Teološki pogled

Bitka dobivena – pobjeda izvojevana


Nepunih 30 godina nakon Kristove smrti na Golgoti imamo teološki nabijeni himan koji veliča Kristovu ulogu u svemiru.

Piše: dr. fra Tomislav Pervan

Mnogi znaju prigovoriti kako je Crkva definirala svoje dogme o Kristovu božanstvu pod utjecajem helenizma. Ovdje nisu minula ni tri desetljeća, a imamo sve bitno o Isusovoj osobi. Hodimo korizmenim vremenom. U zreniku imamo slavlje Uskrsa, uskrsno vrijeme, Duhove, život s Duhom i u Duhu koji se treba svakodnevno ozbiljivati u kršćanskom životu. Kročimo prema Kristovoj i svojoj pobjedi, u snazi Duha. Molimo i meditiramo. Svake srijede za večernjih hvala molimo u Časoslovu velebni himan iz Poslanice Kološanima o Kristu koji je „Slika (Ikona) Boga nevidljivoga, Prvorođenac svega stvorenja, vidljiva i nevidljiva. Sve je po njemu, za njega, on je prije svega“,sve u njemu, Kristu, ima svoju konvergentnu točku. „On je Glava Crkve, on je početak. On je punina božanstva. Pomirio je u svojoj krvi na križu sve u sebi“ (usp. Kol 1,15-20). Zapravo je nemoguće dokučiti dosege do kojih dopire taj rani himan koji opijeva Kristovu ulogu u svemiru, a upućen je zajednici u Kolosi. Kolosa je kao i Laodiceja pretrpjela teški potres, do temelja razorena godine 64. Nepunih trideset godina nakon Kristove smrti na Golgoti imamo teološki nabijeni himan koji veliča Kristovu ulogu u svemiru. Mnogi znaju prigovoriti kako je Crkva definirala svoje dogme o Kristovu božanstvu pod utjecajem helenizma. Ovdje nisu minula ni tri desetljeća, a imamo sve bitno o Isusovoj osobi. Nakon potresa Kolosa se nije oporavila niti su do danas obavljana sustavna iskapanja, dok su susjedni, 20-ak kilometara udaljeni Laodiceja te Hierapolis ponovno sagrađeni.

Hierapolis, danas Pammukele u Turskoj, bijaše mjesto s izvorima vruće vode, što se i danas nudi u turističkim ponudama. Iz Kolose je tekla hladna voda pa su se vruća i hladna miješale u Laodiceji. Čitamo li Otkrivenje (3,14-20) ondje je riječ o „mlakoj Crkvi“ koju će Gospodin, kao mlaku vodu, izbljuvati iz svojih usta. O tome nije govor ovdje. Kolosa te kršćanska zajednica u Pavlovo doba zavrijedila je nadvremenski spis koji Pavao upućuje iz tamnice, iz okova. Imajmo na umu da je mnoga svoja pisma koja odišu vedrinom, nadom, radošću (poglavito Filipljanima!) Pavao pisao upravo iz uzničkih okova, iz zatočeništva. Makar je zatočen, Riječ Božja nije okovana, ona se slobodno širi carstvom i zbog toga je presretan i radostan. I što je najdojmljivije, piše kratko pismo iz okova, u kome opijeva Kristovu pobjedu nad „poglavarstvima, vlastima i silama“. To je središnja tematika toga kratkoga spisa.

Sile, moći i božanstva u Pavlovo vrijeme

Što su te „sile“, „moći“, „vlasti“, „gospodstva“, „poglavarstva“? U čemu se u konačnici sastoji pobjeda? Kako nam to može pomoći nasljedovati Isusa Krista danas, u svijetu?

Pavlovi čitatelji, zapravo bolje reći, slušatelji, jer su pisma pisana da se glasno čitaju u maloj zajednici – vjerojatno nisu imali naših poteškoća u odgovoru na ta pitanja. Živjeli u svijetu raznih „sila“, „vrhovništava“. Poznavatelji antičkih prilika te načina onodobnoga života, ako bi nešto u životu krenulo nizbrdo ili krivim putem, okrivljivali su ne jedni druge, nego nadnaravne sile te njihove „ratove“ i sukobe u nebeskim sferama. Ondje se vode bitke među bogovima i božanstvima. Artemida je neprijateljski nastrojena prema Panu, Gaia prema Apolonu, djevica Atena prema erotski nabijenoj Veneri. Kako pak božanstva zahvaćaju u čovjekov život, trebalo ih je umilostiviti, prinositi žrtve, inače slijedi osveta pozemljarima. Božanstava se trebalo bojati, ili im pak nastojati biti blizak.

