Križ – mjesto proslave Boga u Isusu Kristu


"I Riječ je tijelom postala i među nama se nastanila. I vidjeli smo slavu njegovu, slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca - pun milosti i istine" (Iv 1,14). Odzvanja to našim crkvama i na bogoštovljima u božićno vrijeme, svoju pak puninu doživljava upravo u ove dane, napose na Veliki petak.

Piše: dr. fra Tomislav Pervan

Ivanov Proslov jedan je od najznamenitijih, najčešće tumačenih, ali u svojim dosezima i protežnicama dosada neistraženi biblijski tekst. "U početku Riječ... Riječ postaje tijelom, čovjekom. "Misao se proteže cijelim Ivanovim Evanđeljem, rekli bismo, gotovo temeljni tekst ljudske misli i riječi.
U svemu onome što neki spis čini spisom, u stilu, naglascima, strukturi – Ivan u Novome zavjetu odskače od svih ostalih. Čitajući Pavla čovjek se osjeća kao da se nalazi na seminaru, Pavao u kružoku učenika daje lekcije, poučava, svjetuje, daje teološke i praktične naputke, razlaže, traži dokaze, pravi bilješke, potom od Gospodina dobiva nalog i biva poslan zajedno sa suradnicima u svijet naviještati Radosnu vijest o Gospodinu Isusu. Matej, evanđelist, uvodi nas u židovsku sinagogu. Namjesto Mojsija odsada je Isusa Učitelj. Isus ne dokida, ne ruši Mojsijev Zakon (nikada Isus nije rušitelj, nekakav prevratnik), nego dopunja. Matej piše Židovima i želi prikazati Isusa kao novoga Mojsija („kazano je, a ja vam zborim“), poglavito pak kao Emanuela. Boga s nama. Imamo Emanuela na početku Evanđelja, kad se anđeo javlja Josipu u snu, ali i završna Isusova riječ odnosi se na početak: "I gle, ja sam s vama, u sve dane, do svršetka svijeta. "Isus: Bog s nama – Emanuel. Matej se trudi tumačiti vjernicima kako prepoznati u Isusu Kralja. Marko piše priručnik, osobni vademecum za one koje slijede Isusa, za učenike. Nasljedovanje Isusa kao primijenjena kristologija. Treba im na putu kao podsjetnik tko je Isus, što znači biti učenik, što znači slijediti Isusa na njegovu životnom putu. Luka, kulturni i obrazovani Grk, poganin koji je prihvatio srcem i dušom Isusa Krista i nudi Isusa kulturološkom ozračju onodobnog helenizma. Ivan nas pak sve vodi na visoku planinu i kao da nam s nje želi poručiti: "Pogledajte odavle. Zacijelo ćete vidjeti neviđeno, čuti nečuveno. Vidjeli smo slavu njegovu, slavu koju ima od Oca, Jedinorođenac Božji."

Primjerice, u Ivana nema Isusova preobraženja na Taboru kao kod sinoptika. Njegovo je cjelokupno Evanđelje zapravo preobraženje, očitovanje Isusove (pro)slave, već od prvoga čuda u Kani Galilejskoj. Ivan nas poziva, zaustaviti se, promatrati Isusovo ljudsko lice i prepoznati u njemu Božji odraz, otisak. "Tko vidi mene, vidi Oca, Filipe. "Zagledati se u Isusovo lice, zaključiti, fascinantno: Da, to je ljudsko lice živoga Boga. Ivan nas uzima za ruku, vodi nas, iznenađene i očarane, na uzvisinu, na Golgotu, pravo mjesto Isusove preobrazbe, preobraženja, da pod onom trnovom krunom prepoznamo svoga Boga. I kad Ivan veli, "gledali smo njegovu slavu", poglavito misli na križ, proslavu na križu. Oni koji vide njegovu slavu na križu pozvani su doskora, nakon uskrsnuća, slijediti onoga koji je postao vidljivom Božjom slavom ovdje na zemlji.

