Marija ‒ promicatelj inkulturacije radosne vijesti


Evangelizacija, nova evangelizacija, inkulturacija Radosne vijesti u nove prilike, vremena i kulture, relativno su noviji pojmovi i izričaji.

Piše: dr. fra Tomislav Pervan

U crkvenom rječniku pronaći ćemo ih nakon II. vatikanskog sabora, poglavito nakon apostolske pobudnice Bl. Pavla VI. Evangelii nuntiandi. Ta papinska pobudnica plod je biskupske sinode koja se bavila navještajem Radosne vijesti, kao što je Amoris laetitia pape Franje plod biskupske sinode o obitelji i braku.

Pape nakon Sabora Blaženu Djevicu Mariju običavaju zvati Zvijezdom nove evangelizacije, glavnim čimbenikom u procesu naviještanja Radosne vijesti. Prisutna je Marija u Gornjoj odaji za silaska Duha Svetoga, prisutna je zacijelo za apostolskoga sabora u Jeruzalemu oko godine 50., kad su se apostoli vjerojatno posljednji put zajedno sastali. Bila je presretna kad je vidjela kako se djelo njezina Sina širi svijetom, nezaustavljivo. Vjerojatno je nakon toga mogla u miru otpočinuti da bi bila uznesena u nebesku slavu, dušom i tijelom. U Jeruzalemu i danas postoji Crkva Marijina usnuća, a benediktinska opatija i crkva na sionskom brdu nosi ime Dormitio, Usnuće, Preminuće. Odnosi se to na Mariju koja je preminula u Jeruzalemu te je to vidljivi trag njezina boravka u mjestu proslave svoga Sina, u Svetom gradu.

Novi svijet u krilu Crkve
Sagledamo li povijest Crkve unatrag pet stoljeća, nemoguće je previdjeti odlučnu Marijinu ulogu u procesu evangelizacije svijeta. Dok se u Europi odvijao zapadni raskol, Lutherov otpad od Rima koji je svojim tezama raskolio Crkvu na protestantski sjever i katolički jug, a engleski kralj zbog žena napravio povijesni „Brexit“, istupajući iz krila Katoličke Crkve te postavljajući sebe za poglavara anglikanske kršćanske zajednice, istodobno Marija svojim ukazanjima u Guadalupi obraćeniku Juanu Diegu privodi Novi svijet u krilo Kristove Crkve. Prema zapisima franjevačkih misionara u Meksiku za kojih deset godina od Marijinih ukazanja u Guadalupi u prosincu 1531. desetak milijuna domorodačkih Azteka dalo se krstiti i stupili su u krilo Katoličke Crkve. Bijaše to prijelomni trenutak u povijesti Amerika. Ono što je Kristovo djelo izgubilo na europskom kontinentu, Marija je izobilno vratila u Novom svijetu.

Po povratku s prvoga putovanja u Novi svijet Kristofor Kolumbo hodočastio je u španjolsko marijansko svetište Guadalupe zahvaliti Gospi za plovidbu i sretan povratak. Istodobno je zaklinjao španjolsku kraljicu da u Novi svijet pošalje najbolje i svete misionare koji će donijeti tim ljudima istinu i svjetlo Radosne vijesti. Svijet je to koji je punih 15 stoljeća čekao i iščekivao Isusa Krista i njegovu blagu vijest. Dogodilo se, međutim, suprotno. U Novi svijet („Nova Indija“, „Zapadna Indija“) pohrlili su pustolovi i klatež koji su se u svojoj pohlepi htjeli dokopati bogatstva, srebra, zlata i dragulja. Započinje tragična povijest osvajanja Novoga svijeta (tzv. konkvista). Vrijedi spomenuti kako je Kristofor Kolumbo svojim jedrenjacima dao znakovita imena: Santa Maria, Pinta, Niña, tj. „Sveta Marija slika Dijete“ – kao da se imenima daje naslutiti što će uslijediti u Guadalupi 1531.

