Teološki pogled

Korizma kao hodo-čašćenje prema Uskrsu


Što bismo mogli nazvati bitnom značajkom našega vremena, doba u kojemu živimo? Zacijelo mobilnost, pokretljivost.

Piše: dr. fra Tomislav Pervan

Nema toga djeteta koje nema mobilni, pokretni telefon, preko kojega je u svako doba, na svakom mjestu u „vezi“, dodiru sa svojom majkom, roditeljima, najbližima. Tko nema vozila u današnjem svijetu, čudak je u očima svojih susjeda, ili pak gola sirotinja. Mobilnost određuje naš svagdanji život.

Ljudi su u pokretu, i tko nije „mobilan“,ima male izglede uspjeti u životu, napredovati. Papa odstupa sa svoje službe i s razloga što mu liječnici savjetuju da ne poduzima prekooceanska putovanja zrakoplovom, iz zdravstvenih razloga. Poglavito pak u vremenu godišnjih odmora, otići nekamo, daleko, u nepoznato, u egzotične predjele jest zamamno. Ljudi su na radnom mjestu prisiljeni biti „fleksibilni“, „savitljivi“, poučljivi, žele li opstati u svijetu rada, pa i pod cijenu stresa, zdravlja. Satima za upravljačem, selidba iz mjesta u mjesto, a vidimo koliki migranti i emigranti u svijetu moraju napustiti svoj zavičaj, sa zavežljajem u ruci, zbog ratnih neprilika ili životnih ugroza, ili pak vremenskih nepogoda. Pred nama se nižu slike gigantskih razmjera, tolikih prisilnih migracija, a svjedoci smo velikih tragedija pogotovo na otvorenu moru. Tolike progutaju morske dubine, a svi su u potrazi za mirnijim životom i radom kojim bi si mogli privrijediti kruh svagdanji.

U potrazi za ravnotežom između pokretljivosti i mirovanja

Mnogi su migranti napustili svoje zavičaje i domovine jer se „doma“ nisu osjećali doma, jer im gospodarske ili životne okolnosti nisu dopuštale ostati u starim prilikama. Ali negdje duboko u duši ostaju tragovi iz djetinjstva, neizbrisivi i neponovljivi. Traže novi zavičaj, ali u potrazi za njim uvijek je prisutna neispunjena nada. Čovjek žudi za novim, a s tim je redovito povezana udomljenost, prihvaćenost, biti ljubljen, biti do kraja svoj. Filozof E. Bloch definira zavičaj kao utopiju koja pruža čovjeku poticaj za promjenu, za drukčiji odnos prema datostima i prilikama u kojima živi. On veli da zavičaj nije gotova datost nego ga moramo stvarati.

Čini se da je čovjek upravo i stvoren pronaći pravu ravnotežu između pokretljivosti i mirovanja. Kad bi čovjek neprestano mirovao ili stajao, bilo bi neizdrživo, bila bi to prava muka, gotovo smrt. Kad bi bio stalno u pokretu, bio bi vječni beskućnik, bezavičajnik.  Stabilnost i mobilnost - dva su pola između kojih svatko od nas živi svoje dane i godine. Treba pronaći ravnotežu da bi se održao nutarnji suodnos.

Hodočasnik i obraćenik

U Bibliji je čovjek u pokretu. Abraham mora iz svoje zemlje, zavičaja, naroda, plemena, obitelji. Mora iskoračiti, prekoračiti granice. Mora na put. On je svega svoga života hodo-časnik, „aramejski lutalica“,kako veli Ponovljeni zakon. Prije pedesetak godina veliki je K. Rahner rekao da će vjernik sutrašnjice biti mistik, ili ga uopće neće biti, tj. onaj tko je Boga iskusio u svome životu, tko je doživio „udar“ i svjetlo milosti. Suvremena francuska sociologinja Hervieu-Leger kaže da će vjernik sutrašnjice biti istodobno i hodočasnik i obraćenik (u svojoj studiji Hodočasnici i konvertiti: Vjera u pokretu).

