Sanja Doležal

Bog je stalno tu kraj nas i samo čeka da mu se okrenemo i ugledamo ga


Sanja Doležal poznata je kao svestrana osoba koja se ostvarila na nekoliko područja, a uz sve to iznimno joj je važna duhovna dimenzija života. S njom smo razgovarali o glazbi, televiziji, obitelji i vjeri...

Razgovarala: Lidija Pavlović-Grgić

Sanja Doležal rođena je 9. svibnja 1963. u Zagrebu, u obitelji poznata tekstopisca i skladatelja Miše Doležala. U osnovnoj školi pjevala je u zboru, snimala reklame i trenirala karate, a u srednjoj je postala članicom prvog teen sastava na prostoru bivše Jugoslavije – benda Prva ljubav. S Novim fosilima zapjevala je 1983., a uz niz uspjeha s legendarnom grupom ostvarila se i samostalno kroz glazbu te je također prepoznatljivo ime na drugim područjima – od televizijskih angažmana do kolumni u mjesečniku Veritas.

Zahvaljujući glazbi, proputovala je cijeli svijet. I u Sarajevo je dolazila u više navrata, a u lipnju 2016. bila je dio humanitarnog koncerta Djeca pomažu siromašnima koji organiziraju Caritas Vrhbosanske nadbiskupije i Dječji vrtić Sveta Obitelj, u suradnji sa župom Uznesenja BDM-ana Stupu. 

"Istina je da sam od malih nogu bila okružena, ne samo glazbom, nego i poznatim glazbenicima, tadašnjim velikim zvijezdama koje i dandanas poštujem – Ivo Robić, Ivica Šerfezi, Gabi Novak, Arsen Dedić, Jimmy Stanić, Elvira Voća, Ana Štefok… Svi ti velikani, koje i danas trebamo poštovati, bili su dio moga života jer su dolazili kod nas doma i tata im je pisao pjesme. Međutim, kao djevojčica sam jako voljela plesati i pjevati. Mama mi je govorila da sam uvijek išla svim gostima na živce jer sam ih maltretirala da me moraju gledati i slušati. Unatoč tomu, nikada nisam htjela biti pjevačica. To jest bio dio mojeg života, ali nisam o tome razmišljala u dobi od 12-13 godina kada čovjek misli o sebi i svojoj budućoj profesiji. Htjela sam biti novinarka kao moja pokojna baka i upisala sam studij sociologije, ali život, ili dragi Bog, odveo me na drugu stranu i sretna sam zbog toga. Sve je to lijepo na kraju ispalo. Ušla sam poslije Prve ljubavi u Nove fosile, mislila sam da će mi sve to biti jedan hobi dok studiram, ali to je zaista bila velika mašinerija i to se nastavilo. Glazba je moja profesija i moja ljubav, a novinarstvo sam možda malo kompenzirala kroz televizijske projekte koje sam radila", ispričala je Sanja.

U Nove ste fosile došli prije 33 godine i s njima puno ostvarili. Jedan od uspjeha bilo je 4. mjesto na Eurosongu 1987. Čega se prvo sjetite kad Vam netko spomene suradnju s tim kultnim bendom i sve što ste s njim proživjeli?

Prvo mi na pamet padaju prekrasne pjesme. I one će mi uvijek biti prva stvar. To su pjesme koje je napisao Rajko Dujmić i drugi tekstopisci. To je nešto što najviše vrijedi. Te su skladbe stare 30-40 godina, a ljudi ih još i danas vole i slušaju. Prošle su test vremena i postale evergreeni. Neke od njih imaju težinu nekih himničkih pjesama – pjevaju se na sportskim događajima. Jako sam sretna zbog toga. Te su pjesme obilježile moj i život moje generacije, živote starijih i mlađih. Mislim da se svatko kada ih sluša, može sjetiti tog svojeg životnog razdoblja te je li tada bio zaljubljen, tužan… 

Te će se pjesme pamtiti i dalje, a u kakvom je stanju današnja glazba? Ima li danas takvih hitova koji će opstati i ostati?

