Vlč. Boris Ljevak, voditelj Ureda za mladež Banjolučke biskupije

Osnažiti svijest mladih o važnosti njihova sudjelovanja u izgradnji Crkve i društva


Često se čuje da su mladi budućnost države i mjesne Crkve. Jasno je kako u to treba ulagati odmah kako bi dalo dobre plodove kasnije. Jedan od tih vidova ulaganja je pastoral mladih, o tomu smo razgovarali s vlč. Borisom Ljevakom.

Razgovarala: Filipa Lončar/ KT

Iako rođen u Sarajevu 1988. i kršten u Varešu vlč. Ljevak je, kao dijete prognaničke obitelji, osnovnu školu završio u Drvaru, a sjemenište u Travniku. Diplomirao je 2013. na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Sarajevu. Za đakona je zaređen 2013. a za svećenika u banjolučkoj katedrali 27. rujna 2014.

Osim što vodi Ured za mladež Banjolučke biskupije upravitelj je župe Šimići. S njim smo razgovarali o pastoralu mladih, problemima s kojima se mladi susreću te o Trećoj nacionalnoj konferenciji o pastoralu mladih u BiH koja je održana u Banjoj Luci...

Poštovani, zaduženi ste za rad s mladima u Banjolučkoj biskupiji. Iz Vašeg osobnog iskustva, koje su pozitivne stvari koje nalazite u radu s mladima, a koji su mogući izazovi ili eventualne poteškoće?
Osobno, mišljenja sam da upravo pastoral mladih pruža nesagledivu mogućnost šireg pastoralnog djelovanja i uvida u situaciju u kojoj se nalazi naše društvo. Vrijeme mladosti je najintenzivnije razdoblje čovjekova života: tada se postavljaju temeljna životna pitanja,  odlučuje se o budućnosti, te se prvi puta susreću određeni životni momenti i stvarne poteškoće. Mladi imaju svoje ideale i ciljeve i to je ono temeljno pozitivno, što se uočava u susretu s njima. Odatle je moguće započeti odgojni i svaki drugi rad s našim mladima kroz različite konstruktivne susrete i djelatnosti koje su već poznate. Nemoguće je kod mladih ne zapaziti, nešto što bismo mogli nazvati „implicitnim dobrom“, koje u određenim situacijama postaje izrazito eksplicitno, a to je želja za istinom, za pravdom i pravednošću, spremnost na pomoć i susret s drugima, želja za boljim i uređenijim društvom, dio kojega je i Crkva. Upravo je to ono što nas sve može ohrabriti, jer su takvi stavovi „znak nade“ za cjelokupno društvo i Crkvu.

Međutim, mladi puno više osjećaju, nego što znaju i imaju iskustva, što je i razumljivo u tom životnom razdoblju. Stoga im je potrebna asistencija te razborito i mudro vodstvo koje će ih usmjeriti k realnom ostvarenju realnih želja i ciljeva, na načine dostojne čovjeka i njegove egzistencije koja uključuje svoju duhovnu i tjelesnu komponentu. Kroz pastoral mladih Crkva pokazuje da istinski računa na takve mlade ljude koji će biti spremni uhvatiti se u koštac s vremenom i svijetom koji ih okružuje. Tako bismo izazove s kojima se susrećemo u pastoralu mladih mogli podijeliti na objektivne i subjektivne.

Objektivni proizlaze iz sveukupnog društvenog, političkog i ekonomskog okruženja dio kojega su i mladi. Sjetimo se samo nedavno neriješenih ubojstava dvojice mladića u Banjoj Luci i Sarajevu. Naravno da takvi slučajevi postavljaju mnoga pitanja, ali s druge strane senzibiliziraju mlade da svoju želju za istinom, pravdom, boljim društvenim uređenjem i altruizmom stave u praksu te se tako pokažu protagonistima i važnim članovima društva i Crkve koji će jednoga dana postati nositeljima toga društva.