Onodobni su pogani, kao i današnji animisti, uvjerenja da je svijet napučen protivnim, neprijateljskim silama. Stoga, ako si htio ploviti morem, trebalo je umilostiviti božanstvo mora. Ako si se zaputio u boj, trebao si imati uza se boga rata, Aresa ili Marsa. Ako si zaljubljen, treba biti u dobrim odnosima s Afroditom. I tako redom. Toliko tih „i tako redom“ da je život postao kompliciran, odasvud ugrožen. Većina puka živjela je i djelovala u ozračju straha i neizvjesnosti. Činili su što su najbolje znali da budu što dalje od nevolje. Ali ni to nije bilo dovoljno jer demoni su takvi da vrebaju iza svakog grma i žele vas se dokopati.

Demoni se znaju, vjerovali su, služiti ljudskim čimbenicima. Ako su Rimljani odnijeli pobjedu nad Britancima, to je stoga što je božica Rima moćnija od britanske. Zemaljsko bojno polje ne razlikuje se od nebeskoga, nego je nebesko skriveno negdje na zemlji, a zemaljski odnosi preslika su onoga što se odvija u nebeskim sferama. „Poglavarstva i vlasti“nisu daleko, one su samo nutarnja dimenzija vanjskih zbivanja.

Sile i moći u suvremenom svijetu

Možda nam je sve to neobično i smiješno. Ako nam se čini smiješnim, zavirimo malo u svoj svijet. Tko vlada „našim“ svijetom? Političari? Ma, zaboravite to. Oni priznaju kako su zapravo nemoćni riješiti probleme. Oni su i sami žrtve „sila“ koje izmiču njihovoj kontroli. Svojataju za sebe krenu li stvari dobro, ali krenu li stvari naopako i po zlu, onda su neke nevidljive „sile“ krivci. Pa tvrde kako je sve stvar ekonomskih prilika i odnosa te sila. „Sila?“Kojih sila? Mora da su jake. Tko drži svijet u recesiji minulih desetak godina? Tko stvara desetke milijune izbjeglica, dok moćnici nemoćno sliježu ramenima. Nemaju rješenja. Milijuni gube radna mjesta, tisuće, desetci tisuća poduzeća bankrotira. Na sve strane beskućnici, besposleni. Tko ih stvara? Pitaš li političara, ekonomista, reći će: Ekonomske (ne)prilike. Političko ozračje, svjetska ekonomska recesija itd.

Zašto je svijet ravnodušno promatrao balkansku klaonicu? Genocid u Ruandi? Toliko malih sukoba, genocidnih ratova. Imamo u atmosferi špijunske satelite koji u svakom trenutku nude sve što trebamo znati o stanju u svijetu, na planetu. Na sveučilištima imamo političke i ekonomske institute. Imamo računala, Google, aplikacije koje nam u svakom trenutku mogu prikazati gdje je koja letjelica u zraku. Ali, kako zaustaviti ubijanje, ratove, kako zaustaviti progone milijuna s njihovih tisućljetnih ognjišta, kao na Bliskom istoku? Koje su tu „sile“ posrijedi? Koja politika ili pak rasna i plemenska nesnošljivost. Ako velimo da naš planet može prehraniti sve žitelje, svi mogu dobiti dovoljno za život, zašto milijarda ljudi nije dnevno sita, zašto milijuni djece umiru od gladi. Kad se pitamo, zašto je tomu tako, odgovor je: Iza svega su nevidljive „sile“koje priječe…

Rječnik je to koji svi rabe. Sile su nevidljive, ne možemo ih dotaknuti. Nekad su tako bliže da ih poistovjećujemo s pojedinim povijesnim likovima. Uklonimo li njih, opet nešto ostaje. Uklonimo li menadžera ili upravitelja neke kompanije (ne mora to biti Agrokor!), problem ostaje. Problem je, tko kime upravlja. Menadžer tvrtkom ili tvrtka menadžerom? Tko vodi konce svega u pozadini?

