Teološki pogled

Isus – prognanik, putnik i gost na zemlji


Čovjek je po naravi putnik, zna da nije na ovoj zemlji do kraja udomljen.

Piše: Dr. fra Tomislav Pervan

Stalni je to biblijski refren, crvena nit koja se provlači od izgona iz Edena u koji bi čovjek htio natrag, ali je ondje kerub s ognjenim mačem koji brani pristup drvu života, da se ne bi čovjek drznuo i pojeo s njega i vječno se upropastio. To je i cantus firmus samoga Isusova života.

Od rođenja tuđinac i prognanik

Kako to: Mlada žena pred samim porodom mora na daleki put, nekoliko dana hoda, da bi se upisala u porezne knjige s mužem i djetetom? K tomu prvo dijete, riskantna trudnoća. Kako to da novorođenče biva položeno u jasle, među životinje, da nema nakon rođenja topla smještaja? Majka je zacijelo u siromašnim prilikama otkala nešto pelena, za nevolju, ali, je li to dovoljno? Kako to da okrutni sitni orijentalni despot naređuje zbog toga Djeteta pomor sve muške djece u cijeloj okolici da bi osigurao svoju vlast koja je ionako „po milosti“ onoga iz Rima. Zašto to novorođenče mora bježati u tuđinu, biti emigrant u stranoj zemlji da bi umaknulo pokolju? Pod kakvom se to zvijezdom rodilo to Dijete? Kakva ga to kob prati od začeća? Isus – tek što se rodio, mora u progonstvo, prognanik iz zavičaja. Reći ćemo, ništa neobično. Uzeo našu ljudsku kob u svemu, osim u grijehu. Prema nekim pokazateljima danas je više od 4% pučanstva ovoga planeta u stanovitu obliku migracije, beskućništva, izbjeglištva, u potrazi za domom i boljim životom (računa se s oko 400 milijuna). Nije li to condition humaine na ovoj zemlji?

Svakodnevno promatramo i čitamo izvješća o tragedijama na Sredozemlju s pretrpanim nesigurnim brodovima, kako u valovlju i morskim dubinama nestaju cijele obitelji, majke s djecom, u potrazi za boljim sutra. Politika pere ruke, bogataši također, stvaraju se okvirni planovi kako pomoći, malo tko želi prihvatiti u svoju zemlju migrante i izbjeglice zbog ugroze vlastitoga standarda ili nemogućnosti integracije. Trebala bi se ugrožena područja opskrbiti nužnim za život, osigurati miran život, da se ne događa „egzodus“milijuna s vlastitih ognjišta zbog nemogućnosti preživljavanja u svojoj zemlji, zbog ratova, klimatskih promjena, suša, propalih ljetina, nemira i vjerskih progona.

Čovjek je nepovratno zaratio s majkom Zemljom koja se nemilo osvećuje. Izreći će Dijete-Beskućnik osudu nad grijesima propusta. „Bijah gladan i žedan, bijah tuđinac, bijah prognanik, emigrant… pa niste ništa učinili da popravite moje stanje.“ To je jedini istinski test naše vjere i ljudskosti, našega srca ili bezdušnosti. Ne bismo smjeli smetnuti s uma da su u Isusovu životu na početku tvrde jasle, a na kraju tvrdi drveni križ, raspet u naponu muževne snage. Rodio se u špilji, staji, umro kao beskućnik, na križu.

Isus – pokrenuo svijet u drugom smjeru

Zašto? Zato je jer svojom riječju i porukom taj samozvanac iz Nazareta potkopao temelje nečovječna društva i ponašanja među ljudima, jer je govorio i živio Božje čovjekoljublje i čovjekovo bogoljublje. Bio je Bog i čovjek. Bio je svakomu trn u oku. Svojim riječima, djelima, primjerom, osobom promijenio je smjer i tijek ljudske povijesti i ponašanja. Imao je u ruci Arhimedovu točku i polugu s kojom je preusmjerio ljudsku misao i svjetsku povijest, tako da nakon njegovih riječi i življena primjera nitko ne može reći kako nije čuo ili nije znao. Najteže će riječi izreći mjestima koja su vidjela neviđeno, čula nečuveno, promatrala silna čudesa, a nisu ga prihvatili. Između tvrdih jasala i dva ukrižena balvana susrest ćemo Dijete, Isusa iz Nazareta, stalno na putu, kao beskućnika. Nigdje udomljen, nigdje do kraja prihvaćen, malobrojni prijatelji, sa skupinom učenika koji ni sami ne shvaćaju svoga Učitelja.

