Faktografija

Kroničar jednog vremena


Napunilo se punih 15 godina od izlaska prvog broja, nanovo pokrenuta, Katoličkog tjednika.

Piše: Brane Vrbić

To je tjednik koji je imao zanimljivu povijest: izlazio je između 1922. i 1945. godine, ali je kao i sav nepoćudni tisak bio zabranjen i ugušen pod komunističkom diktaturom.

Bile su to godine kada je komunistička vlast željela konačno čovjeku zatvoriti nebo… Svi znamo kako se to završilo. BiH je imala još jednu veliku nesreću: nakon kratke početne tranzicije prema demokratskom društvu, zbio se i rat. Bremenita i teška povijest BiH nastavljena je tako i na kraju XX. stoljeća. Nimalo sretna vremena za ozbiljne projekte, reći će većina. Manjina će se upitati što ako se i „privremeno zatišje“ ne iskoristi? Hoće li uopće doći bolja vremena, u ovom slučaju, za novinstvo?

Providnost sve vodi

I tako, nakon punih 57 godina, na svetkovinu Krista Kralja 2002., pojavio se obnovljeni Tjednik. Većina vjernika zna: na završetku crkvene godine slavimo Krista Kralja, a već iduće nedjelje ulazimo u novu crkvenu godinu. Slučajno ili namjerno, ali i sam taj nadnevak simbolično je progovorio o Katoličkom tjedniku: prijelaz iz jednog vremena u drugo. I to ne samo gledano na crkveni kalendar, na dugu stanku, već i na svijet medija, koji je upravo na kraju XX. stoljeća ulazio u novu eru, eru digitalizacije i interneta.

Providnost vodi sve. To mogu reći i za početak svoje suradnje s Tjednikom. Sjećam se prvog broja kojeg mi je te subotnje večeri s veseljem pokazao pokojni vlč. Anto Ćošić, tadašnji žepački župnik… Mi novinari uvijek bacimo oko na impresum. Uočio sam odmah da je urednik, danas pokojni, dr. Ivo Balukčić. Sjetio sam se da je bio moj vjeroučitelj u Zavidovićima davne 1980. Godine i prisjetio se njegova predana rada s djecom i mladima, a kroz maglu i zidnih novina koje je tada znao postaviti. Osobno, kao vjerniku bilo mi je drago da se takav jedan list pojavio u BiH. Kao dijete, a potom i kroz prve godine svoje mladosti, odrastao sam u komunističkom društvu. Prebitno iskustvo. Znam da nam je tada jedini prozor prema slobodi bila Crkva. Znam da sam tada već naučio da su režimi i ideologije prolazni, da se ne klanja ljudima, već samo Bogu, da sloboda nema cijene… Kao maleni dječak gledao sam baku i moju obitelj kako slušaju program Vatikanskog radija. Drugi djed je pratio Glas Amerike. Čekala se nedjelja da bi se podigao Glas koncila, Radosna vijest, Kana, Veritas, Glasnik Srca Isusova… Prozor u slobodu, smjerokaz kršćanskog života.

Druga propovjedaonica

No da ću biti dio ekipe Tjednika, da ću kroz cijelo to vrijeme ostati suradnik, iskreno nisam mogao ni slutiti. Ali kao što rekoh, Providnost ima svoje planove. Bivši maglajski župnik don Pavo Šekerija me je dva tjedna poslije izlaska prvog broja zamolio da popratim jedan događaj u njegovoj župi i pošaljem kratku vijest o tome… I tako je krenula ta suradnja koja traje sve do danas. Zahvalan sam dragom Bogu da sam u cijeloj toj priči mogao sudjelovati. Kao kršćanin, kao novinar, kao laik. S tih samih početaka Tjednika danas nas nije puno preostalo. To svakako ukazuje da 15 godina i nije kratak period. Kroz to razdoblje promjene su bile neizbježne i potrebne.

