Predstavljati i uprisutnjivati sveto


Crkva ne živi sama od sebe i za sebe, nego crpe svoje sile iz druge i drukčije zbiljnosti.

Piše: dr. fra Tomislav Pervan

Sakramentalna protežnica našega života te služenje sakramentima osposobljava nositelje službe djelovati ‘in persona Christi’, kako bi Crkva mogla živjeti ono što sama po sebi ne može stvoriti te bez čega ni sama ne može živjeti. Crkva ne živi sama od sebe i za sebe, nego crpe svoje sile iz druge i drukčije zbiljnosti.

Svi smo na njivi Gospodnjoj pozvani promišljati temelje, poziv, poslanje i zadaće svećeničke službe u suvremenom svijetu pod raznim vidicima. Temeljna pretpostavka i istina u koju vjerujemo jest da Crkva živi od onoga što nju kao organizam beskrajno nadilazi i nadvisuje. Biti u Crkvi i biti kršćanin nisu naše ni ljudske naravne datosti i mogućnosti. To je čisti dar i milost od Boga. Biti u Crkvi znači biti bogato Bogom obdaren, biti sretan što smo u Božjoj obitelji. I time je jasno kako je cjelokupni crkveni život napose u pastoralnim projektima i ostvarenjima obilježen velikim i rasponima i napetostima. Crkva ono što jest nije sama po sebi ni iz sebe. I ništa drugo ne želi kazati ni pojam sakramenta primijenjen na Crkvu, jer sakramenti po sebi uključuju načelne temeljne razlike u odnosu na zemaljsko.

Zašto sakramentalna služba?

Ono što vrijedi za sve sakramente, naime, da se u vidljivu obliku te kroz ljudske kretnje i obrede događa nešto više od običnoga ljudskoga, vrijedi ponajprije i za samu Crkvu kao takvu. Crkva je mjesto gdje se našemu ljudskome ‘biti čovjek’ daruje božanska protežnica ‘biti kršćanin’, biti Kristov. To je onaj okvir u kome se mora govoriti kad je riječ o različitim crkvenim službama. Pritom je sakramentalnost svetoga reda svećeništva, prezbiterata ona specifična razlika između zaređenih i nezaređenih službi.

Koji smisao ima sakramentalna služba zaređenih crkvenih službenika i za koja su područja čovjekova života ona predviđena? Naime, Crkva živi od onoga što nadilazi njezine vlastite mogućnosti, dakle iz onoga što joj je utisnuto i darovano snagom Duha Isusa Krista, i ti njezini autentični čini vezani su uz sakramentalnu službu. Sakramentalna služba osposobljava nositelja službe da djeluje ‘in persona Christi’ kako bi Crkva - zajednica vjernika ili pojedini vjernik u njoj - mogla živjeti ono što ona sama ili sam pojedinac nije kadar po sebi živjeti niti ozbiljiti. Služba reda u Crkvi obilježena je načelnom razlikom jer se ljudskom praksom i činima ostvaruje ono što svedarežljivi i svemogući Bog želi ostvariti ili ozbiljiti u Crkvi i ljudima. Pa nositelju crkvene službe kao kršćaninu ta konstitutivna razlika dana je kao egzistencijalna istina. 

Nijedan nositelj službe ne stvara sam službu koja mu je povjerena, nego tu službu pokušava izvršiti, realizirati na temelju svoga poziva. Konstitutivno je za Crkvu da njezino utemeljenje počiva negdje izvan nje same. Uvijek gdje se aktualizira i predstavlja taj izvor i uvir u Bogu, treba zajednica sakramentalnu službu kao utemeljiteljsku službu. To vrijedi napose za sakramente i za navještaj u okvirima euharistije. Stoga se i sadržajno mora odrediti voditeljska uloga svećenika u zajednici, koji unatoč svim ovlastima laika ima kvalitativno bitno razgraničenje prema svim laičkim službama.

Svećenik kao korektiv vremenu

Sakramentalno ređenje za vođenje zajednice treba biti transparentno za činjenicu kako Isus Krist sam vodi svoju Crkvu. Preuzimajući službu vođenja zajednice pojedinac treba očitovati i iznositi na svjetlo životni temelj Crkve u samome Bogu. Pritom treba uvijek naglašavati bitni sadržaj - utemeljenje po samome Gospodinu. Isus Krist je temelj i smisao svega u Crkvi.

Zapad je danas suočen s manjkom svećenika. To se u Crkvi osjeća bolno. Svećenik mora naviještati kršćanstvo koje je na razini svoga vremena, koje je i suvremeno, ali i nužni korektiv vremenu u kome se živi; ono je i suvremeno i nesuvremeno istodobno, ono mora biti u opreci s duhom svijeta, a to se postiže samo kroz zajedništvo s Kristom i Crkvom i s autentičnim poslanjem u svijetu.

