Vlč. Marko Mikić, povjerenik za duhovna zvanja Vrhbosanske nadbiskupije

Zvanje se ne može detektirati rendgenskim uređajem, ono se treba živjeti


Povodom 55. Svjetskog dana molitve za svećenička i redovnička zvanja na Nedjelju Dobrog Pastira, o budućim radnicima na njivi Gospodnjoj razgovarali smo s vlč. Markom Mikićem, povjerenikom za duhovna zvanja Vrhbosanske nadbiskupije.

Razgovarala: Josipa Prskalo

Vlč. Marko Mikić, rođen je 20. studenog 1969. u Brčkom. Rodom je iz župe Sv. Vida u Vidovicama, gdje je završio osnovnu školu. Sjemenište je pohađao u zadarskom Zmajeviću, a teološki studij u Sarajevu i Bolu na otoku Braču. Za đakona je zaređen 1993. u Bolu, a za svećenika Vrhbosanske nadbiskupije 1994. u sarajevskoj katedrali. Od 1994. do 1996. župni je vikar u župi Sv. Josipa na Marijin Dvoru u Sarajevu, a 1996. i 1997. u župi Sv. Josipa u Zenici. Prefektom u sjemeništu Zmajević imenovan je 1997., a 1998. ekonomom Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa. Od 2000. do 2005. vrši službu župnika župe Uznesenja BDM u Komušini i čuvara svetišta Gospe Kondžilske, te upravitelja župe Sv. Petar i Pavao u Gornjoj Komušini. Za upravitelja župe Marije Pomoćnice kršćana u Globarici postavljen je 2005. i tu je službu obavljao sve do 2013. kada mu je dodijeljena služba vicerektora u Vrhbosanskom bogoslovnom sjemeništu. Nedavno je imenovan i promicateljem duhovnih zvanja u Vrhbosanskoj nadbiskupiji.

Poštovani, kako je Četvrta vazmena nedjelja ujedno i Nedjelja Dobrog Pastira koja se slavi kao Dan molitve za svećenička i redovnička zvanja, što zapravo podrazumijevamo pod pojmom „duhovno zvanje“?

Crkva nas potiče da makar taj dan na trenutak zastanemo i Bogu uputimo naše vapaje i molitve: ponajprije za nova duhovna zvanja, kao i za ona već ostvarena u svećeničkom ili redovničkom pozivu, bilo kod muških ili ženskih osoba Bogu posvećenog života. „Duhovno zvanje“ se ne može jednom rečenicom definirati, ali opisno se taj izraz odnosi na sve one koji su odlučili svoj život provesti služeći Bogu i čovjeku u svećeničkom ili redovničkom staležu. Odnosi se i na sve one koji se trenutno nalaze u vremenu ili procesu svoje ljudske, duhovne, intelektualne i pastoralne izobrazbe i formacije: na sve sjemeništarce i bogoslove bilo dijecezanske ili redovničke, na sve kandidatice i kandidate koji su izabrali duhovni poziv kao svoje životno opredjeljenje.

Recite nam, kakvo je trenutno stanje u Vrhbosanskoj nadbiskupiji glede samih zvanja?

Kao svuda u svijetu pa tako i kod nas u BiH, mladi danas imaju jako puno različitih ponuda pa je tako i na području duhovnih zvanja Vrhbosanske nadbiskupije. Ovo im nije jedina mogućnost. Treba imati na pameti i činjenicu da je danas, htjeli mi to priznati ili ne, i puno manje rađanja, a to znači i znatno manji broj djece u našim obiteljima. Tako da situacija nije ni malo bajna ni sjajna. U malom sjemeništu u Travniku broj sjemeništaraca iznosi ukupno 11, a od tog broja njih šest su kandidati Vrhbosanske nadbiskupije. U Bogosloviji od 36. bogoslova ukupno njih 28 je vrhbosanskih kandidata. Zahvaljujući nekim plodnim godinama i starijim generacijama naša Vrhbosanska nadbiskupija još uvijek ne oskudijeva i ima dovoljan broj svećenika za pokriti sve svoje potrebe. Ali, evidentno je da je prosjek godina bliži šezdesetim nego pedesetim godinama.