Hodočašćenje je prisutno u svim velikim religijama, pa tako i u kršćanstvu. Danas, u vremenu posvemašnje mobilnosti, „mobilizacije“, hodočašćenje poprima novo značenje. Uočljivo je to u sve masovnijim hodočašćenjima na tzv. Jakovljevu putu prema Santiago de Compostela. Same brojke govore. U vremenu studentskih previranja krajem šezdesetih godina u Santiago je godišnje hodočastila jedva koja tisuća hodočasnika, danas se stotine tisuća hodočasnika zapućuju starim hodočasničkim putovima prema Santiagu. UNESCO ih je proglasio „europskim kulturnim putovima“,na kojima se stvarala i širila europska kultura, razmjenjivala mišljenja, iskustva, gdje se očitovalo kršćansko jedinstvo cijele Europe. Zaputiti se prema finis terrae, ili Finistére, u kraj gdje prestaje Europa i otvara se beskraj oceana bijaše san mnogih. Američki glumac i katolik Martin Sheen snimio je možda svoj ponajbolji film upravo na tematici hodočašćenja u Santiago (The Way).

Cilj i put

Naime, hodočašćenje je izričaj pokretljivosti, ali i kršćanske nade. Možemo doći do kraja, ali još uvijek nismo na cilju. Stoga smo stalno na putu. Tko se svjesno odluči za Isusa Krista, tko u krštenju prihvati životni zaokret prema Isusu, već ovdje može doživjeti: Da, cilj je dan i zadan, on je na neki način već ovdje. Uronjen u smrt Isusovu, vjernik živi iz te zbiljnosti. Cilj nije samo pred nama, on je na neki način i u nama, nosimo ga u sebi, u nas je „ugraviran“, hodimo prema njemu. Isus - kao onaj koji nije imao gdje nasloniti glavu - učinio je sve za nas. Kao vjernici ne započinjemo od ništice; Isus je „kao preteča za nas unišao“ iza zastora prema kojemu idemo ispunjeni nadom kao čvrstim sidrom duše (usp. Heb 6,20).

Kao pojedinci zajedno smo s drugima na putu, ali imamo posve određeni cilj - naime, cilj nije u dalekoj budućnosti, nego već ovdje i danas utiskuje svoj neizbrisivi biljeg našemu životu na temelju onoga što je Isus Krist za nas učinio. Pokušava se to ozbiljiti u korizmi. Isus nam pruža u ruke notni ključ i utemeljenu nadu na životnom putovanju. Nisu slučajno kršćani u početcima nazivani jednostavno „sljedbenici Puta“ (usp. Dj 9,2) - naime, onoga Puta koji je utro svojim životom Isus Krist kao „Put, Istina, Život!“On je, kako veli Poslanica Hebrejima, „Početnik i Dovršitelj naše vjere“ (usp. Heb 12,1-4), a Luka Radosnu vijest naziva jednostavno „Put“ (“ocrnjivahu ovaj Put pred mnoštvom”: Dj 19,9; “nasta pobuna protiv ovoga Puta”: 19,23). A kako je Isus već na cilju prošavši zemljom čineći dobro i liječeći sve, unišao kroz muku, križ i smrt u slavu uskrsnuća - u nebesku proslavu, dakle, već je na cilju, kao vjernici smo osposobljeni slijediti ga u čvrstoj, utemeljenoj nadi, da ćemo s Njime zajedno biti na cilju. Zapućujemo se imajući Predvodnika i Pastira Isusa Krista. Vrsnu sliku imamo na primjeru ptica selica koje lete tisućama kilometara u posve skladnu letu pri čemu se na čelu nakon stanovita zamora naizmjence smjenjuju da bi drugima bilo olakšan let.

