Faktografija

Pametnomu dosta


Holbrooke se pokazao kao slab poznavatelj povijesti i loš prognozer budućnosti za BiH. Dvadeset tri godine nakon Daytona jasno je da je uspostavio državu koja je luđačka košulja u kojoj su sva tri naroda.

Piše: Brane Vrbić

„S novim izborima zakazanim za listopad 1998., čovjek bi se mogao nadati pojavi novih vođa. U sve tri etničke skupine, oni koji su 1991. ‒ 1992. započeli rat još su bili na vlasti krajem proljeća 1998. Oni moraju nestati i napraviti put novom naraštaju čelnika voljnih da surađuju, kao što je to počeo raditi premijer Republike Srpske Dodik. Ako se pojavi više čelnika poput Dodika i ako oni opstanu, onda će prvobitni Dejtonski plan uspjeti. Vezivno tkivo središnje vlade moglo bi profunkcionirati, što se nije desilo do proljeća 1998. Tada najveća prijetnja jedinstvenoj Bosni nije dolazila od Srba, nego od bosanskih Hrvata.“

Znate li tko je ove povijesno-politički promašene rečenice napisao: Richard Holbrooke, glavni tvorac dejtonske BiH, u svojoj poznatoj knjizi Završiti rat (o postizanju mirovnog sporazuma u Dayton) iz 1998. Nažalost, ovih nekoliko redaka jasno pokazuje da je pokojni Holbrooke (preminuo je 2010.) kao moćni američki dužnosnik i suradnik predsjednika Billa Clintona mogao čak nametnuti prekid rata, ali da nije razumio BiH, odnose tri naroda, nije shvaćao ostavštinu rata koja je zacementirana upravo njegovim Dejtonskim sporazumom niti je mogao sagledati što će taj sporazum donijeti za BiH. Potpuno krivi temelji i stabilna kuća, to ne postoji. Većina današnjih problema, od stalnih političkih sukoba, međunacionalnih napetosti i gospodarskih neuspjeha, kreirana je u Daytonu. Koliko smo samo puta čuli da se rat u BiH nikada nije ni završio, već se samo vodi drugim sredstvima. Holbrooke i njegov Dayton, budimo blagi, na puno su polja samo produžili institucionalno-etnički kaos.

Nekoliko rečenica prije navedenog citata Holbrooke će priznati da je i u to vrijeme bilo itekako političara koji su apsolutno bili protiv plana pokušaja ustroja takve BiH. „Najveća kritika mirovnog sporazuma dolazila je od onih koji su se pitali o središnjoj premisi treba li, ili može li, Bosna biti izgrađena kao jedinstvena, multietnička zemlja. Bilo je moderno da se kritičari Daytona prepiru kako to nije ostvarivo i da Sjedinjene Države trebaju prihvatiti, ako ne i ohrabriti, podjelu Bosne duž etničkih crta. Iako je Dayton bio uspješan sporazum o obustavi vatre, obrazlagalo se, nikad se ne mogu implementirati njegove političke odredbe“…  „Najistaknutiji i najutjecajniji američki zagovornik ovog drugog stajališta bio je Henry Kissinger koji je tvrdio da Bosna nikada nije postojala kao neovisna zemlja i da ne trebamo pokušavati da je sada kao takvu stvorimo.“

Holbrooke ili Kissinger?

Tako pred sam kraj knjige Holbrooke tako zapravo otvara pitanje čije su procjene bile točne: njegove ili Kissingerove? Dvojica američkih diplomata su očito sasvim različito gledala na prošlost i budućnost BiH. Na jednoj strani pobornik demokrata kojemu će najveći „uspjeh“ biti upravo Dayton, a na drugoj republikanac koji će ostati sinonim za politički realitet i uglavnom velike uspjehe u kriznim situacijama. Zar nakon krvavog rata stvoriti dva entiteta, s tri naroda? Pa zar i obična politička razboritost nije nalagala opciju ili svi zajedno ili tri naroda i tri entiteta što je bila i temeljna postavka za BiH još od Cutielirova plana (ili Carrington-Cutileirova plana) s početka 1992. Ne zaboravimo: Holbrooke je prijetio hrvatskoj strani ukoliko hrvatske postrojbe uđu u Banju Luku, apsolutno se protivio uspostavi hrvatskog entiteta u BiH, benevolentan je bio prema nazivu entiteta Republika Srpska… Sapienti sat ‒ Pametnomu dosta.