Sila, moć, klima, nešto što nadilazi totalitet osoba koje su uključene. Cijeli svežanj situacija koje nitko ne želi, ali nitko nije kadar riješiti se tih sila. Jedina značajnija razlika između nas i poganskih predaka čini se jest u tome, što su oni prepoznavali situaciju i davali tim silama vlastita, živopisna imena, dok ih mi skrivamo u sivilu, dvoznačnim riječima, zavaravajući sami sebe, što nam nude i reklamne poruke: „Sav je svijet u vašim rukama“. Tako nude „kreditne kartice“ svoje usluge. Nije li to ono obećanje Zmije Evi u Edenu: „Bit ćete kao bogovi! Znat ćete svoj 'credit' i 'debit'.“

Pavlova poruka iz Kol 1

Možda je upravo ovo trenutak vratiti se natrag Pavlovu pismu Kološanima. Sjesti mirno uz rijeku Lykos i osluškivati što Pavao želi postići svojim spisom.

Apostol najprije zahvaljuje. Počinje spis zahvalom Bogu za zajednicu u Kolosi (1,3). Njegova se zahvala fokusira na činjenicu što je Crkva u Kolosi zahvalna Ocu (1,12). Središnji dio poslanice počinje sa zahvalom (2,7), a onda završava svoje izlaganje riječima: „Sve što činite, riječima ili djelima, činite sve u imenu Gospodina Isusa, zahvaljujući Bogu Ocu po Njemu“ (3,17). „Trajno se posvećujte molitvi. Budite pri tom budni i zahvalni“ (4,2). To je sažetak svega.

Naime, čemu i zbog čega zahvaljivati? Činjenici „što nas je Bog izbavio, istrgnuo iz vlasti tame i prenio u kraljevstvo svoga ljubljenoga Sina. Po njemu imamo otkupljenje, oprost grijeha“(1,13-14). Govor je to na koji su Židovi naviknuli od izlaska iz Egipta. Teologija je to egzodusa. Kako što je Gospodin izveo svojom rukom i snažnom mišicom sinove Izraelove iz egipatskoga ropstva, u pustinji ga učinio narodom, stvorio povijesni subjekt Izraela, tako i sada, navještajem Radosne vijesti, ljudi se oslobađaju demonskih sila, postaju dionici kraljevstva Isusa Krista, Božjega ljubljenoga Sina. Zašto? Pa on je „ikona Boga živoga, prvorođenac stvorenja“. Ako sile tame unose u svijet prijetnje, kaos, nered, ratove, Isus Krist je alternativa. Njegov život, njegove riječi i djela, njegova smrt i uskrsnuće unose u svijet nutarnji sadržaj i značenje. On je sloboda i oslobođenje. On je Slika Boga nevidljivoga. Bog je stvorio svijet, ljubi ga i spašava, poziva nas nasljedovati Isusa Krista. Trebamo biti spašeni spasitelji braći i sestrama. Svjedoci Kristova djela u svijetu.

Pa, dobro, gdje su onda „sile“? Pavao nabraja tri stvari kad govori o njima u svome spisu.

Prvo, u himnu što smo ga naveli (1,15-20) imamo početni zrenik: „Sve je stvoreno u Kristu, po Kristu i za Krista“. Sve, pa i „sile“. Svijet nije dualistički podijeljen na dobro i zlo, sve je stvorio – vidljivo i nevidljivo – Stvoritelj u svome vječnome Sinu koji se u vremenu pojavio kao Isus Krist. Božja je nakana da svijet bude u redu, ne u neredu, da bude ne kaotičan, nego sređen.

Isusova alternativa: Bog ili Mamona

Kad je i što je krenulo naopako? Zašto su te sile prijetnja? Krenulo je po zlu kad je čovjek postao neodgovoran naspram Božjem svijetu, kad je izručio Božje sile drugim silama. Kad čovjek primjerice Božji dar spolnosti neodgovorno zlorabi, izručuje se silama Afrodite i ona nad njim ima vlast, a on je rob svojih nagona. Kad se u odnosu na novac ponaša neodgovorno, prepušta se Mamoni i ona njime vlada. Kad se prepusti alkoholu (Dionizu) ili pak drogama. I tako redom. Kad te „sile“ preuzmu nad čovjekom vlast, on je zgažen i poražen, rob. Nije više gospodar u vlastitoj kući. Dakle, kad vidimo da su ljudska bića satrta, to je s razloga što druge sile imaju nad njim vlast i nije više kadar ovladati njima niti ih zaustaviti. Čovjek postaje ovisnikom, robom.