Kada razmišljam što je najveća vrijednost Tjednika onda se nameće odgovor da je to svakako činjenica da je on kroničar tog proteklog vremena. Danas, kada ga listamo, on priča priču o životu Crkve u BiH, osobito Vrhbosanske nadbiskupije, ali i šire, i u Hrvatskoj i u svijetu. Bez njega bi mnogi događaji ostali nezapisani, mnoge priče neispričane, mnogi razgovori nezabilježeni… Danas, ako prolistate stranice Katoličkog tjednika prisjetit ćete se kako je živjela ovdašnja Crkva, što je radovalo, a što mučilo njene vjernike; popratio je na tisuće crkvenih događaja; uočit ćete da su se vrlo redovito i vrlo pažljivo pratila zbivanja u sveopćoj Crkvi; bezbroj je formativnih obrada vjerskih tema; nije se libio iznositi zapažanja i ocjene o zbivanjima u društvu i politici, kako u BiH tako i u Hrvatskoj, ali i svijetu (vrijeme će te stavove potvrditi ili opovrći); otvarao je i neke teške teme iz, ne tako davne prošlosti, same mjesne Crkve; uvijek je bio i ekumenski i međureligijski otvoren; pokrenuo je niz tribina o Hrvatima u BiH; zalazio je i na polje izdavaštva, razvio suradnju s drugim katoličkim medijima, osobito radijskim postajama; pokrenuo multimedijsku platformu… Pokojni don Ivo Balukčić često je znao citirati nadbiskupa Ivana Šarića i podsjetiti što je napisao svećenicima o katoličkim medijima, tada prije svega o tisku: „Dušobrižnik koji ne shvaća značenje i zadatak dobre štampe, pa makar on bio najrevniji na oltaru, na propovjedaonici i u ispovjedaonici, nije pastir, što ga iziskuje sveta Crkva u današnjem vremenu. Dobra štampa je u današnjem vremenu druga propovjedaonica. Ona vrši zadaću pučkih misionara.“ Te riječi ne gube na svojoj aktualnosti ni danas – samo ako umjesto „štampa“ stavimo riječ mediji ili sredstva društvenog priopćavanja.

Sam početak svakako nije bio nimalo lak. To će priznati svi oni koji su u tome sudjelovali. S nekompletnom infrastrukturom koja bi zadovoljila sve potrebe jedne redakcija, bez iskustva rada u tiskanim medijima, bez sondiranja „tržišta“, u potrazi za redakcijom koja je trebala imati teološko-novinarske potkove… U svim tim okolnostima nije bilo jednostavno djelovati. Ali se krenulo… Osobno, uvijek ću odati počast pokojnom don Ivi Balukčiću – svećeniku, intelektualcu, domoljubu, ali i dobronamjernom i poniznom vjerniku. Bez njegova zalaganja, pa i hrabrosti ako hoćete, tko zna bi li Tjednik ikada i bio pokrenut. Govoreći o tim samim počecima u intervjuu za Veritas, dr. Balukčić je kazao da su se pokretači Tjednika vodili dvjema vodiljama: „…duhovna obnova hrvatskog i katoličkog puka u BiH i povezivanje onih koji su ostali u BiH s onima koji su iz raznih razloga morali i dobrovoljno otišli sa svojih ognjišta. I druga ideja je obrana hrvatskih nacionalnih interesa u BiH – katoličanstvo i hrvatstvo.“

Prvi areopag danas

I Tjednik je tako zaplovio na svoju petnaestogodišnju plovidbu. Mora se posebno istaknuti: Katolički tjednik je uz Glas Koncila jedini katolički tjednik u hrvatskom narodu. U BiH je to jedini tjednik koji izlazi na hrvatskom jeziku. I te dvije činjenice dovoljno govore same za sebe. U dublju analizu sadržaja, kroz cijelo to razdoblje, ne bih ulazio. To ipak traži jednu stručnu, opsežnu i dubinsku analizu. No ono što pozornom promatraču ili čitatelju neće promaći je činjenica da je svaki broj Tjednika nastajao iz srca, iz dobre vjere i namjere. Grešaka i propusta je bilo, ali nikada ne, uvjeren sam, namjernih. Uvijek kad se vrednuje taj rad mora se znati u kakvim je uvjetima, s kakvim ljudskim potencijalima i u kakvim financijskim okolnostima jedan takav projekt dozrijevao. A to zapravo zna mali broj ljudi, onaj najuži krug. A vjerujte uz sve to se vežu riječi skromno i malobrojno.  