Ne znam. Baš sam danas s nekim kolegama komentirala kako ima jako puno dobrih izvođača. Tu mislim i na pjevače i na instrumentaliste. Nekako mi se čini da zbog svih televizijskih showova u kojima mladi i djeca dobiju šanse pokazati talent, nikada nije bilo toliko kvalitetnih ljudi koji izvode glazbu, a s druge strane čini mi se da danas kao nikada do sada nema manje dobrih autora. Zašto je to tako? Nemojte me pitati. Ne znam. Želim vjerovati da negdje postoje ljudi poput nekad velikih pjesnika koji su pisali tekstove. Tu mislim na, primjerice, Dragu Britvića i Momčila Popadića koji su zaista bili poete. Vjerujem da i danas postoje poete koji stihove iznose iz svoje duše i da će to doći do izražaja. Zbog onog što trenutačno čujem u cijeloj regiji bojim se da su autorstvo i glazba postali isto kao sve što nas okružuje. To je površno, plitko i potrošno. Dakle, nitko se danas ne želi zamarati poezijom. No, uvjerena sam da će ljudi prepoznati pravu vrijednost kada je čuju. Onda bi se takve pjesme slušale i za 30-40 godina.

Što Vama osobno glazba znači?

Jako puno. Glazba me oduvijek prati – i poslovno i privatno. Na prvom je mjestu u trenutcima mog opuštanja, tuga i veselja. I kad krenu nekakve rasprave treba li autorima plaćati njihova autorska prava, onda znam reći: „Niste ni svjesni koliko glazba uljepšava svijet.“ Probajte 24 sata maknuti svu glazbu iz svega i svijet bi bio bez boje – siv.

Spomenuli smo i novinarstvo u kojem ste se ostvarili kroz različite TV formate – od talk showa Sanja na RTL-u do emisije Dobro jutro, Hrvatska na HRT-u, a izvan benda su i Vaši različiti samostalni projekti. Što je Vaš najveći uspjeh?

Moja djeca, apsolutno, i moja obitelj. To je definitivno najveći uspjeh i najodgovornija i najbolja stvar u mojem životu. Što se tiče posla, sve mi je jednako drago – svaki koncert, sva putovanja, Eurovizija koja je bila kulminacija karijere. Televizijsku karijeru strašno volim – obožavala sam raditi talk show Sanja. To mi je s te strane najljepši profesionalni projekt. Bila sam sretna i u Dobrom jutru. Jednostavno, to volim i svaki me novi izazov može jako razveseliti. Sve je to lijepo i krasno, sve to ispunjava, ali, zapravo, sve je to nevažno. Moj najveći projekt i najveći uspjeh je moja obitelj, predivan brak koji sam imala i dvoje djece koji su studenti.

Imaju li Vaša djeca afiniteta prema umjetnosti?

Sin voli glazbu i ne bi mogao zamisliti svijet bez nje, a kćer je, nasreću ili nažalost – to nikada roditelja nemojte pitati – odlučila ići tim putem. Upisuje džez akademiju u Grazu, studirat će džez pjevanje i teoriju glazbe. Sretna sam jer ima priliku slijediti svoje snove, a s druge strane sam nesretna jer kao majka mislim kako će živjeti od džeza. Ali, živimo u vremenima kada ništa nije zapravo sigurno.

Bog ima svoj put za nju...

Ima sigurno. Samo smo mi ljudi nestrpljivi u stilu: „Hajde šapni mi da će sve biti u redu.“ Ali ne ide to tako.

Kad je riječ o Bogu, svojedobno ste izjavili da ste s 24 godine, na vrhuncu slave s Novim fosilima, željeli naći smisao, krenuli ste u potragu, došli do fra Zvjezdana Linića… Što je bilo dalje?

Krenuo je hod u vjeri. Dakle, jesam odrasla u tradicionalnom katoličkom okružju. Međutim, kao kod velike većine, to je obdržavano zbog tradicije, ali živoga Boga, živoga Krista, nisam poznavala. I u trenutcima kad se možda činilo da imam sve – i slavu i popularnost i novac i drugo što zvuči bajkovito kao američki san – stvarno sam se osjećala loše i prazno. I često sam zavapila: „Pa, Bože, je li to to? Je li to sve? Zašto onda ja nisam sretna kad bih trebala, vjerojatno po ljudskoj logici, biti najsretnija na svijetu?“

