Libera nos


Snimljeno je mnogo igranih filmova o egzorcizmu. Ipak, na osobit način se izdvaja "Libera Nos", talijansko-francuski film o egzorcizmu i egzorcisti talijanske redateljice Federice Di Giacomo.

Piše: Brane Vrbić

Jedna od tema o kojoj se posljednjih godina sve češće govori u katoličkim krugovima je egzorcizam. „Dio Isusova djelovanja pri uspostavljanju Očeva kraljevstva bio je izgon demona i nečistih duhova“, čitamo u Suvremenoj katoličkoj enciklopediji. „Izgoneći zle duhove, on je vršio egzorcizme. To se poslanje danas nastavlja u Crkvi. Postoji niz egzorcizama u obredniku za uvođenje katekumena u Crkvu. U prvom stupnju inicijacije slavitelj dahne lagano u kandidata i moli: 'Dahom usta svojih odagnaj, Gospodine, zle duhove: zapovijedi im da odstupe jer se približilo kraljevstvo tvoje' (Red pristupa odraslih u kršćanstvo br. 79, str. 26). U obredu krštenja vrši se molitva egzorcizma neposredno nego krstitelj polije kandidata krsnom vodom. Ti obredni egzorcizmi povezani su s đavolskim opsjednućem, ali se razlikuju od njega. U Novom zavjetu Isus, učenici i Pavao susreću se s izvanrednim očitovanjem sile zla, đavolskim opsjednućem, u kojemu su tjelesni pokreti i govor osobe pod vlašću demona. U povijesti Crkve bilo je primjera slične naravi. Crkva nastoji izbjegavati pripisivanje svakog neuobičajenog poremećaja đavolskom opsjednuću, ali ne isključuje mogućnost da ono doista i postoji. U Zakoniku kanonskog prava iz 1983. godine postoji odredba o obavljanju posebnog obreda u slučaju đavolskog opsjednuća. Potrebno je posebno i izričito odobrenje mjesnog ordinarija i može se dati 'samo prezbiteru koji se odlikuje pobožnošću, znanjem, razboritošću i neporočnošću života' (kan. 1172,§ 2).“

Podsjetimo da je Sveti papa Ivan Pavao II. odobrio 1. listopada 1998. obnovljeni Obrednik egzorcizama (kao dio Rimskog obrednika), a objavljen je Dekretom Kongregacije za bogoslužje i disciplinu sakramenata od 22. studenoga 1998.

U zadnjem desetljeću i pol na hrvatskom govornom području pojavile su brojne knjige koje su s katoličkog stajališta progovorile o toj temi. Knjige oca Gabriela Amortha, službenog egzorciste Rimske biskupije od 1985. koji je preminuo 2016., bile su iznimno čitane. Velike uspješnice su bile i knjige Obred i Moje opsjednuće u izdanju Verbuma… No prošle je godine jedan dokumentarni film, koji se bavi tom temom – Libera Nos (engleski prijevod Deliver UsIzbavi nas), privukao puno pozornosti, a kritika iz katoličkih krugova je posebno naglasila da taj film izbjegava klišeje i senzacionalizam.

Snimljeno je mnogo igranih filmova o egzorcizmu… Sve je počelo s The Exorcist (1973.), a puno se pisalo i o filmu Egzorcizam Emily Rose (2005.). Većina filmova toj temi je pristupalo na senzacionalistički način. „Nasuprot tome, iznenađujuće, je bilo malo dokumentaraca o toj temi“, piše u svom osvrtu za The Catholic World Report K.V. Turley. Uspješno predstavljen na festivalskom krugu te u ograničenom kino izdanju Libera Nos je talijansko-francuski film o egzorcizmu i egzorcistu talijanske redateljice Federice Di Giacomo.