Druga točka kao logična posljedica nalazi se u drugom poglavlju iste poslanice. U velikom dijelu toga poglavlja Pavao urgira Kološane: „Otkako ste u Kristu Isusu, ne dajte se zarobiti tim silama.“On na pameti ima „sile“ i snage koje drže pod vlašću ljude, nacije, svijet, i te žele podvrgnuti članove mlade Crkve u svoje kategorije i svoje „filozofije“. Što Pavao čini? Upućuje na križ. Zašto je Krist raspet? Što je i koje je značenje toga događaja? Odgovor nude nebrojene žrtve svih ratova. Sve su one uvučene u sile, snage zla i Zloga. Isus je razvlastio vrhovništva i vlasti na križu. Živio je, naučavao, učio Izrael, svoj narod, putu kojim mu je ići, kako biti čovjek, ljudsko biće. Izazivao je sile koje vladaju svijetom. S jedne strane one vele, čovjek treba živjeti i služiti Mamoni. Isus jasno veli, ne možete služiti Bogu i Mamoni. Sile u Isusovo doba tvrde kako je put do slobode mač. Isus veli da onaj tko se mača laća, od mača i gine. Sile nam govore da je Cezar, rimski car, kralj svijeta. Isus veli kako je Bog Kralj, naviješta Božje kraljevstvo.

Privid demonske pobjede

Što se događa onima koji se uzdaju u sile svijeta? Kratko vrijeme čini se da je sve u redu, a onda stvari krenu naopako. Tko pogleda Isusov križ, zaključit će: Sile su ga svijeta pribile na križ. Dirneš li u njih, izazoveš li ih, svršit ćeš na križu. Sile su ponad njegove glave na križu stavile natpis – krivnju – buntovnik, pravio se kraljem. Ovako je morao svršiti. Svukli ga do gola, javno ponizili i osramotili. Slavodobitno su mislili da je s njim gotovo. Misle, nitko nam se ne može suprotstaviti. Tko to pokuša, svršava ovako. Ne možeš se suprotstaviti sustavu, poraziti ga, uz to sam i nepoznat! Isus je međutim porazio taj sustav nepravde i mržnje.

Kakav odgovor nudi Pavao? Čitajmo pomno Kol 2,13-15. „Vas koji ste zbog prijestupa i neobrezanja bili mrtvi, Bog oživi zajedno s Kristom. Oprosti nam dobrohotno sve prekršaje, izbrisa zadužnicu, prikova je na Kristov križ. Razoruža Poglavarstva i Vlasti, javno ih izloži sramoti. Provede ih pobijeđene Kristom u svečanoj, slavodobitnoj povorci!“ Upravo kako su nekoć Rimljani priređivali svečani mimohod kroz trijumfalni slavoluk svojim ratnim pobjednicima. Da, sve On, Krist! Slavodobitnik!

To je ironija, sarkazam što ćemo ga pronaći usred Poslanice Kološanima. To je razlog Crkvi naučiti biti zahvalna. Križ ne bijaše „Kristov poraz“ sa strane „Sila i Poglavarstava“, bijaše to njihov poraz Kristovim rukama koje su na križu iskrvarile. Opijeva to velebni himan Vexilla Regis prodeunt – Barjaci kreću Kraljevi! Prisjetimo se prizora iz rock-opere Jesus Christ Superstar. Isus se bliži s učenicima Jeruzalemu. Šimun Revnitelj sili Isusa da se osmjeli i zakralji u Jeruzalemu. Tako će, prema njegovu poimanju, Isus steći vlast, moć i slavu. Isus, mirno, pomalo tužno i žalosno, odgovara Šimunu kako ni on ni svi drugi nemaju pojma o tome što su zbilja sila, moć i slava. Isus ide svojim putem, putem križa, kojim nanosi poraz zemaljskim silama i moćima. Snaga Božje ljubavi što krvari snažnija je od Cezarovih legija i moći, rimskoga prava, sile i moći jednoga Marsa, Mamone, Afrodite, i kako se sve već zovu. To je ono što je u životu dokučio Pavao. I to je razlog zahvalnosti koja treba izvirati iz zajednice u Kolosi. Pobjeda je izvojevana!

Treći Pavlov naglasak glede Poglavarstava i Sila jest da su oni već „pomireni“u Kristu. Poražene, ali ne i uništene. Bog stvara u Kristu novi svijet. Sve je pod Kristovom vlašću i autoritetom. Kol 1,20 veli „kako je po njemu i u njemu Bog pomirio sve, na zemlji i na nebu, donoseći mir krvlju koju je Krist prolio na križu“. Tvrditi da se ne moraš klanjati Afroditi ne znači da si biće bez spola. Tvrditi da je nemoguće služiti Bogu i Mamoni ne znači da moramo odbaciti novac, ne služiti se njime. Bog želi da nam sve služi, da se sve podvrgne njemu, da ne robujemo bilo čemu stvorenomu. Sve je naše, mi smo Kristovi, Krist Božji poručuje Pavao Korinćanima (1 Kor 3,23).