Objektivna je činjenica da danas živimo u vremenu interneta. Tisak prolazi od početka 2000. veliku krizu. Činjenica je i da je čitalačka publika sve malobrojnija. To su problemi s kojima se suočavaju svi tiskani mediji. Svaki od dosadašnjih urednika Tjednika će s tugom primijetiti da je problem i nezainteresiranost dijela klera da promiče katolički tisak. Opravdanje je lako naći: ne valja ovo ili se ne slažeš s onim… ali razlozi su obično na nekim „drugim stranama“.

Zanimljivo je kako je Sv. Ivan Pavao II., kojeg su mnogi i nazivali i „medijski papa“, uočio da u govoru o medijima nije riječ u prvom redu o sredstvima ili o njihovoj uporabi, nego o novoj kulturi. U tom smislu u Redemptoris missio (1990.), enciklici koja govori o važnosti misijskog poslanja i evnagelizacije, progovara i o svijetu komunikacija i medijima: „Prvi areopag današnjeg vremena jest svijet komunikacije, koji ujedinjuje čovječanstvo čineći od njega, kako se često kaže, globalno selo... Uporabom priopćajnih sredstava ne želi se ipak navještaj samo proširiti: riječ je o dubljoj činjenici da o njihovu utjecaju ovisi većim dijelom sama evangelizacija. Nije dakle dovoljno upotrebljavati ih za širenje kršćanske poruke i nauka crkvenog učiteljstva, nego samu poruku treba ugraditi u tu 'novu kulturu' koju stvara suvremeno komuniciranje…“ Mediji, nove medijske platforme, društvene mreže, općenito svijet komunikacija je zbilja kojom je protkan život gotovo svakog čovjeka. Zar to onda nije i nezaobilazno polje pastoralnog i evangelizacijskog djelovanja danas?

Na nama je…

U svjetlu svega spomenutoga svakako se mora istaknuti da je ove godine (uz već od ranije zabilježenu prisutnost na društvenim mrežama) pokrenut i portal Katoličkog tjednikaNedjelja. To je jedan korak koji je sigurno itekako bio potreban. Sve u skladu s promjenama u svijetu medija i komunikacija u kojemu živimo. Ostaje samo vidjeti kako i Tjednik i Nedjelju još više približiti i vjernicima, ali i onima kojima ti mediji mogu biti bar mala pomoć u traženju odgovora o najdubljim pitanjima ljudske egzistencije.

Možda će se netko upitati što će sutra biti s Tjednikom? Ovisi od nas samih: nas vjernika koji živimo u ovoj Bosni ponosnoj, u našoj dragoj Hercegovini, u Našoj lijepoj Hrvatskoj, ali i dalje širom svijeta gdje nas ima jer Tjednik nikada nije ostajao omeđen granicom Vrhbosanske nadbiskupije. Možemo ga čitati i pratiti te tako pomoći njegov sutrašnji hod, pomoći i našu Crkvu. Ne treba bježati od istine da puno toga ovisi i od svećenika ovdašnje dijeceze. Ako od njih izostane poticaj…. sve postaje puno teže. Na svakom uredništvu i redakciji ostaje zadatak uvijek ići korak naprijed, uvijek ponuditi više i bolje.

Vjerske medije, to treba naglasiti, ne možemo mjeriti mjerom kojom se danas uglavnom mjere „uspješni“ mediji: profit, naklade, klikovi, broj pregleda i oglasa… A sve to protkano senzacionalizmom, žutilom, površnošću, promicanjem novih svjetonazora koji prečesto poništavaju objektivnost i istinu te promiču kulturu relativizma…

Katolički mediji su pronositelji Radosne vijesti, istine, neprolaznih vrjednota, kršćanske kulture, moćan i još nedovoljno iskorišten kotač evangelizacije… Teško je i zamisliti posljedice ako bi ti mediji utihnuli ili pali na margine na današnjem medijskom areopagu. Zbog toga su vjernici pozvani na njihovo promicanje da bi (mediji) mogli poput „misionara“ ploviti na pučini današnjeg globalnog svijeta na kojoj nikada ne znamo koga će dotaknuti.