodnjacima kojima dolazi kao Božji poslanik, kad ga budu pitali spram imena toga Boga koji ih želi izvesti iz kuće ropstva. "Kako mu je ime? Što im odgovoriti?"(r.13). Odgovor iz gorućega grma stvara neprilike svim prevoditeljima, do dana današnjega. Septuaginta, mjerodavni grčki prijevod Staroga zavjeta, formulira ime ovako: „Egó eimího ōn.“ „Ja sam Bivajući“. Mnogi teolozi odbacuju prijevod jer u „bitku“ – „Bivujućem“ naziru jeku grčke filozofije i helenizma. U zadnjoj knjizi Biblije, Knjizi Otkrivanja, napisanoj također na grčkom jeziku, stoji: „Ja sam onaj koji jest, koji je bio i koji dolazi“ (Otk 1,4). Možda najvjerniji njemački prijevod s izvornika, dvojice Židova, M. Bubera i F. Rosenzweiga, prevodi to mjesto: „Bit ću tu kao onaj koji će biti tu“. U hrvatskom prijevodu imamo „JA JESAM“.

"Ja sam koji jesam!"
Prava poanta u svemu jest da se Bog i ovdje krati izreći svoje ime. „Ja sam koji jesam“ može se prevesti „Zovem se kako se zovem“, „Ime mi je kako mi je ime“ („EhjeašerEhje“). Ali nakon toga Bog daje nalog Mojsiju: „Ovako reci Izraelcima: JHVH, Bog vaših otaca, Bog Abrahamov, Bog Izakov i Bog Jakovljev poslao me k vama. To je moje ime zauvijek i tako će me zvati u svim naraštajima“ (3,15). Za posvete Hrama Salomon će slijedom toga moliti Gospodina: „Neka tvoje oči obdan i obnoć budu otvorene nad ovim domom, nad ovim mjestom za koje reče: 'Tu će biti moje ime'“ (1 Kr 8,29). Ime je sveto i presveto, tom Imenu gradi Salomon hram, a druga zapovijed u Dekalogu odnosi se na Božje ime. Ona ga štiti od obeščašćivanja i hule, ali prethodno Bog zabranjuje praviti bilo kakve likove i slike koji su ljudske rukotvorine i ne mogu predstavljati Nevidljivoga.

Lingvistika, jezična praksa kao i logika razlikuju kod pojma opseg, protežnost i sadržaj, intenzitet. Protežnost se odnosi na općenitost, uopćenost, a intenzitet na sadržaj, u konačnici imamo slijedom dedukcije pojedinca, osobu. Od općeg pojma čovjeka do konkretne osobe s imenom. Ekstenzitet ide prema intenzitetu.

U pojmu JAHVE imamo krajnju općenitost, Bitak, Tu-bitak, nema gdje nije, on je posvudašnji, maksimalna sveprisutnost, protežnost, naprosto BITAK. Ali je i maksimalna intenzivnost, jer ima svoje ime – JHVH, Bog, Gospodin. Ta se zbiljnost, neuhvatljiva i nepojmljiva, očituje u povijesti kao radikalna podudarnost obiju zbiljnosti, ekstenzivnosti i intenzivnosti.

Izraelcima Bog nije dio ovoga svijeta nego zaslon cijelom svemiru; on je Stvoritelj, on je pozitivni predznak pred zaporkom zvanom svijet. Ta stvarnost nad stvarnostima ontološki je poseban slučaj, u tetragramu JHVH imamo podudarnost intenziteta i ektenziteta. U Izraelu kao prvom narodu imamo suprotstavljenost: njihov Bog nije dio ovoga svijeta, nego Stvoritelj svemira. Sjetimo se, u prvom izvještaju o stvaranju, Bog je prikvačio na nebeski svod kao svjetiljke da svijetlesunce, mjesec i zvijezde, koje pogani štuju kao božanstva. Svemu tomu odlučnu značajku dalo je pismo, sveti hebrejski alfabet.

Grafolatrija
Naspram svete slike i kipa Sveto pismo ima odlučnu prednost. Nikada nije moguće napraviti nutarnju zamjenu pisma i onoga što opisuje ili označava, što je u politeizmu lako moguće. Dok kultni lik može sugerirati promatraču da je u njemu božanstvo prisutno, dotle pismo doziva u pamet nešto što izmiče čovjekovim osjetilima. Pismo je u židovstvu kraljevski put monoteizma. Namjesto kultnih slika pismo je ubuduće mjesto Božje prisutnosti pa je kao takvo cijenjeno i štovano. U židovstvu imamo gotovo grafolatriju namjesto idololatrije, jer se sa svetim svitcima ophodi sa strahopoštovanjem, kao mi s euharistijom. Izraelov je Bog prisutan i nevidljiv u svome imenu.