Znamo da su putovi Gospodnji čudni te da su „klice“ zvanja posvuda, no možete li nam ipak, iz Vašeg dosadašnjeg iskustva, otkriti koje je to najplodnije tlo za rađanje duhovnog zvanja?

Teško je reći u nekoliko riječi odgovor na postavljeno pitanje, ali držim da je svakako presudna uloga za jedan duhovni poziv sama obitelj na prvom mjestu. Ako je obitelj na okupu, ako je u njoj sklad, međusobno poštovanje, razumijevanje, uvažavanje, ako obitelj moli zajedno, živi svoju vjeru, drži se, ne po slovu zakona nego iz uvjerenja svega onoga što se u vjerskom pogledu traži od nje, njena je uloga prevažna. Naravno da je tu svakako odmah iza obitelji župna zajednica kojoj čovjek pripada, koja se zna radovati i biti podrška mladiću ili djevojci koji krenu putem duhovnog poziva. Ali unatoč svemu presudnu ulogu u svemu ima sam Bog koji poziva, koji kuca na srca mladića i djevojaka na ovaj ili onaj način služeći se biskupom, župnikom, kapelanom, časnom sestrom ili možda već nekim tko je bogoslov pa i sjemeništarac, onaj tko je u novicijatu, postulaturi ili je kandidatica. Mi to ne znamo jer doista su čudni putovi Gospodnji. No na nama je da osluškujemo i spremno prihvatimo i odgovorimo tom zovu.

Možemo li uopće govoriti o tome kako je netko postao svećenik, s obzirom da je riječ o „Božjem izboru“? „Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas“ (Iv 15,16)...

Svako zvanje i zanimanje pa tako i duhovno ima svoju povijest i svoju životnu priču. Naravno, izbor i sam poziv su Božji i u to sigurno nitko ne sumnja niti osporava. Koji god poziv čovjek izabere bez rada na sebi, bez formacije i odgoja, bez spremnosti na žrtvu i odricanje mnogim drugim životnim izazovima neće biti ostvaren i sretan. Tako je i s pozivom biti svećenik, redovnik ili redovnica. Nema nekog posebnog recepta kako se što lakše i brže čovjek može ostvariti i postati svećenik, redovnik ili redovnica, liječnik, učitelj ili bilo koje drugo zvanje. Crkva i oni koji je vode itekako inzistiraju na četiri vida u vremenu formacije: ljudski, duhovni, intelektualni i pastoralni. Jer „mnogo je zvanih, malo odabranih“. Ako je već netko, prolazeći svoju formaciju i odgoj, uvidio da to ipak nije za njega ili da je to za njega teško postići i ostvariti se u duhovnom pozivu, a onda neka bar bude dobar čovjek, vjernik, formirana osoba u ljudskom smislu.

Koje osobine trebaju resiti mladiće koji se odluče u malom i(li) velikom sjemeništu „provjeriti“ poziva li ih Bog na svećeništvo?

Teško bi bilo taksativno nabrojiti koje bi to bile potrebne osobine – vrline, a koje bi trebale resiti nekog mladića koji se odluči na put formacije i ostvarenja u duhovnom zvanju. Ali u svakom slučaju istaknuo bih neke poput: na prvom mjestu ljubav prema Bogu, čovjeku i prema Crkvi, uljudnost, poslušnost, razboritost, otvorenost, spremnost prihvaćanja drugih i drugačijih, aktivno sudjelovanje u izgradnji zajedništva i prijateljstva, međusobno razumijevanje, spremnost na žrtvu, sklonost i osjećaj za molitvu jer ona je bitan čimbenik u formaciji. Netko može imati većinu pa i sve gore nabrojano, a da ne bude ustrajnosti pa odustane, a nekome možda puno toga nedostaje, ali uz rad na sebi i zajednicu u kojoj se odgaja koja ga vuče naprijed, uz veliki trud, upornost i ustrajnost dođe do cilja. Ako čovjek nešto radi zato što to voli – to će svi primijetiti. Kao i suprotno, ako nešto ne volimo to ne činimo s ljubavlju nego preko volje. 

S obzirom na činjenicu da mala sjemeništa bilježe konstantno smanjenje broja pitomaca, postavlja se pitanje o opravdanosti postojanja takvih institucija. Što Vi kažete?