Njegov utjecaj na visoku američku politiku, u vrijeme administracije demokrata doživio je uspon u 1990-im, u eri Billa Clintona. Upućeni kažu da je njegova velika neispunjena želja ostala postati američkim držanim tajnikom. Uspio je u dva navrata postati pomoćnik državnog tajnika (za Aziju od 1977. do 1981., te Europu 1994. i 1995.). Državni tajnik nikada nije bio jer je i tu donosio „krive“ odluke. Podupro je 2007. i 2008. neuspješnu kandidaturu u okviru demokratske stranke Hillary Clinton, nadajući se spomenutom mjestu što mu Obamina administracija nije zaboravila. Prisjetimo se da mu se i Madeleine Albright 1996. također ispriječila na putu da postane državni tajnik. Njegovo najveće postignuće ostao je tako Dejtonski sporazum te činjenica da je bio veleposlanik SAD-a u UN-u od 1999. do 2001. Od ostalih pozicija treba napomenuti da je bio urednik utjecajnog časopisa Foreign Policy (1972. ‒ 1976.). Zapravo, Holbrooke se volio doticati kriznih žarišta i etničkih sukoba: BiH, Cipar, Kosovo, pred kraj života Afganistan i Pakistan… No uspjeh je ili izostajao ili bio vrlo ograničen.

Najjača poveznica Henrija Kissingera i Richarda Holbrooka je činjenica da su obojica Židovi čije su obitelji pred nacistima napustile Europu. Holbrooke je rođen 1941. u New Yorku, a Kissinger 1923. u Fürthu pokraj Nürnberga. Kissinger se danas smatra jednim od najznačajnijih politologa (s vrlo jakim povijesnim zaleđem), geostratega i geopolitičara u drugoj polovini XX. stoljeća. Uspon doživljava s kraja 1960-ih te u '70-im godinama osobito između 1969. i 1976. pod republikanskim predsjednicima Richardom M. Nixonom i Geraldom R. Fordom. Od 1973. do 1977. bit će državni tajnik. Vrijeme je to završetka Vijetnamskog rata i potpisivanja mirovnog ugovora za što je 1973. s Le Duc Thoom iz tadašnjeg Sjevernog Vijetnama (koji je, istina, odbio primiti nagradu) nagrađen Nobelovom nagradom za mir. Njegova glavna diplomatska postignuća uključuju poboljšanje odnosa SAD-a s Kinom (prvi službeni kontakt otkad su komunisti preuzeli vlast u Kini je ostvaren 1972.), Sovjetskim Savezom (politika detanta ‒ popuštanja napetih odnosa, sporazumi o kontroli strateškog naoružanja…), okončanje rata u Vijetnamu i uporni pokušaji stabilizacije Bliskog istoka. Utemeljio je američku pro-pakistansku politiku tijekom rata Indije i Pakistana krajem 1971… U '80-im je bio uključen u praćenje situacije u središnjoj Americi.

Kissinger je dobitnik Predsjedničke medalje slobode (1977.) najvišeg civilnog odlikovanja u SAD-u te Medalje slobode (1986., uvjet je da su rođeni izvan SAD-a) koju je do danas dobilo samo 12 osoba. Svjetski poredak posljednja je u nizu od 14 Kissingerovih knjiga. Objavljena je 2014. i predstavlja nezaobilazno djelo u sagledavanju političke povijesti svijeta. Istina, protivnici mu prebacuju da je odgovoran za bombardiranja u Vijetnamu, Laosu i Kambođi koja su odnijela na desetke tisuća života.

Zapravo, o oba bi se ova političara dalo nadugo i naširoko raspravljati. Holbrooke se pokazao kao slab poznavatelj povijesti i loš prognozer budućnosti za BiH. Dvadeset tri godine nakon Daytona jasno je da je uspostavio državu koja je luđačka košulja u kojoj su sva tri naroda nezadovoljna svojim položajem. Uz silne govore o potrebi jednakopravnosti svih naroda i građana, demokratizaciji, suživotu…. uspio je dejtonskoj BiH utisnuti pečat bivše Jugoslavije. Ostaje pitanje, na koje nikada nećemo saznati odgovor, kako bi BiH izgledala danas da je Kissinger vodio te mirovne pregovore. Vjerojatno kao vrlo decentralizirana troentitetska država. Istina, možda više ne bi ni postojala… No vjerojatno bi danas prošlost bila zaista prošlost, a ne naša svakodnevica koju nam je u naslijeđe ostavio Holbrooke.