Znakovi – očitovanja Isusove slave
Ivan ima neobično tkanje u svome Evanđelju. Ponajprije su to znakovi, čudesa koja Isus čini. Prvo čudo u Kani, na svadbi završava, kako je "Isus objavio svoju slavu" te su učenici povjerovali u njega (2,11). Jeka je to Proslova gdje se govori o "Božjoj slavi". Ovdje se to zbiva na čudesan način, pretvara vodu u vino, tvar mijenja svoju bit. Na kraju četvrtoga poglavlja Isus ozdravlja (daljinski) stotnikova sina. "Riječ je tijelom postala, liječila nasmrt bolesne. I motrili smo njegovu slavu, slavu onoga koji je Gospodar života i smrti." Potom Isus liječi uzetoga na ribnjaku Bethezde, a onda hrani pet tisuća ljudi gore na Golanskoj visoravni, u pustinji. Zatim liječi slijepca od rođenja te uskrisuje Lazara od mrtvih. Šest znakova u prvom dijelu Evanđelja (1-12). Potom se zapućujemo u Gornju odaju gdje Isus pere noge učenicima (sakramentalni znak!), zatim slijede dugi oproštajni govori i smrt na Golgoti.

Zar nema još znakova? Svakako! Ne ostavlja nas Ivan kod broja šest. Nepotpun je to broj. Sedam je znak punine. Pođimo od početka. Ivan započinje svoj spis riječima "U početku…" Tako počinje i Biblija. Ivan nam nudi slijed i povijest novoga stvaranja. S pomoću znakova obilježava faze novoga stvaranja. Sedam znakova novoga stvaranja. Koji je sedmi znak? Evanđelje nam daje odgovor: Sedmi je znak križ! Križ je mjesto konačne, potpune Božje proslave. Ivan nas poziva da na brdu Kalvariji motrimo brdo Preobraženja – Tabor. "Riječ je tijelom postala, među nama preminula na križu. Vidjeli smo slavu njegovu, slavu Onoga koji je položio život za svoje prijatelje!" Znakovi su prvo tkanje u Evanđelju. Dovode nas do križa.

Isus uzdignut - proslavljen
Druga nit koja se provlači kroz spis su riječi, izričaji, značenja koja odzvanjaju na raznim razinama. Primjerice, Mojsije i zmija u pustinji. "Kao što je Mojsije podignuo zmiju u pustinji, tako ima biti podignut i Sin Čovječji da tko god u njega vjeruje ima život vječni. Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina jedinorođenoga…" (usp. Iv 3,14-16). Što znači izričaj, "Sin Čovječji mora biti podignut"? Jasno, na prvi mah odnosi se to na križ. Na križu je Isus dignut sa zemlje. Lišen haljina, osramoćen, smrtna agonija, prizor koji nam zorno, rječito zbori: Sa svijetom je pošlo po zlu! Međutim, u drugom smislu, "podignuti" odnosi se i na istinsku objavu slave. Na križu uzdignut, razapet, Isus je istinska objava Boga. Vrhunski izričaj ljubavi, sućuti, milosrđa, mjesto koje uprizoruje beskrajnu ljubav Stvoritelja prema izgubljenom, destruktivnom stvorenju i svijetu koji srlja u propast.

Takav je naš Bog. Promatra ovaj naš svijet što srlja u propast, ljubi ga beskrajno, stvara čovjeka na svoju sliku i priliku da bi se u toj slici utjelovio, preuzeo na sebe agoniju svijeta te se na kraju objavio u proslavi. To bi bio cilj našega bivovanja na zemlji. Zmija u pustinji. Mojsije je podignuo mjedenu zmiju da svatko tko u nju pogleda ozdravi od ujeda ljutice. Kao što je Mojsije podignuo zmiju, tako je i Sin Božji podignut da bismo imali život u punini, po njemu. Slično imamo i u 12. poglavlju Ivanova Evanđelja gdje se govori da je "knez ovoga svijeta izbačen van", a sam govori Isus o zrnu koje mora pasti u zemlju da bi donijelo život, stostruki. Ostane li samo, ne umre li, nema ploda. "Oče, sačuvaj me od ovoga časa…"Ali, Oče, "proslavi svoje ime". I glas dođe: "Proslavio sam ga i opet ću ga proslaviti. "Na kraju zaključuje Isus: "Kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi"(12,23-32).

