Mons. Hans-Peter Fischer, rektor Papinskog zavoda Campo Santo Teutonico i sudac Rimske rote

Papa Franjo nije glumac koji vodu propovijeda, a vino pije


Prije pet godina, točnije 13. ožujka 2013., kardinali su na konklavama za Papu izabrali kard. Jose Maria Bergoglia. O njegovu pontifikatu razgovarali smo s mons. Hans-Peterom Fischerom, rektorom Papinskog zavoda Campo Santo Teutonico.

Razgovarao: Dražen Kustura

Prijevod s njemačkog: Dajana Posavljak

Mons. Fischer rođen je 10. srpnja 1961. u njemačkom Freiburgu. Nakon završenog filozofsko-teološkog studija u rodnom gradu i Rimu, za svećenika je zaređen 1989. Naslov doktora iz crkvene povijesti stekao je na Sveučilištu u Freiburgu 1995., a potom je 2001. na Sveučilištu u Münchenu magistrirao crkveno pravo. Njemačka biskupska konferencija 2010. imenovala ga je rektorom Papinskog zavoda Campo Santo Teutonico, jedinim svećeničkim zavodom unutar samog Vatikana. Od lipnja 2013. kao docent radio je na Papinskom sveučilištu Gregoriana, a 20. srpnja 2017. papa Franjo imenovao ga je 21. sudcem Rimske rote.

S njim smo razgovarali o proteklih pet godina koliko je na čelu Katoličke Crkve papa Franjo, naglascima njegova pontifikata, slici koju uživa u javnom mnijenju, ali i o budućim koracima koji se od njega mogu očekivati...

"Tijekom petogodišnjeg pontifikata papa Franjo je mnogo puta dokazao, da uistinu ozbiljno shvaća vođenje Crkve i da nije samo njezin činovnik. U vođenju Crkve ipak dopušta da se posavjetuje. Mnogi kažu, Franjo u svom upravljanju postupa isusovačkim stilom jer kod isusovaca general reda bez prethodne konsultacije ne može donijeti odluku. S druge strane osobno mi ovakvo djelovanje kod Franje nije uopće poznato. Franjo nije obvezatan prije donošenja bitnih odluka savjetovati se s kolegijem kardinala. Papi je bitno da mi katolički vjernici izgradimo živi odnos prema Isusu i našim bližnjima te zbog toga se uvijek nalazimo u procesu u kojem se moramo kretati i ići naprijed", rekao je na početku sudac Rimske rote

Prije pet godina kada se Benedikt XVI. povukao i kada je izabran papa Franjo, kao rektor Campo Santo Teutonica bili ste neposredni svjedok toga unutar samog Vatikana. Možete li se sjetiti tih događaja? Kakvo je ozračje tada vladalo u Vatikanu?

Jako dobro se sjećam 13. ožujka 2013. Bila je srijeda uvečer. Moj prijatelj, koji je inače svećenik iz moje rodne župe u Freiburgu, bio mi je gost u Svećeničkom zavodu Campo Santo Teutonico i sjedili smo u mojoj radnoj sobi. Padala je kiša. Da su se tada već kardinali okupljeni u konklavama nakon tako kratkog vremena odlučili za Papu, i to u potrebnoj većini glasova, bilo je za mene iznenađujuće. Nakon što sam prijatelju rekao da možemo najkasnije sutra računati na novog Papu, u mojoj radnoj sobi čuo se zvuk okupljenih ljudi na Trgu Sv. Petra. Bijeli dim neposredno su pratili zvukovi velikog zvona na crkvi Sv. Petra. Brzo smo potrčali prema Trgu i s nestrpljenjem pogledali prema blagoslovnoj loži bazilike...

Mnogi će kazati da je sadašnji Sveti Otac naglasak stavio na Božje milosrđe i brigu za siromašne. Koliko je za to zaslužan ambijent iz kojega dolazi jer je prvi Papa iz Latinske Amerike?

Svaki čovjek spoznaje određeni način življenja od svoga rođenja kroz roditeljsku kuću. Korijen našeg rodnog mjesta zajedno s kulturom za svakog su čovjeka bogato nasljeđe. Tako je i kod Jorgea Bergoglia. Papa se ne boji govoriti o ranama ovoga svijeta te ih dotaknuti, on svakodnevno gleda kako ih riješiti. Želi, baš onako kako je i Isus to radio, rane ozlijeđenih i nemoćnih liječiti. Papa Franjo potiče „politiku“ milosrđa s kojom se svi konflikti mogu riješiti. Uistinu je on prvi Papa koji dolazi s južne hemisfere. Time uvodi novu epohu u Crkvu: Crkva u misijskom izlasku i Crkva sa siromašne.

Od samog svog izbora za nasljednika Sv. Petra papa Franjo osvojio je mnoge svojom jednostavnošću. Koliko je ta njegova osobina pomogla i samoj Crkvi da se više približi običnom čovjeku?

Sjećam se, kao da je bilo jučer, mise posvete ulja na Veliki četvrtak nekoliko dana nakon što je izabran za Papu. Tada je nas svećenike Franjo u svojoj propovijedi nedvosmisleno potaknuo na našu savjest. Poručio je da bismo se trebali kao pastiri uvući u stado i prihvatiti „mirisati na ovce“. U suprotnom prijeti nam činjenica da postanemo tužni svećenici koji su izgubili kontakt s čovjekom. Ovakvom izjavom Papa je naravno sam posvjedočio, kako shvaća svoj pastoral. On ovime povezuje katoličke vjernike s jednim Bogom, koji voli biti među nama ljudima različitih slojeva i skupina.

Sveti Otac često govori o „Crkvi u izlasku“ odnosno o potrebi brige za one na periferiji. I sam je mnogo puta pokazao tu brigu, a i gotovo sva njegova apostolska putovanja bila su u zemlje gdje je veliko siromaštvo i neriješene političke prilike. Što nam poručuju ti njegovi potezi i kako oni mogu pomoći onima na periferiji?

U svojoj Apostolskoj pobudnici Evangelii gaudium o radosti vjere, iz 2013. Papa opisuje svoju središnju ideju „Crkve u izlasku“, koja je „Crkva otvorenih vrata“. Njegova putovanja na to stavljaju naglasak. U susretu s drugim kršćanskim Crkvama i crkvenim zajednicama trudi se razbijati predrasude koje sprječavaju postići potpuno jedinstvo i svjedoči u takvim susretima Božje milosrđe. Zbog brige o miru u svijetu koristi sve diplomatske „kanale“. Mi kršćani ne možemo biti bešćutni i živjeti u našem osobnom nostalgičnom svijetu punom sjećanja. Crkva treba ići na periferiju i ne smije biti srozana na običnu vjersku upravu. Crkva treba ići tamo gdje vlada bol i nepravda, mora se posvetiti siromašnima, ostavljenima. Na svojim tako naglašenim putovanjima Papa pokazuje ljudima živu prisutnost Božjeg milosrđa. On ohrabruje ljude da se prepuste kreativnoj ljubavi Božjoj.

U svojim nastojanjima za nutarnjom obnovom Crkve često je nailazio na prepreke s različitih strana. Kako pomiriti te dvije stvarnosti − nazovimo ih „konzervativnu“ i „liberalnu“?

Po mom mišljenju kada bi obje strane gledale na Isusa Krista bili bi ujedinjeni. S pogledom na Krista pomirenje je moguće. Ne vidim u petogodišnjoj analizi pontifikata ozakonjenje da se njegov „put“ gleda u jednom pravcu, bio on „konzervativan“ ili „liberalan“. Naprotiv, njegov pristup je uvijek pastoralan i nikada ideološki.