Upraviteljem Novoga svijeta imenovan je Hernán Cortés koji je 1521. srušio carstvo Azteka, sa zemljom sravnio hramove i božanstva koja su tražila ljudske žrtve. Azteci su znali prinositi svojim bogovima, poglavito bogu Sunca, godišnje i do 30 000 ljudskih žrtava, tako da bi im na vrhu piramide oštrim kremenim nožem otvarali grudni koš, vadili srce i prinosili božanstvima. Vjerovali su, bogovi se hrane ljudskom krvi pa su stoga svoje ratne zarobljenike, poglavito mlađe i naočite, žrtvovali bogovima. Španjolce je to zgrozilo te su odlučili uništiti i zatrti demonski, sotonski kult, hramove i njihove kamene bezlične idole, koji su imali maske-obrazine. Sotona se uvijek „maskira“, prerušava!

Pokušaji franjevačkih misionara kristijanizirati Meksiko bijaše zbog tih činjenica krajnje otežan. Okrutnost španjolskih osvajača, uništavanje drevne kulture, religije, božanstava nakon krvavih bitaka, smaknuće posljednjega aztečkoga kralja Montezume bijaše za njih nalik smaku svijeta. S našega zrenika pomislili bismo da su domorodci jedva dočekali da se oslobode jeziva kulta, ljudskih žrtava, međutim, dogodio se obrat: To je u korijenu uzdrmalo temelje njihove egzistencije i poimanja stvarnosti. Cortésova osvajanja te zatiranje zatečene kulture i vjere bijaše daleko više od vojnog, društvenog, ekonomskog i političkog urušavanja jednoga naroda. Zabranjujući ljudske žrtve i druge vjerske običaje Cortés je lišio narod njegova identiteta i bogova. Vjerovali su, nastupila je apokalipsa, smak svijeta. U razgovorima koje su vodili s franjevačkim misionarima aztečki su svećenici govorili: „Što nam je još preostalo? Mali smo mi ljudi i smrtnici. Trebamo li umrijeti, dopustite da pomremo. Trebamo li propasti, dopustite da propadnemo. Istina je da su i svi naši bogovi mrtvi.“

Zašto se Gospa ukazala novoobraćeniku?
U takvim okolnostima evangelizacija bijaše gotovo nemoguća. Mission Imposiible! Za kristijanizacije Europe, kad bi novu vjeru prihvatio kralj ili vladar, podložnici također prihvaćali bi novu vjeru. Tako bijaše s Poljacima, Rusima, tako bijaše kod germanskih, franačkih ili engleskih vladara i naroda. Politički autoriteti bijahu odlučni da i obični puk prihvati novu vjeru. Evangelizacija se odvijala odozgor prema dolje. To ne bijaše slučaj u Novom svijetu. Prvi biskup Meksika franjevac fra Juan de Zumárraga gotovo je izgubio nadu da bi Azteci mogli ili htjeli prihvatiti Kristov nauk. U razgovorima koje su franjevci vodili s domorodačkim plemstvom i svećenstvom jedan je fratar zabilježio da su misije nemoguće. Radije će umrijeti nego prihvatiti kršćanstvo, „osim da Nebo ne učini neki znak“. Trebalo je tim ljudima nešto dublje, nešto više, zorni znak s Neba da ih potakne prihvatiti vjeru onih koji su uništili njihove bogove, oltare, žrtvenike, kulturu, civilizaciju, povijest.

Nebeski znak se dogodio u prosincu 1531., deset godina nakon pada kraljevstva. Ukazanja Blažene Djevice Marije, njezin susret s obraćenim domorodcem Juanom Diegom. On je sa svojom suprugom bio među prvima koji su prihvatili kršćanstvo 1524. Supruga je preminula 1529. Izvorno se zvao Cuauhtlatoazin, prevedeno, „Orao-koji-govori“. Krstio se u pedesetoj godini, dobio je kršćansko ime, a supruga Maria Lucia. Nakon njezine smrti živio je sa svojim stricem, obraćenikom, Juanom Bernardinom, u blizini današnjega glavnoga grada. Juan Diego je nakon smrti supruge bio revni vjernik, pohađao katehetske poduke i svetu misu u 17 km udaljenu Tlaltelolcu. Na putu je prolazio pored brežuljka Tepeyaca. Toga 9. prosinca bijaše subota i svetkovina Bezgrješne. U ranu je zoru čuo predivan pjev ptica i opojan miris cvijeća. Htio je vidjeti odakle to dolazi. Penjući se čuo je umilni ženski glas koji ga je oslovljavao u deminutivu. „Juan. Juanito. Diego. Diegito“ na svome jeziku. Glas ga je pozivao da bliže priđe.