Tu već imamo uprizorenje Isusove muke i smrti. Zrno mora u zemlju, mora umrijeti. Čas koji Isus žudno iščekuje. Njegova smrt nije slučajnost, nego izbor, klimaks, vrhunac njegova života, smisao njegova djela u svijetu. Tu se Bog proslavljuje. Uzdignut na križ privlači sve k sebi. Križ: istinska objava pravoga Boga, objava ljubavi. Stoga možemo zaključiti da Isusovi "znaci"u Ivanovu Evanđelju smjeraju prema novom stvorenju na križu. Isusov je križ trenutak proslave, trenutak kad se Ljubav susreće sa svijetom u agoniji, preuzima u sebe smrtnu borbu svijeta.

Isus – novi Hram
Neobično, u sve četvorice evanđelista imamo prizor gdje Isus dolazi u jeruzalemski Hram i tjera iz njega prodavače i trgovce. U sinoptika to se zbiva nakon Cvjetnice, svečanoga ulaska u Sveti grad, a u Ivana je to na samome početku javnoga djelovanja (2,13-22), nakon čuda u Kani Galilejskoj. Na upit, kojom ovlašću to čini, Isus odgovara, "razorite ovaj hram i za tri dana ću ga podići…" Nisu shvatili da je Isus govorio "o hramu svoga tijela".

Trebamo imati na umu židovsko uvjerenje, jedini je pravi i istinski Bog obećao svomu narodu da će Hram biti njegov dom. Hram, mjesto spoja i dodira Neba i Zemlje, susret čovjeka s Bogom. Mjesto žrtava, pomirenja, mjesto slavlja. Tu se slavila Božja prisutnost i ljubav.

Ivan trajno naglašeno ističe kako je Isus govorio o sebi da je on Hram, novi Hram, gdje se klanja u Duhu i istini. Skretao je pozornost s Hrama na svoju osobu, u sedmom, desetom, napose za svetkovanja Pashe, u drugom, šestom i posljednjim poglavljima, kad se žrtvovalo pashalno janje – a Isus je pravo Janje koje nosi grijeh svijeta. U 17. poglavlju Isus je Veliki svećenik koji žrtvuje i posvećuje samoga sebe Bogu da bi narod mogao otkriti u njemu novi Hram, pristupati mu s ljubavlju, povjerenjem.

Prema židovskom uvjerenju Božja se Mudrost nastanila u Hramu. Bog po Mudrosti prebiva među svojim narodom (Knjiga Mudrosti, Sirah). Podiže svoj "šator", svoje boravište među narodom. Istu riječ "šator","tabernaculum" rabi i Ivan evanđelist kad govori da je "Riječ Božja postala tijelom i podignula među nama svoj šator" (1,14). Vječna Božja Riječ odlučila je uzeti ljudsko tijelo, i u njemu se ušatoriti, ne više u jeruzalemskom Hramu. Uzela je ljudsko obličje. San pobožnoga Židova bijaše, tražiti, žudjeti"živjeti u domu Gospodnjem… uživati milinu Gospodnju, dom njegov gledati sve dane života svojega" (usp. Ps 27,4). Sve što se nalazi u psalmima glede Hrama ozbiljuje se u Isusovoj osobi. "Motrili smo slavu njegovu, slavu Jedinorođenca Očeva…"Sve to smjera opetovano prema križu, velikom znaku i činu koji Isus za nas izvodi ondje. Križ je i značenje i tumač. Križ je objava slave Božje, Božje spasenjske ljubavi koja podiže i liječi. Raspeti je pravi, istinski i živi Bog. Ivan nas svjesno podsjeća svojim prvim riječima u Evanđelju na početke Knjige Postanka, stvaranje svijeta.

Načinimo čovjeka – evo Čovjeka

Vrhunac stvaranja u Knjizi Postanka jest stvaranje čovjeka na "Božju sliku i priliku"djelo je to šestoga dana, kad Bog dovrši svoje djelo. Klimaks Ivanova Proslova jest Riječ koja se utjelovila. Čovjek je stvoren na Božju sliku i priliku da bi jednoga dana isti Bog mogao postati čovjekom, jednim od nas. Da nam ne promakne, Ivan nam to savršeno uprizoruje na Isusovu suđenju pred Pilatom. Pilat je dao Isusa bičevati, Isus obučen u purpurne haljine, u ruci mu trstika, na glavi kruna od trnja. Izvodi ga pred narod i izgovara nezaboravne riječi: "Evo Čovjeka! "Bog je rekao stvarajući Adama: "Načinimo čovjeka!" Mi, današnji, lako zaključujemo što znači ta Pilatova gesta. "Ovo je pravi Čovjek. Savršeno ljudsko biće. Isus!"Isus, okrunjen trnovom krunom odražava istinsku sliku Boga ljubavi, jer je on prava slika Stvoritelja koji nas ljubi. Isus, Božja Mudrost, Riječ Božja, stvarateljski izričaj Boga. "Riječ je postala tijelom, Riječ - okrunjeni kralj među nama. Gledali smo njegovu slavu u ljudskom obličju, krvavi lik, koga je Otac poslao za spas svijeta."