Subjektivni pak izazovi i eventualne poteškoće koje se susreću u radu s mladima su šaroliki i raznoliki. Svaki čovjek je svijet za sebe i svaki izazov traži osobni pristup u njegovu rješavanju, tako da je spektar izazova bezgraničan: od onih simpatičnih do istinski egzistencijalnih koji se tiču planiranja vlastite budućnosti, osobnih izborâ i odabirâ.

Nedavno je u biskupiji u kojoj djelujete održana Treća nacionalna konferencija o pastoralu mladih u Bosni i Hercegovini. Što je bio sadržaj i cilj te Konferencije?
Treća nacionalna konferencija odgovornih u pastoralu mladih Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine s temom Crkva i mladi uoči sinode održana je od 27. do 29. travnja 2018. u Banjoj Luci. Na Konferenciji je sudjelovalo 50-ak mladih iz svih dijelova naše metropolije zajedno s povjerenicima za mlade, te duhovnim asistentima pod predsjedanjem predsjednika odbora za mlade pri Vijeću za laike BK BiH mons. Marka Semrena.

Cilj ove Konferencije bio je upoznati mlade s pripremnim dokumentom XV. redovne opće sinode biskupa koja će se u listopadu ove godine održati u Rimu s temom Mladi, vjera i razlučivanje zvanja. U tu svrhu smo nakon izlaganja pristupili radu u grupama gdje su mladi promišljali o pitanjima iz pripremnog dokumenta. Jedan od ciljeva ove Konferencije bio je osnažiti svijest mladih ljudi o važnosti njihova sudjelovanja u izgradnji Crkve i društva u kojemu se nalaze. Sukladno sadržaju pripremnog dokumenta glavna tema i sadržaj Konferencije odnosili su se na pitanja vjere, razlučivanja i poziva. Izrazito smo zadovoljni pristupom sudionika koji se nisu ustručavali izraziti svoje mišljenje i stavove gdje se moglo doživjeti kako mladi uistinu žele živjeti svoju vjeru u zajedništvu s Crkvom. Upravo je ta želja izvrsna prilika da Crkva u svome poslanju načini iskorak u tom vidu pastoralnog djelovanja.

Koji su zaključci Konferencije koje ste donijeli zajedno s kolegama svećenicima i ostalim sudionicima?
Na završetku Konferencije svi sudionici su jednoglasno prihvatili i objavili Proglas u kojemu se nalazi bitni dio poruke mladih upućene Crkvi i društvu. U Proglasu koji se donosi kao zaključak mladi su jasno izrazili želju da uloga Crkve u njihovim životima bude još prisutnija, jer Crkva svojim djelovanjem može pomoći mladima u razvijanju talenata, sposobnosti, te jačanju osjećaja pripadnosti.

Mladi žele prisutnost Crkve koja je autentična, koja će ih neprestano ohrabrivati i poticati, a posebno biti uz njih u trenucima donošenja odluka. Jedan od zaključaka ove Konferencije izražen je željom mladih za susretima koji će doprinijeti pomirenju i istinskom suživotu na našim prostorima. Čini mi se osobito važnim element u Proglasu u kojemu mladi primjećuju da treba više nastojati oko aktualizacije Božje riječi. Mladi, također, žele biti protagonisti u donošenju odluka, te time pokazati svoju spremnost i sposobnost za odgovornost i razvoj kritičkog mišljenja. Ovo o čemu mladi danas govore pretpostavka je sutrašnjice i ambijenta u kojemu će djelovati Crkva. Ovo mi se čini posve u skladu s riječima pape Franje koji je u susretu s mladima naglasio potrebu za mladim prorocima.