„Zašto ga samo vodiš u Tursku?“

Nakon 20 godina možemo se samo nasmijati Holbrookovim tvrdnjama da je Dodik političar novog kova kakav treba i ostalim narodima kako bi se postiglo jedinstvo BiH. Dodik je danas na crnoj listi SAD-a. No jedan se bošnjački političar potrudio zasjeniti i poslovično grubog Dodika. Predsjedatelj Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović je svojom ratnom retorikom samo potvrdio svu tugu i jad dejtonskog projekta. Izazvao je nevjericu javnosti kada je prošle godine za DW govorio da je spreman na najgori mogući scenarij, odnosno na rat u BiH. Nekoliko dana poslije je na obljetnici obilježavanja 4. korpusa ARBiH u Mostaru kazao: „Ako prijete ustavnom poretku, teritorijalnom integritetu zemlje, ako misle da mogu dijeliti Mostar i druga mjesta, onda ću ponoviti da će dobiti rat…“ U travnju ove godine i dalje o ratu: „Radit ćemo pokretnu haubicu, pušku smo već napravili, radit ćemo dronove, zaokružit ćemo proizvodnju svake vrste streljiva. Radit ćemo to za tržište, ali i za ne daj Bože“, kazao je Izetbegović, odgovarajući na upit novinara je li izjava federalnog premijera Fadila Novalića o zaokruživanju proizvodnje oružja u Federaciji bila nesmotrena. Rekao je da „izjava nije nesmotrena, nego ohrabrujuća“. Konstatirao je da se bošnjački narod više nikad ne smije naći u situaciji da ga napadnu, a da se on ne može obraniti.

Stvarno se treba upitati čemu ta ratno-huškačka retorika pogotovo kad je govori osoba, za koju će ljudi i iz njegove blizine kazati da je znatan dio rata provela u trezoru Središnje banke BiH? Zar sve one koji prijete ratom ne treba oštro sankcionirati?

No ni tu nije bio kraj. Izetbegović nastoji bošnjačkoj javnosti predstaviti i svoju verziju povijest te je krajem travnja u isti koš utrpao i Srbiju i Hrvatsku u intervjuu za vijesti.ba. „U BiH nije bilo građanskog rata, relevantne rezolucije organizacije UN-a i presude međunarodnih sudova su nedvojbeno potvrdile da se radilo o agresiji susjednih zemalja i udruženim zločinačkim pothvatima koji su sezali do Miloševića i Tuđmana“, rekao je Izetbegović pri tome zaboravljajući da bi bez hrvatske pomoći i ogromnog udjela Hrvata BiH pala u tjedan dana pred srpskom soldateskom. Zaboravio je i na stotine tisuća zbrinutih tadašnjih Muslimana u RH, na spašavanje Bihaća…

Izetbegović je u tom razgovoru odbacio tvrdnje kako se danas bošnjačka strana u BiH ponaša poput srpske u bivšoj Jugoslaviji pokušavajući ostvariti dominaciju nad manje brojnim narodima. A da sve bude u duhu stranačkog monarhizma nagovijestio je i veliki ulazak u politiku njegove žene Sebije. To je ista gospođa zbog koje novinari BHRT-a idu dva puta snimati i dorađivati intervju. Izetbegović je rekao kako je njegova supruga od političkog autsajdera postala snažna žena koja je iz baze SDA dobila veliku potporu za poziciju bošnjačke članice Predsjedništva, iako će nominaciju izgledno je, bar ovaj put, dobiti njihov kućni prijatelj Denis Zvizdić. No to je očito priprema terena za četiri godine.

Možda je suštinski odgovor na tome kakva je danas bošnjačka politika u intervjuu za N1 televiziju, krajem travnja, dao dugogodišnji protagonist bošnjačke političke scene Muhamed Filipović: „Ako Čović može koristiti položaj Predsjedatelja da hoda po svijetu i lobira za jedan separatistički projekt, ako se Ivanić može praviti filozof, a ovaj naš ne vidi ništa i samo gleda hoće li u ponašanju partnera naći motiv da narodu kaže da ih svi mrze, a on ih štiti. Danas nema bošnjačke politike. Liči mi na izgubljenost, konfuziju, nedostatak ideje i koncepta“, poručio je Filipović koji je i posebno istaknuo: „Recite vi meni: Ima li SDA, kao vodeća stranka, koncept Bosne? Ona krije stvarni koncept. Zadovoljila bi se da ima svoj dio.“

Prepričao je i jedan svoj razgovor s Alijom Izetbegovićem. „Rekao sam mu: 'Zašto, bolan, Bakira ne pošalješ u Bruxelles ili New York da vidi svijeta, da nauči da postoje društva, ljudi, kulture, drugačiji? Zašto ga samo vodiš u Tursku ili tamo negdje?' On mi je rekao: 'Pa šta bi mi rekli?' Rekao sam: 'Ništa, sad ti govore još gore'“, kazao je Filipović.

Prisjećajući se početka teksta nedvojbeno je da je cijelo današnje stanje u BiH, svi njegovi protagonisti, izravna posljedica Holbrookoeva Daytona i njegove vizije BiH. Dayton je odavno propao eksperiment, ali sramota je međunarodne zajednice što taj eksperiment nitko ne prekida.