I kao što je Bog svoje djelo stvaranja završio slavodobitno šestoga dana riječima kako on "dovrši svoje djelo koje učini" te otpočinu sedmoga dana (Post 2,1-3), posljednje su Isusove riječi u Ivanovu Evanđelju identične: "Dovršeno je!" (19,30). Toga petka, prije podne, šestoga dana u tjednu, Pilat je izveo pred puk utjelovljenoga Boga kao Čovjeka. Toga petka popodne utjelovljeni Bog dovrši novo djelo stvaranja. Sedmoga dana, u subotu, utjelovljeni Bog počinu u grobu, počiva nakon što je dovršio svoje djelo. "Riječ je postala tijelom, usnula među nama. Promatrali smo njegovu slavu, slavu Boga koji nas ljubi i koji je u Isusu-Riječi dovršio djelo našega spasenja i otkupljenja."

Cijeli Novi zavjet ima u žarištu Božje djelo u svijetu po Isusu Kristu. Ali, nije samo riječ o Isusu nego i o svima nama. Isus je podignut na križ da bi nas sve privukao svomu križu, da bi nas osposobio biti u svijetu ono što je on bio za svijet. U Proslovu se veli: "Svima koji ga primiše, koji vjeruju u njegovo Ime, dade moć da postanu djeca Božja" (usp. 1,12). Ili pak u 7,38, Isusova riječ kako će iz nutrine svih "koji u njega vjeruju poteći vode Duha Svetoga",što je slika iz Postanka (2,10-14) ili pak u viziji Ezekijelova Hrama (47,1-12). Samo što sada rijeke vode žive istječu iz Hrama Božjega, iz novoga stvorenja, samoga Isusa, ali i onih koji vjeruju u Isusa, koji ga slijede, koji postaju protočni kanali njegove iscjeliteljske ljubavi u cijeli svijet. Stoga uskrsli Gospodin (Iv 20,21) govori svojima: "Kao što je Otac poslao mene, i ja šaljem vas!" Dahnu u njih Duha Svetoga upravo kao što je to učinio Bog stvarajući Adama i Evu na samim početcima. Udahnuo je Gospodin u njih svoga duha, duha života. Uskrsno jutro, grob u vrtu. Isus i Marija Magdalena. Ona misli da je vrtlar. Novi Eden, novi početak. U Knjizi Postanka Bog je šetao vrtom. Osmi dan, prvi dan novoga stvaranja u Isusu. Ivanova nenadmašiva simbolika.  

Nije li to čudesna povijest Isusa, utjelovljene Riječi, na mnogim razinama koja nam se nudi da bismo ga slijedili? Ivanova konačna vizija naravi kršćanskoga apostolata i misija te što znači biti učenik Isusa Krista. Na kraju 21. poglavlja, nakon Isusova dirljiva i predivna razgovora s Petrom, kao da Isus poručuje svakomu od nas: "Tebe se ne tiče što ja tražim ili ne tražim od osobe koja je pored tebe. Tebi ja jednostavno velim: Slijedi me!" (21,22). Upravo zbog svoga križa Isus nam nudi, ovdje i sada, svoga Duha, nastavak svoje vlastite misije u svijetu. Ljubav koja se utjelovila, ljubav kojom smo spašeni, treba postati ljubavlju koja nas ispunja onkraj naših sposobnosti, ljubav koja se iz nas izlijeva i spašava svijet. Zašto? Da bi se "Riječ ponovno utjelovila, stanovala u nama, da bismo motrili njezinu Slavu. Moramo objavljivati svijetu njegovu Slavu, slavu ljubljene Očeve djece, punih milosti i istine."