Došavši na vrh brda ugledao je predivnu ženu odjevenu „poput sunca“ kako lebdi ponad kamenja koje se sjalo poput dragulja. Pitala ga je kamo se zaputio. Odgovorio je da ide u „njezinu malu kuću u Meksiku, Tlaltelolco, pribivati Božjoj službi“. Marija se predstavila na njegovu Náhuatl jeziku riječima: „Ja sam Prečista, Sveta Djevica Marija kojoj je čast biti Majkom istinitoga Boga po komu svi živimo, Stvoritelja svih naroda, Gospodara blizih i dalekih, Gospodara neba i zemlje.“ Zatim ga je zamolila: „Moja je velika želja da mi se ovdje, na ovom mjestu, sagradi sveta mala kuća. U njoj ću očitovati Njega, u njoj ću Njega uzvisivati i slaviti, Njega objaviti; Njega ću darovati svemu narodu sa svom svojom ljubavlju, Njega, u koga sam željno zagledana, Njega koji je moja pomoć, Njega koji je moje spasenje. Zato sam ja vaša samilosna, milosrdna Majka, vaša i svih naroda koji zajedno žive, koji mi se utječu, koji me traže, koji se u mene pouzdavaju.“ U tim riječima sadržano je gotovo cijelo Vjerovanje.

Zamolila ga je da njezinu želju prenese mjesnom biskupu Juanu de Zumárragi, koji se hvalio kako je uništio više od 20 000 poganskih božanstava. Primio je Juana Diega, saslušao ga i otpustio. Bio je sumnjičav prema ukazanjima. Vjerovao je da je posrijedi varka, da žele oživjeti stari kult Pernate zmije koja je imala na tom mjestu svoj hram. Zašto bi se Gospa ukazala novoobraćeniku kad je tu predstavnik Crkve? Biskup ga je otpratio obećavajući mu da će ga drugi put pomnije saslušati. Žalostan u duši Juan Diego naišao je pored Tepeyaca. Gospa mu se ponovno ukazala. On ju je zamolio da pošalje nekoga plemenitijega, uglednijega, da je on nevrijedan. Marija se na to nije obazirala, prema onome što je izrekla u svome Veliča, gdje Bog ohole ponizuje, a malene, ponizne uzvisuje (Lk 1,52). Ponovno ga je idućega dana poslala biskupu, koji ga je pomnije ispitivao i na kraju mu rekao kako želi vidljivi znak, koji bi ovjerovio njegove tvrdnje, da ukazanja nisu maštarije ni snovi.

Nada i Znak boljega svijeta
Juan Diego, tronut i žalostan, vratio se do Tepeyaca te rekao Gospi kako biskup želi znak kao potvrdu istinitosti ukazanja. Marija mu je obećala znak sljedećega dana. Došavši kući zatekao je strica teško bolesna. Ovaj ga je zamolio da se zaputi u grad i potraži svećenika te mu podijeli sakramente umirućih. Juan Diego htio je zaobići mjesto ukazanja, ali ga je Gospa presrela i pitala, kamo žuri usred noći. Govorio je o stričevoj bolesti te kako ide po svećenika. Kazala mu je da je njegov stric ozdravio. Za nju ne postoje neizlječive bolesti. Sad se treba zaputiti na brijeg i nabrati cvijeća. Kakva cvijeća!? Zima je, prosinac, hladno, tlo kamenito, tu raste samo drača i šipražje u šikari. Poslušno se uspeo na brežuljak i najednom se našao u rajskom ozračju, pjevu ptica, predivnom rosnom cvijeću. Nabrao je raznog cvijeća. Na povratku Gospa je složila lijepi buket cvijeća uz riječi: „Najmlađi moj sine, ovo cvijeće dokaz je i znak koji ćeš ponijeti biskupu. Reci mu da u njemu vidi moju želju te da mi ispuni želju, moju volju. A ti, ti koji si moj glasnik, u tebe stavljam sve svoje povjerenje.“