Svako vrijeme nosi svoje breme. Kada sam ja polazio u sjemenište, nakon napisane molbe uz pomoć ondašnjeg dragog i nezaboravnog, a sada pokojnog našega župnika ni slutio nisam da će me moj ondašnji Ordinarij s još dvojicom kolega poslati čak u 600 i koji kilometar daleki Zadar u sjemenište Zmajević, a drugu dvojicu kolega iz generacije u sjemenište u Dubrovnik. I ovako mali broj kandidata u sjemeništima u Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini možda će ponovno potaknuti biskupe HBK i BK BiH na razmišljanje i o ideji o jednom jedinstvenom sjemeništu u kojem bi odgojitelji bili iz raznih biskupija čiji bi kandidati ili pitomci bili u tom sjemeništu.

Nisu rijetki slučajevi da mladići napuste bogosloviju. Što su možebitni najčešći uzroci, pogotovo ukoliko se to dogodi na višoj godini formacije, kako poglavari gledaju na to?

Svi su oni slobodni mladići koji su ujedno i punoljetne i koliko toliko zrele i formirane osobe da u danom trenutku donesu i takvu sudbonosnu odluku. Ali najvažnije je da je donesu sami, da to učini promišljeno i slobodno, bez ikakve prisile sa strane. Puno je lakše i njemu samom, a i svima onima koji su ga pratili i podržavali na tom putu ka svećeništvu, ako je tu odluku donio kao bogoslov nego da je bio nesiguran u sebe i svoju odluku pa se zaredio, postao svećenik i to onda učinio. Svakom koji zrelo i promišljeno donese takvu odluku skidam kapu do poda na hrabrosti i odlučnosti. Nažalost, bude i onih koji nemaju potrebnih ni ljudskih, ni duhovnih, a ni intelektualnih sposobnosti i kvaliteta, pa im se u danom trenutku na to ukaže i da do znanja da ovo nije za njega i da se pokuša ostvariti u nekom drugom životnom pozivu.

U skladu s izravnom Gospodinovom zapovijeđu – dar zvanja moramo izmoliti. Koliko, iz Vašeg iskustva, danas vjernici zapravo mole za duhovna zvanja?

Naš narod ima osjećaj i vjerujem da se moli i privatno u svojim osobnim molitvama, a i organizirano u svojim župnim zajednicama. Znam da Crkva preporuča da se na poseban način svake prve subote u svojim molitvama sjetimo moliti na tu nakanu, a ne samo jednom u godini i to na Nedjelju Dobrog Pastira. No, koliko je važno da se narod moli i sebi izmoli svećenika, toliko je još više važno, da svećenik, redovnik, redovnica, bude čovjek molitve, da sjemeništarac, bogoslov, kandidatica redovito moli za sebe i svoj duhovni poziv koji je izabrao/la. Važna je činjenica da znamo da drugi mole za nas i naše zvanje, ali ništa manje nije važno od činjenice koliko ja osobno molim i koliko se borim za svoje zvanje. Koji je moj doprinos u svemu tome.  

Ono što na Vašu nadležnost spada jest i sama promocija zvanja. Što ona predstavlja, kako izgleda te u kojem obliku možemo govoriti o plodovima?

Tko je promicatelj duhovnih zvanja? To je na prvom  mjestu sam naš Gospodin Isus Krist, koji nas poziva u svoju službu, zatim svaki papa, biskup, svećenik – župnik, župni vikar, redovnik, redovnica, bogoslov, sjemeništarac. Svi nabrojani, svatko na svoj način živeći i svjedočeći Boga svojim životom, molitvom, radom u župi i na mjestu gdje živi i radi, u crkvi, školi, bolnici ili vrtiću, na ulici pomalo svjesno ili nesvjesno, svatko na svoj način sije Božje sjeme na njivu Gospodnju i u duše Božje djece onih kojima je poslan. Od mojeg imenovanja, uz redovni rad u formaciji velikog bogoslovnog sjemeništa kao odgojitelj već treću godinu, pa ćemo tako i ove godine, na Četvrtu vazmenu nedjelju – Dobrog Pastira, s nekolicinom bogoslova posjetiti i zajedno moliti u četiri župe iz naše tri metropolitanske nad/biskupije iz kojih trenutno imamo bogoslove u odgoju. Ove godine su to: Žepče, Kupres, Lištani i Prenj. U tim župama ćemo, s mladima i svima koji se okupe, imati u subotu navečer organiziranu zajedničku molitvu i klanjanje za nova duhovna zvanja, za već postojeća i ostvarena da ustraju na svojem putu. A sutradan ćemo, u tim župnim zajednicama, s narodom slaviti svetu misu na istu nakanu. Naše je da sijemo, a Bog zalijeva i daje rasti. Svi bismo mi voljeli odmah vidjeti plodove svojih ruku i truda i rada. Ali za sve je potrebno vrijeme. Ništa se ne događa preko noći i isti trenutak. Potrebno je ne bojati se i ne umoriti se raditi na njivi Gospodnjoj. Sve je ipak u Božjim rukama. Molite Gospodara žetve da pozove i pošalje radnike u žetvu svoju.... Stoga padnimo na koljena i ponizno molimo na tu nakanu s vjerom i nadom da će Bog učiniti kako sam obeća i reče. 