To je temeljna značajka novozavjetne kristologije. Trajni egzodus, neudomljenost, bijeg, progonstvo, ne prešućuju se, nego se nude kao životne činjenice iz biografije Sina Božjega na zemlji. To je poruka koja se i danas odašilje s jasnim političkim nabojem. Bog, odnosno Isus Krist na strani je beskućnika i prognanika, koji su izgubili zavičaj, koji su morali ostaviti sve, i kao naši u nedavnom ratu, s plastičnom vrećom u ruci poći u neizvjesnu budućnost. Poruka je to da je Bog bliz sirotama i udovicama, prognanicima i beskućnicima, da je Isus na njihovoj strani, a ne Heroda i njegovih (ali i ovodobnih) dželata. Nije Bog zaboravio svoj narod u Egiptu ali ni nakon razaranja Jeruzalema u Babilonu, nije zaboravljao ni ranu Crkvu, progonjenu, stavljanu izvan zakona, u tuđini, raseljeništvu, kako poručuje Prva Petrova. Jer, prema Posl. Hebrejima, ovdje nemamo trajna boravišta, iščekujemo vječni „subotnji počinak“ iz koga nas nitko više ne može prognati, jer je on cilj putujućega Božjega naroda (Heb 11). Biti stranac, tuđinac, biti prognanik i bjegunac, upućen na svekoliku tuđu pomoć, to je tajna enkripcija, nutarnji code upisan u biće Crkve i njezin ovozemni program i putovanje. Iz vlastita iskustva rana Crkva i pisci Evanđelja opisuju Isusa, Mariju i Josipa kao beskućnike, tuđince, strance gdje se god nađu. U svjetlu toga imamo teološki tumač trajnoga stanja vjernika u svijetu. Matejevo je Evanđelje nastalo vjerojatno u Siriji gdje danas godinama već bjesni pogubni rat koji milijune tjera u progonstvo i bijeg od sigurne smrti.

Novi zavjet – teologija puta

Biti na putu, krenuti, zaputiti se, pa i bježati – značajka je kršćanskih misija u Djelima apostolskim iz Lukina pera. Cijena je to evangelizacije, puta vjere, Božjega zova, ali i ljudskoga otpora zovu Neba. Oba se Lukina djela mogu nasloviti kao „teologija puta“. Biti-na-putu značajka je Isusova poslanja. Slutimo to u okolnostima Isusova rođenja, a odrasli je Isus u svome navještaju stalno i neumorno na putu. Traži čovjeka, ljude, ide za njima, povezuje ih sa svojim Ocem, a poglavlja 9-19 izvještaj su o „Putu u Jeruzalem“. Isusovu odlučnost krenuti prema Jeruzalemu u izvorniku izražava Luka izričajem „firmavit faciem suam. Doslovce bi glasilo kako je „Isus stisnuo zube i šaku, napravio odlučnu grimasu u licu“ i krenuo u sigurnu smrt. Zna što ga čeka ondje. „Da bude uzet“ (9,51).

Put kojim kreće od samoga rođenja zapravo je trajni „križni put“u hodu. Ništa ne prepušta slučaju, zna što čini i kamo mu je krenuti. Put patnje, križa, smrti prema uskrsnuću i proslavi kao dinamički proces. Put koji je ujedno dolazak Boga među ljude, put koji se ozbiljuje u kraljevstvu Božjem. Gdje se Isus pojavi, otvaraju se srca za Boga, za Novo. Isus traži grješnike, carinike, s njima se druži, njima prašta. Traži one čije je dostojanstvo zgaženo. Ne bježi ni od onih koji mu stalno podmeću klipove, stavljaju stupice i klopke, farizeje i znalce u Pismima. Isus je živi rukopis Božji među ljudima. Svojim protivnicima želi otvoriti oči i nudi izlaz, suočava ih s istinom Božjom u sebi te poziva na životni zaokret, obraćenje.

„Teologiju puta“ nastavlja Luka u Djelima apostolskim. Sveti je grad okosnica i polazište, tu Isusova poruka i osoba poprima univerzalnu misiju u svijetu. Apostoli su protagonisti, njih Isus ovjerovljuje i Duhom osposobljuje. Pridružuje se Pavao, koga Gospodin na čudesan način privlači. Svi oni slijede Galilejca ustopice. Putovi Radosne vijesti su razgranati, račvaju se, susret s Gospodinom omogućen je u Duhu. Duh se očituje u darovima i plodovima. Dinamika je novoga nezaustavljiva. Vjera pokreće ljude, prvi vjernici sljedbenici su novoga Puta. Put Isusov, Put spasenja, Put Gospodnji, Put Božji. (Dj 19,9.23; 22,4; 24,14.22; 16,17; 18,25; 18,26).

Putnici i pridošlice u svijetu

Od samoga početka vjernici, odnosno kršćanstvo kao novi pokret, nova religija, shvaća sebe kao vjernička zajednica koja se ne želi i ne može udomiti u svijetu. Ona je trajno u hodu, spremna krenuti u nove izazove, prema novim obalama, nema stalnoga boravišta ovdje. Želi sve ljude privesti spoznaji pravoga Boga. Sjetimo se bračnoga para iz Djela apostolskih i Pavlovih spisa Priscile i Akvile. Gdje ih sve ne ćemo naći!? Nigdje se ne zadržavaju dulje vrijeme, na tragu su Isusa, Galilejca, slijede ga, nemaju stalnoga boravišta, posvuda šire Radosnu vijest, „putnici su i pridošlice“,a Pavao će reći da su „podmetnuli svoj vrat za njegov život, njima duguju zahvalnost sve Crkve u poganstvu“(usp. Rim 16,3-5).