„Sveti se ime tvoje“ – prva je molitva Očenaša. Isus kao Božji Sin ali i dio Izraela obraća se Bogu i uči učenike molitvi. Ali je cijeloga svoga javnog djelovanja u procijepu i prijeporu s pismoznancima koji su se slijepo držali slova i pisma. Isus je veoma cijenio Zakon (ni jedna kvaka, ni jedna "jota" iz Zakona neće se dokinuti: Mt 5,18), ali je Zakon nedostatan kad treba izvršiti volju Oca nebeskoga: „Ne bude li vaša pravednost veća od pravednosti književnika i farizeja, doista ne ćete unići u kraljevstvo nebesko“ (Mt 5,20). Pismo je ugroza u trenutku kad pismoznanci, posjednici Pisma, misle da imajući Pismo u rukama posjeduju i božansku istinu te im je svako sredstvo dopušteno i sveto da tu (nekada i vlastitu) istinu promiču svim silama. U tom trenutku vjera se krivotvori.

Što je Kafka htio reći?
Novi zavjet namjesto pisanih slova nudi zamjenu. To je Riječ tijelom postala u Isusovoj osobi. Isus je onaj u komu je pismo nadiđeno i zastarjelo. Šest puta reći će u Govoru na gori: „A ja vam kažem“ čime zapravo nadilazi ono čega se pismoznanci i farizeji slijepo drže. Pismoznanci suočavaju Isusa sa ženom uhvaćenom u preljubu. „Mojsije nam je u Zakonu naredio takve kamenovati. Što ti kažeš?“ (Iv 8,5). Odgovor je u nijemoj demonstraciji. Isus šuti. Sagnuo se i piše po zemlji. Nekoć je na pločama koje je dobio Mojsije na Sinaju sam Bog svojim prstom ispisao zapovijedi Zakona. U ovom trenutku Isusov prst piše na zemlji, po prašini. I nakon uporna navaljivanja on se uspravlja i izgovara spasonosne riječi za ženu: „Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen“ (r.7). Ponovno se sagiba i piše po zemlji. Kao da želi rasplesti, 'demontirati' pismo, jer će Pavao pisati Korinćanima kako „Slovo ubija, a Duh oživljuje“ (2 Kor 3,6).

Tu dolazi do smjene medija. Isus, Pavao, a potom i kršćani, svjesni su da se izgovorena riječ zna pretvoriti u kamen, postati opasnost za život. Duha se ne smije zatočiti u mrtvo slovo. Osoba Isusa Krista jest ubuduće Božji medij među ljudima. On je Božja volja i zakon među nama. I on, Sin Božji, poziva nas na nasljedovanje. U Ivanovu Proslovu veli se da je „dao moć postati djecom Božjom svima koji vjeruju u njegovo ime“ (Iv 1,12).

U Isusu Riječ ne postaje pismom nego tijelom, osobom. „Verbumcarofactumest“ – Inkarnacija. Riječ je oduvijek u Bogu, a u vremenu se pojavila u Isusu Kristu. To je vjera koju ispovijedamo na Božić, Uskrs, Duhove, u svome životu. To je Radosna poruka kršćanstva za sva vremena, od vremena Isusa Krista.

Isus-Riječ obećava svima koji ga u pobjedi slijede „u kamenu urezano novo ime koje poznaje samo onaj koji ga prima“ (Otk 2,17). Gore spomenuti F. Rosenzweig, veliki židovski mislilac, za djela Franza Kafke, židovskoga misaonoga pisca, veli da nikada nije čitao djela koja ga tako snažno podsjećaju na Bibliju kao Kafkina djela. Kafkini likovi u pravilu imaju samo inicijale, početna slova. Zašto? Kafka je htio reći: Protjerivanjem iz raja čovjek gubi svoje ime, gubi jezik, gubi govor, nema (spo)razumijevanja, (pomutnja jezika u Babilonu!), nema ni ljubavi, od koje osta samo spolnost. Nebo zatvoreno, zemlja konclogor, sve sami krivci nad kojima se vodi proces (imena njegovih romana). Kafka je u pravu. Gdje je spas? Spas je u Isusovu Imenu. To mu ime i znači: Bog nas spašava u Isusu i po Isusu. U Crkvi, snagom sakramenata. Potvrđuje to i Konstitucija o liturgiji II. vat. sabora (br.7-8). Vrijedi pročitati.