Povremeno se može čuti kako je pravi izazov mladu osobu sa Zapada oduševiti za svećeništvo ili redovništvo te da će se ta situacija uskoro prenijeti i kod nas (ako već nije)? Postoji li strah od toga?

Sigurno je da s jednom neizvjesnošću svi gledamo i primjećujemo kako je kod drugih. Možda se javljaju i sumnje pa i strah. Ali Crkva je ipak Božje djelo – držim da se Bog brine i vodi brigu za ono što je sam htio i ustanovio. Stoga bi se bilo bolje pitati koji su razlozi doveli do ovakvog stanja, utvrditi i uspostaviti pravu dijagnozu i tražiti moguća prava rješenja i načine kako liječiti i ozdravljati. Pokušajmo po onoj mudroj izreci: „Radije upaliti svijeću nego li proklinjati mrak.“ Kako mijenjati postojeće stanje? Je li potrebno poznato geslo velikog Sv. Benedikta ponovno oživjeti u praksi: Ora et labora! – Moli i radi!? Jedno bez drugoga mislim da bi bilo manjkavo. Pokušati ponovo ljude približiti Bogu, učiti ih iskrenoj i pobožnoj molitvi. A na nama je Boga donijeti ljudima. Jer svi se sigurno sjećamo uzrečica i poticajnih slogana s ne tako dalekih i davnih naših organiziranih hodočašća i susreta mladih: Krist nema ruke, on ima tvoje ruke. Krist nema noge, on ima tvoje noge. Pomogni Kristu da tvojim rukama zagrli sve ljude i ovaj svijet, da tvojim nogama ponovno prohoda ovom svojom zemljom.

Što je odigralo ključnu ulogu u Vašoj odluci posvetiti život Bogu te što biste poručili svima onima koji se već jesu odlučili na to, ali i onima koji još uvijek dvoje oko odluke?

Ne bih se mogao odlučiti i uprijeti prstom pa reći to je bilo ključno. Već sam skoro četvrt stoljeća svećenik, ali samo zato što je to bio moj životni izbor i opredjeljenje – moja životna odluka. Od 24 godine svećeničkog života 16 godina sam proveo u pastoralu: tri godine kao kapelan, te 13 godina kao župnik; a onih osam godina kao odgojitelj: u sjemeništu u Zadru jednu godinu, te dvije godine kao ekonom bogoslovije i sada trenutno već petu godinu kao vicerektor u bogosloviji. Smatram da je najvažnije upravo to otkrivanje Božje volje. Moraš sam sebi iskreno dati odgovor. Jesi li ti taj koji imaš zvanje biti svećenik ili ga možda ima netko drugi iz tvoje obitelji ili najuže rodbine: baka ili djed, majka ili otac, neka ujna ili ujak, tetka ili tetak, stric ili strina. Držim da se zvanje ne može detektirati nekim rendgenskim uređajem: ima li ga netko ili nema. Ono se jednostavno treba živjeti i iz dana u dan životom svjedočiti. A svima onima koji su na raskrižju svojih životnih putova želim uputiti poticaj. Ništa se ne bojte ako se premišljate poći za Kristom. On nikomu nije zalupio vrata. Nikoga nije nikada ostavio niti prevario. On vjeran ostaje te ne može sebe zanijekati.