Vjerno bilježiti
Libera Nos prati svakodnevnu službu sicilijanskog egzorciste franjevca Catalda Migliazzoa. Ovaj svećenik kao da je stvoren za film. Podsjeća na starijeg Anthony Quinna. Moglo bi se reći da se tijekom snimanja uopće ne osvrće na kameru. Njegovi su komentari jednostavni i uobičajeni – on je onakav kakav je u svojoj svakodnevici. Ono što ovog svećenika čini posebnim je činjenica da djeluje u onomu što će mnogima izgledati kao nestvarni svijet zlih duhova i izbavljenje od njih. Gledajući film čini se kao da kamere uz njega ne postoje – kao da je uključen u nešto savršeno normalno, čak i uobičajeno.

Naravno, egzorcizam je dio crkvene misije i službe. Činjenica da je već stoljećima skriven, prije nego što je sramotno iskorišten i mitologiziran od strane Hollywooda, utjecala je na to da je ostao i nepoznanica većini vjernika. Kada egzorcizam vidite, u 'stvarnom vremenu', na velikom ekranu, to postaje neočekivano otkrivenje. Tijekom gledanja filma primijetit ćemo da je ton vjerodostojan: trijezan, umjeren, otvoren. Redatelj snima protagoniste filma – i egzorciste i one koji traže oslobođenje – na način koji je sasvim prikladan. Film jednostavno i vjerno bilježi što se događa. Omogućuje fra Cataldu objasniti stvari kako ih vidi. Omogućava onima koji su došli tražiti njegovu pomoć da govore o sebi. U nekim je slučajevima to bolno izlaganje kako je zlo ušlo u njihove živote i koliko očajnički trebaju pomoć. Njihovo utjecanje lokalnom egzorcistu očito je posljednja nada, što nam redateljica filma svjedoči kroz ispis njihovih života na ekranu. Film omogućuje egzorcistu da izvodi obred i molitve bez ikakve uredničke intervencije. Promatranjem egzorcizma, dobiva se jasan osjećaj za ono što egzorcizam podrazumijeva, kako u ljudskom tako i u nadnaravnom pogledu.

Na sreću film izbjegava sve moguće klišeje. Recimo nema udaraca groma; nema glazbe – u stvari, gotovo uopće nema glazbe tijekom većeg dijela filma. Žrtve potencijalnog opsjednuća nisu samo mlade i lijepe žene. Svima koji traže pomoć je zajednički pogled koji se može opisati samo kao poremećen. Ovaj se dojam pojačava dok svjedočimo njihovim razgovorima s drugima. Oni, za koje se smatra da pate od demonskih ugnjetavanja, imaju još jednu vidljivu osobinu, koja se može opisati kao očajnički tužno ponašanje. Također vidimo i one koji tvrde da su opsjednuti što je potkrijepljeno bljeskovima nekontroliranog bijesa, neobičnog tjelesnog grčenja, praćenog kolutanjem očiju. Postoji jedna scena u kojoj se žena koja je do tada izgledala normalno, izobličuje kroz unutarnji gnjev potaknut silom koja, čini se, nije s ovoga svijeta. Ovo svakako nije dokumentarac za slabo srce.

Ekipa filma zaslužuje sve pohvale. Za početak, film je oslobođen bilo kakve pristranosti. Tvorci ovog filma ne pokušavaju tumačiti što se događa – ni teološki, ni socijalno, ni politički pa čak ni kulturalno. Jednostavno upućuju na kameru koja priča priču. Događaji se prikazuju na platnu onako kako su se dogodili i u stvarnosti. Možemo uzeti, primjerice, dio kada su jednu mladu ženu njezini zabrinuti roditelji doveli do egzorcista. Od svih predstavljenih u dokumentarcu, ona najviše podsjeća na hollywoodske stereotipe. Mlada je i privlačna, ima obitelji koja ju voli i podržava. No ipak, primjetno je njeno čudno ponašanja. Jasno je da nešto nije u redu. U jednom trenutku kamera bilježi njenu čudnu reakciju na molitvu zajednice. Njezine su se oči kolutale i povukle u očnu šupljinu, a tijelo joj se protreslo na način koji podsjeća na opsjednuće kako je prikazano u nekim od brojnih igranih filmova. Ipak, ovo je pravi život. Njezina je priča vrijedna pozornosti jer je životna. Na kraju, dolazi do egzorcizma. U filmu je zabilježen ishod; barem se čini da postoji jedan. U njenom slučaju, za razliku od većine onih koji su prikazani u filmu, postoji nejasnoća oko toga što se događa. Je li ono što vidimo u njezinim patnjama mentalna bolest ili nešto drugo? Neizbježno, uvijek će biti element dvosmislenosti o onome što se vidi na bilo kojem filmskom platnu. I ovaj film na kraju postavlja više pitanja nego što daje odgovora.