S buketom cvijeća u pregači-tilmi što ga je Gospa aranžirala zaputio se biskupu. Sluge ga dugo ga nisu htjeli pustiti. Na kraju su ga doveli biskupu. Pred njim je rastvorio svoju tilmu te pokazao biskupu cvijeće koje je ubrao na suhom, zimskom tlu. Cvijeće je palo pred biskupa, a na njegovoj tilmi-pregači utisnuo se u tom trenu Marijin lik znan kao Naša Gospa od Guadalupe.

Kao što Ivanovo Evanđelje završava riječima kako sve knjige svijeta nisu kadre napisati što je Isus učinio, isto se može reći i za tu nebesku sliku koju je Nebo utisnulo na tilmi, gruboj tkanini od agave, kojoj je vijek trajanja 20 godina. Nemoguće je opisati što je sve ta slika-ikona tijekom minulih pet stoljeća izvela u dušama, milijunima vjernika, cijelim zemljama, kolike je dirnula u duši, izvela na pravi, Kristov put. Skoro će pet stoljeća od događaja, a ikona, nerukotvorena slika i danas sja živim bojama što se prelijevaju kao kod ptica. Treba se naći u njezinoj blizini i sagledati njezinu izvanrednu ljepotu. Guadalupe pohodi tijekom godine više od dvadeset milijuna hodočasnika. Za svetkovinu, 12. prosinca, skupi se do sedam milijuna ljudi. Kad je američka državna tajnica Hillary Clinton pohodila svetište, pitala je ravnatelja svetišta za autora, tko je sliku naslikao. Odgovor bijaše: „Sami Bog, samo Nebo.“ Drugoga tumača nema, jer boje na ikoni nisu biljnog, organskog ni mineralnog podrijetla. Na slici nema uobičajenog grundiranja, nema poteza kistom.

Na ikoni Marija se predstavlja kao „Žena odjevena suncem“, „Mjesec pod nogama“, zvijezde su prosute na njezinu ogrtaču tirkizne, kraljevske boje. Preslika je to Otkrivenja 12. Trudna je, nosi Dijete u sebi. Znak je tomu povez oko struka, što su Azteci odmah iščitali. Žena iz Knjige Otkrivenja: Naš Advent – Djevica Marija, Nada i Znak boljega svijeta. Uči nas iščekivati Sina, koga ona rađa. On stvara sve novo. Anđeo podno njezinih nogu podsjeća na anđela-orla koji u njihovoj religiji nosi ljudske žrtve pred božanstva. Anđeo je svjedok Krista, žrtvenog Janjeta Novoga zavjeta, koji oslobađa od prakse prinošenja ljudskih žrtava krvožednim božanstvima. Marija zastire sunce, mjesec je pod nogama, što je dodatni pokazatelj kako nebeska tijela nisu božanstva. Podložna su i služe jedinomu pravom Bogu. Položaj Marijinih nogu ukazuje na indijanski ples, a ples je i danas kod Azteka vrhunski molitveni izričaj.

Nebeski Marijin lik za Azteke bijaše otvorena knjiga koju su iščitavali. Nisu imali pisma, služili su se slikovnim pismom (piktogramima), kao Egipćani hijeroglifima. Marijin lik bijaše za njih katekizam koji su pomno iščitavali i prepoznavali poruku koju taj lik donosi njima s Istoka, s onu stranu oceana. Lik koji smjera na spasenje, Spasitelja, Isusa Krista. Tim se Marija ponovno očituje kao Majka, Bogomajka, koja rađa Spasitelja svijeta. Završno ukazanje bijaše točno za zimskoga suncostaja (solsticija), 12. prosinca, jer se dogodilo prije reforme kalendara. I to smjera prema Božiću, dolasku Isusa Krista u Novi svijet. O daljnjoj poruci slike-ikone Gospe iz Guadalupe drugom zgodom.