U razgovoru s mladima, što mislite, koji su njihovi najveći problemi i strahovi koji im stvaraju prepreke?
Jedan od zaključaka koji su mladi donijeli u već spomenutom Proglasu Treće nacionalne konferencije o pastoralu mladih u BiH je tvrdnja da oni žive u različitim strahovima koji paraliziraju njihovo djelovanje u društvu, te su zatražili ohrabrenje kako bi u duhu Istine razlučivali o svojim odlukama i bili spremni na žrtvu i strpljenje u ostvarenju svojih ciljeva. Jedan od objektivnih strahova je onaj koji je uvjetovan društveno-političko-ekonomskim konotacijama. Pored toga objektivnog straha koji ne možemo ignorirati, držim da je prije svega potrebno osloboditi se grozničave zabrinutosti koja je plod straha. Nju treba jednostavno raskrinkati. To osobito vrijedi za nas vjernike.  Sjetimo se samo što nam Isus kaže: „Pogledajte ptice nebeske! Ne siju, ne žanju niti sabiru u žitnice, pa ipak ih hrani vaš nebeski Otac. Zar niste vi vrjedniji od njih? A tko od vas zabrinutošću može svome stasu dodati jedan lakat? I za odijelo što ste zabrinuti? Promotrite poljske ljiljane, kako rastu! Ne muče se niti predu. A kažem vam: ni Salomon se u svoj svojoj slavi ne zaodjenu kao jedan od njih. Pa ako travu poljsku, koja danas jest a sutra se u peć baca, Bog tako odijeva, neće li još više vas, malovjerni? Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati. Ne budite dakle zabrinuti za sutra. Sutra će se samo brinuti za se. Dosta je svakom danu zla njegova“ (Mt 6,26-30.33-34). Trebamo biti svjesni da živimo u kulturi koja nameće gotovo nemoguće, koja nas sve čini i dovodi do opsesivne želje za „što više, što brže i što lakše“. Tim izazovima posebno su izloženi mladi kao nijedna druga skupina. Ono što mi kao navjestitelji Radosne vijesti, i kao oni koji pratimo mlade na njihovu životnom putu, možemo ponuditi je riječ nade i ohrabrenja, te pokušati ukazati na to da se ovaj život ne iscrpljuje u ovozemaljskom i ovovremenskom, nego da se proteže onkraj ovoga vremena i prostora.

Apostolski nuncij u BiH mons. Luigi Pezzuto je ovoj Konferenciji govorio mladima o razlikama u kulturi i vjeri unutar države, ali ne ističući to kao problem nego kao bogatstvo na kojemu trebamo biti zahvalni. Koliko su bitni ekumenski i međureligijski pokreti za postizanje jednog iskrenog dijaloga među mladim skupinama?
To je bogatstvo u svakom normalno uređenom i neopterećenom društvu. No, i u društvima opterećenima prošlošću, razlike u kulturi i vjeri mogu se pretvoriti, ako ne u bogatstvo, onda barem u prednosti i razlog više za pokazivanje vlastite ljudskosti. Susret s drugim i drugačijim pravo je bogatstvo, jer kroz druge mi upoznajemo sebe te stječemo svijest o onomu što smo i tko smo. Međureligijski i ekumenski dijalog može biti izrazito pogodno ozračje, koje pak može biti jedna silnica koja pogoduje dijalogu mladih s mladima. Naši mladi su kroz niz aktivnosti već pokazali vrijednosti ekumenskog i međureligijskog ozračja za međusobnu suradnju. To ozračje otkriva ono što je važno i odlučujuće kako bi mladi pronašli zajednički pogled na univerzalne probleme i pokušali doći što je bliže istinskom odgovoru. Takvo ozračje zacijelo može pridonijeti isticanju vrijednosti istine, solidarnosti, mira i ljubavi, što je temelj i polazište svakog daljnjeg dijaloga i suživota.