Barjaci kreću Kraljevi

Zaključno: Poglavarstva i Vlasti po sebi su dobre, ali su se osilile te postale čovjekovi gospodari namjesto Boga. Na križu je Krist pobijedio buntovne sile, lišio ih moći i snage. I sad kuša pomiriti ih i stvoriti novi svijet – prema Božjoj zamisli i ljubavi. To je surječje u kome su Kološani oslobođeni – slobodni od sila ovoga svijeta, slobodni slijediti Isusa. Stog ih Pavao poziva na zahvaljivanje, život u zahvalnosti. Htio bi da dokuče i shvate što je Bog učinio za njih u Kristu kako bi ga mogli slaviti iz dubine svoga srca (1,12-23). Želja mu je da shvate da su u Kristu te da nikakva druga „filozofija“ nema pravo vladati nad njima. Umrli su starom svijetu i žive u novini stvorenja (2,6-3,4). Želio bi da shvate istinu novoga života te da žive u njemu zahvalno, odbace staro, da otkriju radost novoga života i puta (3,5-17).

U trećem poglavlju Pavao želi da prihvate novi način života, novi program u Kristu, slijedeći Isusa. Ne u razuzdanosti, ne u srdžbi, gnjevu, nasilju. Najprije moramo priznati: stare su sile poražene. Sile svijeta pobijeđene su na križu. Priznamo li pobjedu i snagu križa, one više nemaju nad nama vlasti. Bitka je dobivena. Treba samo čistiti bojno polje i proglasiti pobjedu. Pozvani smo živjeti u zahvalnosti. Ponašati se i živjeti kao slobodni pojedinci u službi pravoga Kralja. Ništa ne dugujemo silama svijeta. Postoji samo jedna Sila koju trebamo slijediti a ta Sila ima ljudsko lice, Lice okrunjeno trnovom krunom.  

Kako danas slaviti i prakticirati Isusovu pobjedu? Kako slijediti Isusa u njegovoj pobjedi? Jednostavno. Svaki put kad kleknemo, kad molimo Gospodnju molitvu, molimo da dođe njegovo kraljevstvo te da druge sile iščeznu. Kad molimo za objedom, stolom, molimo da je Isus Kralj te da je sve što nam nudi zapravo njegovo. Nije dar neke druge sile. Svaki put kad slavimo euharistiju, slavimo pobjedu Isusa Krista. U euharistiji odzvanjaju Isusove riječi, ali prožimlju cijeli naš dan, naše napore i živote. Priznajemo Boga Bogom, a Isusa njegovom vidljivom Slikom, te vjerujemo da je Bog pobijedio sile zla koje još uvijek zarobljuju i tlače ljudska bića. „Euharistija“ znači „zahvaljivanje“, zahvaljivanje za Kristovo djelo – to je najviše što možemo u životu činiti. Pobjeda je jednom zauvijek izvojevana. Treba je samo „implementirati“ u svijetu i vlastitom životu. Slijediti slavnoga i pobjedničkog Kralja kamo god ide.

Arheolozi nisu mnogo učinili na iskapanju antičke Kolose koju je sa zemljom sravnio potres. Mi možemo biti u stanovitom smislu „arheolozi“ te iskapati, produbljivati spoznaje koje nam nudi Pavlov spis, otkrivati skrivena blaga „mudrosti, spoznaje i znanja“ u Kristu, o kojima se govori (usp. 2,3). Možda samo zagrebli površinski sloj. Ali i to je dovoljno da bismo bili zahvalni za ono što je Pavao onda učinio. Nastavimo svoj put i život sa zahvalnošću. Pobjeda je izvojevana, slavimo Kristovu pobjedu, slijedeći Gospodina Isusa na njegovu slavodobitnom pohodu kroz povijest. Poruka je jasna: Isus je (o)stao sam sučelice rimskomu Caru u Pilatovu liku, Herodu, Velikom vijeću, svećenicima, farizejima, saducejima, svemu mnoštvu koje je tražilo njegovu smrt na križu. Otišao je na križ i na križu pobijedio Svijet i Pakao. Budimo ponosni s takva Pobjednika.