Isus jest putnik i beskućnik, ali postoji i druga značajka njegova zemnoga hoda. On je naime, pored svoje neumornosti i beskućništva, istodobno i gost među ljudima. To je i teološki program Novoga zavjeta. Za svoga rođenja Isus nije dobrodošao, pa se rađa u staji, u mjestu u kome je odrastao biva odbačen i protjeran, na putu u Jeruzalem Samaritanci su negostoljubivi (9,53). Nameće se misao kako je Sin Božji zapravo stranac, tuđinac na zemlji. Gdje je udomljen? Samo u kući Očevoj, u Hramu (Lk 2,49), makar Isus svojom prisutnošću donosi blagoslov svakomu, Mariji, Marti (Lk 10,38-42), Zakeju (19,1-10). Za Isusova rođenja nebeski Glasnik naviješta pastirima kako se danas rodio u kraljevskome gradu „Spasitelj-Krist Gospodin“ (2,11). Taj svečani proglas s neba provlači se kroz Isusovo djelovanje kao crvena nit. Predznak je to i nazivnik Isusova djelovanja. Isus traži čovjeka, ljudi njega traže. Uzajamnost traženja. Isus nudi spasenje, čovjek koji je zapao među razbojnike, traži spas i lijek svojim ranama i bolesti. Isus nudi život u punini. Razvidno u zgodi sa Zakejem. Nije moguće taj prizor izmisliti. Zakej traži Isusa, a Isus odavna traži Zakeja, donosi spasenje njegovoj kući, jer je „Sin Čovječji došao potražiti i spasiti izgubljeno“ (Lk 19,109). Eshatološki spas već je uprisutnjen.

Nastavlja se to izrijekom u ranoj Crkvi. Nakon Stjepanova mučeništva i smaknuća, Crkva je raspršena po Judeji i Samariji, a Stjepanovo mučeništvo paradigma je za tolike žrtve religijske nesnošljivosti, mržnje, nasilja do naših dana. Petar mora bježati iz Grada zbog Herodovih prijetnja, Pavlu su trajno za petama protivnici koji ne mogu podnijeti njegov 'otpad' od otačkih predaja. Sudbinska povezanost s Gospodinom prati učenike kroz cijelu povijest. Biti na putu, bijegu, biljeg je današnjih kršćana diljem svijeta. Svi dijele sudbinu Učitelja – Nazarenca. Njima treba više od naše empatije.

Nitko nije izuzet od odgovornosti

Na kraju bih htio donijeti jednu istinitu obiteljsku tragediju iz Sirije koja se odigrala na Sredozemlju. Kršćanska obitelj, majka s četiri kćeri, ukrcala se na pretrpano plovilo. Bježi od rata i smrti. Plovilo se s više od 160 izbjeglica prevrnulo. Samo je majka dobila pojas za spasavanje. Četiri kćeri u dobi od tri do 11 godina pripijaju se u paničnom strahu uz majku. Pojas ne može izdržati toliki teret. Sve će potonuti zbog težine. Majka Soha u smrtnom strahu. Da ne bi sve potonule, mora se odlučiti koju kćer žrtvovati. Nije se mogla odlučiti, održavala se na vodi mlateći rukama. Najprije je onemoćala trogodišnja Haya. Progutao je bezdan. Potom Sama i Julia nestaju u dubinama noćnog mora. Nakon šest sati egipatska obalna straža spašava majku i najstariju Saru. Je li moguće priču ispričati i ostati bešćutan? Za ljudsko srce i razum to je previše. Koliko takvih tragedija krije Sredozemlje? Koliko ih je prodano kao roblje, silovano, oteto? Koliki su prognanici i uznici prizivali, željeli smrt? Na kraju možemo samo zaključiti: „Mea/tua/nostra res agitur!“Svi smo na stanovit način sukrivci zbog propusta, nečinjenja. Koliki su geniji i svetci potonuli u vodama ili pak abortirani? Genijalni Steve Jobs sin je sirijskog emigranta. Roditelji ga dali na posvojenje u Kaliforniji. Hranio se voćem, otpadom (stoga je Appleov logo nagrižena jabuka). Kompaniju osnovao u garaži 1976. Danas je Apple najvrjedniji svjetski brand (vrijednost: 754 milijarda dolara na burzi). Gospodin će nas pitati na sudu za braću i sestre za koje nismo imali srca, nego stisnutu ruku i srce. Upravo kao i Isusovi suvremenici za Isusa. Koliko nas pogađa, dira Isusova osoba danas? To je upitnik svakomu od nas. Jer, Isus se poistovjećuje sa svakim čovjekom, bez razlike…