Vjernik se ne smije zadovoljiti sa status quo

Isus je osobno prokrčio put, nigdje se nije dugo zadržavao. Bio je iznutra tjeran žarom za Božje djelo u svijetu, za ono što je naviještao: „Tražite najprije kraljevstvo Božje, a sve ostalo bit će vam darovano“. Isusa je jednostavno nemoguće shvatiti bez toga svetoga nemira koji ga je prožimao i silio, bez nutarnjega žara kojim je za svojega Oca izgarao; bez toga je nemoguće shvatiti i svece u Crkvi. Duh je onaj koji sili, tjera, pokreće, koji stvara novoga čovjeka. Stoga treba pozdraviti oživljavanje hodočašćenja u Crkvi i svijetu. Vjernik se ne smije zadovoljiti sa status quo, mirovanjem u mjestu. Čovjeku je malo, premalo i onda kad misli da ima sve.

On, kao vječni putnik i hodočasnik u svijetu, zna da i najdivnije iskustvo i najljepša melodija nosi u sebi samo predokus i obećanje vječnoga, neponovljivoga, što slijedi. Čovjek se nikada na ovoj zemlji ne osjeća doma. Nije ovdje naš zavičaj. Nije to poziv da obezvrijedimo zemlju, život koji živimo, naprotiv: Na nama je imati u sebi nešto od onoga što je prožimalo i prodahnjivalo Asiškoga sirotana koji se divio svemu stvorenomu i svemu pjevao hvalospjev jer je u svemu vidio Očev trag. Nikada se ne zaustaviti na postojećemu, uvijek biti svjestan da je sve zemaljsko samo provizorij. A tko je imao sreću doći do Finistére, napovir beskraja i Atlantika, zna otprilike što bi značilo preporađanje iz „vode i Duha Svetoga“. Uroniti u beskraj oceana, izroniti iz smrti i vratiti se u svoj svagdan. I školjka kao trajni uskrsni znamen preporađanja, svijesti da smo na putu do cilja. Svaki hodočasnik osjeća u sebi nutarnju podvojenost i napetost onoga već i onoga još ne biti na cilju.

Najdulji put je put prema vlastitom srcu

Hodočasnik je i vjernik u korizmenom vremenu svjestan da njegov put ne svršava u nedohodu i nigdini. On je nošen sigurnošću da je na pravom putu, on zna cilj, zna za onoga tko je za sebe rekao da je pravi i jedini Put. Ponovno nas potiče Poslanica Hebrejima da uspravimo „ruke klonule i koljena klecava“, da poravnamo staze za noge da se hromo ne iščaši, nego da ozdravi (usp. Heb 12,12). Stoga nam treba ne samo posebnih, svetih mjesta i putova nego i svetih osoba kao suputnika koje idu zajedno s nama, koje su putokaz na životnom putu. Ne bez razloga se toliki zapućuju u Marijina svetišta svjesni tko je i što je Marija u Isusovu ali i vjerničkom životu. Ali istodobno svjesni onoga što je rekao drugi po redu generalni tajnik UN i mistik Dag Hammarskjöld, da je ipak „najdulji put put prema vlastitom srcu, put unutra, u vlastitu dubinu”.

I da se vratimo na gornju Blochovu misao. On se izrazio kako je zavičaj za njega nešto što svima pokazuje put u djetinjstvo, ali gdje još nitko nije bio. Povezujemo zavičaj s djetinjstvom, a djetinjstvo nije istovjetno sa zavičajem. Možda nešto struji u djetinjstvo što u sebi nosi okus zavičaja, gdje još nitko nije bio. Za njega je zavičaj utopija, nigdina. Međutim, djetinjstvo nije zavičaj, nego obećanje zavičaja. Ono što smo možebit kao djeca iskusili kao zavičaj očekujemo u budućnosti, gdje se možemo konačno odmoriti, nakon zemaljskoga lutanja. Veliki Dante u svome genijalnom spjevu predstavlja nam mitskoga junaka Odiseja u kome je neutaživa glad i žeđ, naprosto žar i žudnja za neistraženim, za konačnim ispunjenjem i potpunom srećom. I njega vuče žudnja prema beskraju, okreće svoje lice i kormilo svoje lađe prema nepoznatome. To je samo horizontalno, zemaljsko putovanje, morima, koje u jednom trenutku treba obrat, usmjerenje prema okomici, prema Nebu i vječnosti. Prema spoznaji Boga koji nam se objavljuje u Isusu Kristu. To je zadaća našega korizmenoga hoda.