Neumorni egzorcist
Za razliku od onih koje trže pomoć fra Cataldo je posebna priča. U filmu je prikazan kao čovjek granitne, postojane, vjere. Tijekom svoje službe, on je sve te neobične i zastrašujuće detalje, vidio i prije. On točno zna što, ili tko, stoji iza velikog dijela onoga što se događa pred njim. On također zna što je potrebno da pomogne onima koji traže pomoć. Na taj način, kod njega nema oklijevanja u nazivanju neprijatelja pravim imenom, odnosno različitim imenima… Potom oslobađa duše od patnji. Kroz cijelo vrijeme, on je miran, odmjeren, odlučan – ali, iznad svega, neumoran.

Od svog pojavljivanja 2016. do 2017., Libera Nos dobio je više nagrada iako je bio prikazan samo u nekim dijelovima svijeta. Neke od recenzija, međutim, bile su i negativne. Ti kritičari nemaju prigovor na samu kinematografiju ili izgled i ambijent filma. Ono čemu prigovaraju je njegova temeljna pretpostavka. Tako je jedan filmski kritičar film nazvao 'mumbo-jumbo' filmom o ljudi s kojima nije trebao egzorcizam već 'terapija i lijekovi'... To zapravo više govori o osobnom stavu pojedinaca o toj temi, nego o filmskoj recenziji. Ima scena u filmu kada će se čak i vjernici upitati što se to zapravo zaista dogodilo pred njihovim očima. Film iznenađuje isto onoliko koliko i potkrepljuje ovu temu gledanu kroz tradicionalnu katoličku vizuru.

Posljednji prizori koje donosi film Libera Nos su možda najdragocjeniji. Susrećemo fra Catalda na konferenciji za egzorciste u Rimu. Drugi egzorcisti, koji su prisutni i predstavljeni u ovoj sceni su mlađi, donekle neiskusni... Tijekom objeda razgovaraju o neobičnim i čudesnim stvarima koja se zbivaju u toj službi. Fra Cataldo se moli prije samog blagovanja, naizgled zaokupljen svojim mislima. Potom izlazi iz buke restorana i povlači se van kako bi molio. Dok se moli, kamera se zaustavlja dulje vrijeme na Gospinu kipu. Zatim poljubi svoju krunicu i odlazi izgovarajući molitvu. Za nekoliko trenutaka na ekranu vidimo svjetlucanje iza fra Catalda…“ – svjetlucanje kao podsjetnik na djelo koje radi na ovom svijetu – stoji u osvrtu The Catholic World Reporta. U svakom slučaju iznimno zanimljiv dokumentarni film koji priča priču o temi o kojoj se i u samoj Crkvi ne govori ni često ni puno.

Na kraju, treba istaknuti i podcrtati riječi dr. Marijana Steinera, SJ, iznimnog poznavatelja ove tematike: „Tamo gdje vlada ljubav prema Bogu i ljudima – onako kako nas je poučio Krist Gospodin – đavolske navale ne mogu čovjeku nauditi!“ Istaknuo je da je povezanost s Bogom, molitva, uredan i velikodušan život, često pristupanje sakramentima (napose sakramentima pokore i euharistije) i srdačna odanost Mariji put je koji štiti svakog kršćanina od Zla.