Što Crkva može učiniti, odnosno kakva bi trebala biti evangelizacija danas da bi se uistinu moglo nešto promijeniti? Koje su metode u službi evangelizacije?
Crkva čini za mlade, i ne samo za njih, više negoli mnoge druge strukture u našem društvu. Sjetimo se samo govora o dostojanstvu ljudske osobe i apela na dostojanstven živog svakog čovjeka. Crkva to čini na različite načine: duhovno i materijalno. Evangelizacija je jedan od tih načina. Smatram da je problem uvijek u onomu što se pretpostavlja, jer ono što se pretpostavlja nakon određenog vremena padne u zaborav. Tako je i s vjerodostojnim i autentičnim životom svih članova Crkve. To je conditio sine qua non. Autentični život može poslužiti kao primjer koji osvaja, privlači ili udaljava ljude, pa tako i mlade, od Crkve. Sjetimo se u tom pogledu samo Blaženog Ivana Merza i njegovih nastojanja i žara koji je izlazio iz vjerodostojnog življenja onoga u što je vjerovao i o čemu je govorio. Ako svaki član Crkve, a osobito pastiri i pastoralni djelatnici, dakle oni kojima je povjereno vodstvo mladih, u svome životu integriraju „vrijednosti“ koje naučava Crkva te „od“ njih i „za“ njih žive, a koje se temelje na Svetom pismu i Predaji, tada će postati najbolje sredstvo evangelizacije. Pri tome svakako treba uzeti u obzir kontekst i kulturalne promjene u kojima se navještaju i žive nepromjenjive evanđeoske vrijednosti. Mladi su ljudi željni autentičnih svjedoka vjere u svakom vremenu, a osobito danas, kada na svakome koraku susreću lažne proroke, fast duhovnost i ideologije koje nude sreću i zadovoljstvo bez odgovornosti i žrtve, a svatko je svjestan iluzije takvog života. Mislim da se u ovomu krije i bit nove evangelizacije, koja je uvijek nova upravo u svojim metodama i u svome žaru.

Kako Crkva može ostvariti kvalitetnu i zdravu suradnju s obiteljima i školama u formaciji mladih osoba?
Kućna Crkva“ ili obitelj ima nosivu ulogu u odgoju i formiranju mladih. Svi smo mi toga svjesni, a svjesni su toga i naši mladi. Ono što može pružiti obitelj, to ne može dati ni škola ni Crkva niti bilo koja druga institucija. Stoga je zdrava obitelj pretpostavka zdravoga društva. Zdrava i snažna obitelj je temelj snage naših mladih koji ne padaju s neba, nego dolaze iz konkretnih obitelji. Upravo zbog toga smatram da bi se Crkva s jednakim žarom i zauzetošću, kojom se posvećuje mladima, trebala okrenuti pastoralu obitelju, dio kojih su i naši mladi, te svojom duhovnom snagom pomoći našim obiteljima da izađu iz duhovne krize, zabrinutosti, straha i beznađa koji paralizira njihove živote i projekte te ih strmoglavljuje prema ponoru i beznađu. Crkva bi se upravo tu trebala očitovati kao „Crkva u izlasku“. Kroz svoja pastoralna nastojanja Crkva je pokazala da ima izvrsne mehanizme za susret s čitavim obiteljima te bi te svoje potencijale trebale staviti u službu puno više nego što je to činila do sada. Ne smijemo zaboraviti župnu katehezu za čitave obitelji, godišnji posjet obiteljima, svakodnevne susrete s čitavim obiteljima ili barem pojedinim članovima obitelji, te prigodne susrete kod pastoralnog djelovanja.

Škola je pak svijet za sebe. No, i u takvom svijetu postoje prostori u kojima Crkva, u ovome pluralističkom društvu, može doprinijeti formiranju mladih osoba, ne samo kroz školski vjeronauk, nego prije svega mislim na autentičan život prosvjetnih djelatnika katolika, na njihovu izgrađenu kršćansku osobnost i zrelost vjere. Ovo opet pokazuje važnost pastorala čitavih obitelji, jer takvi prosvjetni djelatnici su stupovi svojih obitelji, a time i društva.