Stoga svećenik treba s jedne strane poznavati životne uvjete sudobnoga čovjeka, a s druge strane posjedovati teološki i duhovni pogled u svijet objave. Suvremenome obrazovanju svećenika mora davati pečat ‘actio’ i ‘contemplatio’, djelovanje i kontemplacija. Teorija se i praksa moraju pritom uvjetovati, molitva mora prožimati sve životne prostore i područja, vjera mora biti utemeljena, fides quaerens intellectum. Temeljne životne odrednice moraju biti nošene evanđeoskim savjetima. Evanđeoski savjeti moraju određivati njegovo čovještvo. Siromaštvo, posluh, beženstvo treba otkriti kao pozitivne vrijednosti ili pak način života. Te vrijednosti traže odricanje, i tu mora biti vidljivo kako sve ima svoje ishodište u preobilju milosti. Blago to nosimo u glinenim posudama da se vidi da ona izvanredna snaga pripada Bogu, a ne potječe od nas (usp. 2 Kor 4,7). Tri savjeta - ili zavjeta - ostavljaju otvorenom u bitnim čovjekovim životnim protežnicama otvorenu ranu koju mi ljudi ne možemo zacijeliti, nego samo Božje djelovanje. Izvrsno se to može naučiti od svetoga Arškoga župnika. 

Ti evanđeoski savjeti su istinska odricanja, a ne nekakvi nadomjestci za životne promašaje i čovjek ih ne smije rabiti kao vlastitu terapiju. Od svećenika se traži slobodno i svjesno predavanje vlastite muževne snage, a ne ispunjenje osobnih potreba ili izglađivanje osobnih deficita. Primjerice, homoseksualnost je objektivni seksualni nered u osobi i mora se okarakterizirati kao deficitarna seksualnost, i stoga se homoseksualci ne mogu pripustiti svetim redovima. To jasno veli i instrukcija Kongregacije za katolički odgoj iz god. 2005.

Svećenik kao putokaz prema transcendenciji

Svećenici, biskupi (i đakoni) moraju pored svih obveza činiti nešto u dušobrižništvu, raditi i graditi, stvarati ili fabricirati, istodobno biti osobe koje predstavljaju Krista u svijetu. Svećenička služba traži osobu koja je spremna biti do kraja Božji čovjek, Bogu izručen. Svećenik je primarno u službi Isusa Krista. Svećenik mora nositi u sebi žar za Bogom i za Boga. On mora biti živim svjedokom živoga iskustva Boga, i iskustvo Boga mora prožimati sve njegove pastoralne djelatnosti. Sve dužnosti i zadaće, sve što je vezano uz vođenje i upravljanje, mora iznutra biti otvoreno prema Bogu i ne smije se izgubiti pod težinom svagdana posla ili postati samo sebi svrhom. Dakle, temeljna egzistencijalna usmjerenost prema transcendenciji.

Svećenik svojom odijevanjem i ponašanjem, svojom pojavom mora biti putokaz prema transcendenciji. Naš Bog nije bilo koji ili bilo kakav Bog, nego Bog Isusa Krista. Sve se mora podložiti Kristovoj perspektivi, i tu je izvorište i uvir sveukupne svećeničke egzistencije.

Svećenička služba traži ljude koji su za druge poput Krista - tj. proegzistentni, ali koji isto tako daju sve za Crkvu - u smislu ‘sentire cum Ecclesia’, s Crkvom misliti, suosjećati, živjeti.  Sve se to mora iznutra prožimati, jedno se u drugome mora nalaziti i usmjeravati. U odgoju svećenika moraju se promicati one vrijednosti i pojedinci koji su s jedne strane i intelektualci, ali duhovni, crkveni i čovjekoljubivi, koji slijede Isusa Krista. Oni su u Pavlovu smislu svjesni svojih slabosti (usp. 2 Kor 12,9-10), oni vode, a ne zavode, oni upravljaju, a ne zlorabe svoju službu, oni naviještaju Isusa Krista i ne razočaravaju, oni posvećuju sebe i svijet, a ne koriste ga za svoje prljave dobitke.

Bez Krista ništa…

Isus je svojima za oproštaja rekao: Bez mene ništa ne možete učiniti – Sine me nihil potestis facere (Iv 15,5). Bez povezanosti sveukupnoga našega djelovanja s Isusovom osobom svi su naši pokušaji, sav je crkveni pastoral jedno veliko 'nihil', ništa, u konačnici nihilizam, ma kako strašno te riječi zvučale. To je ona kvaka svega našega života i djelovanja, tu bi trebalo tražiti izvore uspjeha i neuspjeha, blagoslova i osobnih poraza. Bez Krista ništa, ama baš ništa…

Moramo biti svjesni dijastaze između službe i nositelja službe, razapeti između onoga što smo postigli i za čim težimo, znajući da Gospodin pridonosi na dobro onima koji ga ljube. To je i savršeni izazov, ali istodobno i veliko rasterećenje, odmor srcu i duši. Svećenici su zapravo oni koji Krista predstavljaju, re-prezentiraju, tj. usadašnjuju u ovo vrijeme. Nisu li to, na krivu su mjestu. U konačnici je smisao svega ono što poručuje sv. Ignacije, biskup i mučenik, Rimljanima: Postajati Kristov učenik, učiti i naučiti Krista - Christomathia - cijeli život izučavati Krista, učiti od Krista i živjeti za Krista.