I kako nema slučajnosti, nego te Bog uvijek nekakvim putom dovede tamo gdje treba, kad sam dovoljno jako zavapila, jedna prijateljica me odvela kod fra Zvjezdana koji je tada seminare duhovne obnove držao na Kaptolu. I krenulo je – prvi seminar, drugi…100. I krenuo je taj hod u vjeri, često tri koraka naprijed, pa dva natrag, pa usponi i padovi… Ali jednom kad spoznaš istinu (dogodilo se to na jednom od seminara kad je fra Zvjezdan prešao u Tabor), jednostavno mi se srce otvorilo i neke sam stvari baš spoznala srcem. Cijelo sam vrijeme kao jedan razuman realist htjela spoznati umom kako bih si to mogla objasniti. Međutim, ljubav je samo srce i u trenutku kad sam ga uspjela dovoljno otvoriti, upoznala sam Istinu. Prijatelji me često znaju pitati: „Što se spektakularno dogodilo?“ Ništa se spektakularno nije dogodilo. To je jednostavno spoznaja, mir i ogromna radost. I tako je počelo. I taj hod u vjeri traje već 30 godina i divne sam ljude upoznala – svećenike, sestre i laike. Sretna sam zbog toga. Nikada to nisam trubila na sva zvona, ali to je nešto što mi daje sigurnost u trenutcima kad posustanem i kad zgriješim.

Vrlo Vam je bilo bitno da je i obitelj rasla u vjeri, a vjera Vam je zasigurno dala snage i u teškoj situaciji 2012. kada ste ostali bez supruga Nenada Šarića.  

Jest. Tu su mi jako puno pomogli pater Zvjezdan, nekoliko divnih ljudi i vjera. Ja niti u jednom trenutku nisam osjetila gorčinu, ljutnju i bijes na Boga. Nerazumijevanje da - jer ne možemo pojmiti, ne možemo shvatiti, od nas se traži samo da prihvatimo. Nije to lako prihvatiti kad si s nekim više od 20 godina i kad je netko kraj tebe živ i zdrav, a idućeg trenutka ga nema. I bilo je jako bolno, ali da nije bilo vjere i da nema vjere i sada, vjerojatno bi bilo još gore. Sigurno bih izgubila smisao.

Što Vam danas znači življenje vjere i kako ljudima koji ne vjeruju u ovom vremenu, u kojem se vjera ponekad gleda kao nekakva stvar koja je izišla iz mode, pokazati što je to?    

Nema recepta. Ja sam u početcima imala veliku želju doslovno vikati na sav glas, ljude zvati i obraćati ih. I onda mi je baš fra Zvjezdan rekao: „Nije to tvoj posao. Da je to tvoj posao, budi sigurna da bi ti to radila. Jednostavno moli za sve.“

Vjera nije po zaslugama – nisam ja zaslužna pa sam to doživjela. Jednostavno je to milost Božja. Treba moliti. I u trenutku kad te netko pita, a ljudi pitaju i osjete i upućuju vapaje, budi spreman i onda mu pokaži i reci. Nisam od onih tipova koji su nasilni. Mene nitko nije mogao na silu uvesti u vjeru. Mogla sam ući kad sam bila spremna. Kod Boga nema nasilja. Bog je stalno tu kraj nas i samo čeka da mu se okrenemo i ugledamo ga. Ne bih rekla da vjera nije u modi. Sve više ljudi vapi. Mislim da se događa nešto jer jedina revolucija koja može spasiti nas ljude je zapravo duhovna revolucija, ne revolucija nasilja i krvi. Mislim da lagano dolazi do jedne kritične mase ljudi koji su svjesni da možemo mijenjati svijet kada se duhovno promijenimo. Ne znam hoću li ja to doživjeti – vrijeme je tako relativno, pogotovo kod Boga, ali nekako sam uvjerena da to vrijeme dolazi. I, da, vjera je u modi. Samo mi nismo svjesni. I bit će sve više.

Boga se može slaviti i kroz posao.

Sigurno može. I pozvani smo. I tu moramo biti odgovorni. Ja sam često znala fra Zvjezdanu (spominjem njega jer sam nekako s njim bila najbliža i najviše razgovarala, ali nije on jedini – ima predivnih karizmatskih svećenika i časnih) reći prilično cinično: „Lako je tebi. Lako je tebi živjeti vjeru u samostanu iza zidina. Ne može te iznervirati nekakav tramvajac, računi…, a mi se vani moramo boriti sa svijetom.“ Jako se smijao svaki put pa bi rekao: „Gle, Sanja, svakomu je Bog dao ono gdje može biti najbolji. Hajde ti u svojem poslu unesi tu radost i mir ako te Bog tu postavio. Nemoj kukati. Da si trebala biti u samostanu, bila bi.“ I onda sam zašutjela. I tu sam počela zapravo razmišljati da smo svi pozvani. Ne moram ja držati propovijedi – nije to moj posao, ali mogu radost na neki način unijeti u svoj posao. Ako ljudi ni ne znaju što je to, osjetit će.