Istaknuti je laik u svjedočenju evanđelja iz Banje Luke Bl. Ivan Merz rekao da je „cijelo kršćanstvo sazdano na žrtvi i da onaj tko ne zna što je žrtva ne može razumjeti ni kršćanstvo“. Možemo li mlade potaknuti na njegov primjer da se u teškim odlukama, trpljenjima i poteškoćama sjete riječi i djela našega blaženika?
Blaženi Ivan Merz je veliko nadahnuće kako za mlade tako i za one koji se bave pastoralom mladih, i ne samo tim vidom pastorala. On je veliko nadahnuće i za istinski duhovni život ukorijenjen u euharistiji. Euharistija je žrtva. U euharistiji se uprisutnjuje djelo našega spasenja koje nam je Bog u Isusu Kristu darovao njegovom mukom, smrću i slavnim uskrsnućem. Svakoj žrtvi pripada i ljudsko postavljanje svrhe žrtve. Želim reći, bez određivanja svrhe trpljenja i žrtve, te istinskog sudjelovanja u njoj ona postaje puka ceremonija. Istina je da je kršćanstvo, pa i židovstvo sazdano na žrtvi. Žrtvom se daje zadovoljština za vlastitu krivnju, postiže se pomirenje s Bogom. Žrtvom častimo Boga, predajemo se Bogu i stupamo u zajedništvo s njim. Ovdje mislimo prije svega na euharistiju kao žrtvu iz koje je Merz crpio snagu i smisao svoga života. Kršćanstvo razumije samo onaj tko se stavlja u obzor ove žrtve. Ono što je za nas važno je to da u našim teškim odlukama, trpljenjima i poteškoćama znamo da nismo sami, da je Bog s nama. Pri tom je neizmjerno važno imati svijest o našim žrtvama koje proživljavamo te im odrediti svrhu. To postaje sigurno djelotvorna i osmišljena žrtva pred Bogom koja onda baca jedno novo svjetlo na naše životne poteškoće i trpljenja.

Kako ohrabriti mlade da se ne boje plivati protiv struje i biti Kristovi svjedoci?
Autentičan život svih vjernika, dugoročno je najbolje ohrabrenje svima, pa i mladima da se ne boje plivati protiv struje i da budu istinski Kristovi svjedoci. U tom smislu Blaženi Ivan Merz može nam stajati kao siguran svjetionik. Mlade se može ohrabriti, tako što ćemo im svi zajedno biti poput Ivana Krstitelja, te im „u našem Jordanu“ ukazivati na istinske vrijednosti i voditi ih Kristu koji je jedini Put, Istina i Život. Drugoga ohrabrenja nema, a ako ga ima onda je ono površno i nedostatno, te se brzo nasuče na razočarenje. Drugim riječima, svako ohrabrenje za mlade mora imati upravo ovaj temelj i ovo polazište. Upravo pogledom uperenim u Krista, koji je Početnik i Dovršitelj, naše vjere (usp. Heb 12,2) mladi će zajedno s nama pronaći primjer i snagu da – u svijetu u kojemu su se umnožila lažna učenja i učitelji, površni i zavodljivi svjetonazori, teorije, filozofije i ideologije – nadvladaju sve idole i razluče istinu od laži, te uvijek sve više i odvažnije prianjaju uz Krista koji je središte ljudske egzistencije. Ono što još možemo učiniti u ohrabrenju mladih je svako i kreiranje ambijenta u kojemu naši mladi ostvaruju svoj život, kako bi iz toga ambijenta mogli usvajati vrijednosti važne za njih, za njihovo zvanje i njihova razlučivanja. Dakle, dužnost je svih nas otvarati prostore i kreirati istinske izgrađujuće sfere u kojima će neprolazne vrijednosti, koje su u konačnici kršćanske vrijednosti, naći svoje mjesto i biti poticajne našim mladima.