Faktografija

Acheiropoietos - Sveto lice


Povijest relikvije Svetoga lica, koja je danas izložena iznad oltara u svetištu u Manoppellu, duga je i ispunjena dijelom i nepoznanicama kao što je slučaj s gotovo svim relikvijama.

Piše: Brane Vrbić

Vreo je lipanjski dan. Hodočasnički bus se uspinje zavojitom planinskom cestom prema jednom posebnom mjestu. Već dugo godina planiram posjet tom svetištu. I eto, došao je taj trenutak. Zemljopisno gledano, nalazi se tek 30-ak kilometara udaljen od talijanske obale Jadranskog mora, mogli bismo kazati nasuprot našeg Pelješca, u pokrajini Abruzzo, a od poznatijih talijanskih gradova nije odveć udaljen od središta pokrajine - Pescare.

Manoppello. Malo brdsko naselje koje tek od 2004. ima status grada. Iznad njega je Svetište Svetog lica, bazilika u kojoj kapucini čuvaju vjerojatno jednu od najčudesnijih relikvija (uz Torinsko platno i sliku Gospe Guadalupske) cijelog kršćanskog svijeta – sliku lica uskrslog Krista. Sveto lice. Crkva koja se ukazuje pred nama lijepa je i jednostavna, s iznimno zanimljivom ornamentikom na svojim vanjskim zidovima. Ispred bazilike, u rukama jedne hodočasnice, vijori se hrvatski barjak. Neka se zna tko dolazi.

Rubac iz Manoppella

Svetište je odvojeno od svake gradske vreve, pa i od hodočasničke rijeke koju bismo možda očekivali na jednom takvom mjestu. Mir i tišina. Kako je to moguće? Takva relikvija, a da se tu svakodnevno ne slijevaju rijeke hodočasnika? Manoppello stoljećima čuva svoju neprocjenjivu vrijednost, ali tek zadnjih desetljeća ona se ponovno ukazuje pred licem kršćanskog svijeta. Ta relikvija je stoljećima bila zaboravljena… Tek su najnovija i najsuvremenija znanstvena istraživanja ovo relativno malo svileno platno dimenzija 24x17,5 cm stavila ponovno pred oči, srce i um vjernika. Hvala dragom Bogu na znanosti.

Sveti Pio iz Pietrelcine kazao je 1963. godine subraći kapucinima: „Sveto lice iz Manoppella zasigurno je najveće čudo koje imamo.“ Godine 2005. Manoppello je posjetio nedavno preminuli njemački kardinal, nadbiskup Kölna, Joachim Meisner. Očevici kažu da je bio oduševljen prizorom Božjeg lica na rupcu te je na posjet nagovorio i svog sunarodnjaka i prijatelja kardinala Josepha Ratzingera koji će doći i moliti pred Svetim licem 2006. godine – kao papa Benedikt XVI. Tom događaju svjedoče i fotografije koje se čuvaju u izložbenom prostoru kapucinskog samostana. Od tada Rubac iz Manoppello isplovljava iz višestoljetnog zaborava.

Ali opet se vraćamo na pitanja kako je moguće da je ta relikvija tako dugo bila skrivena od očiju vjernika i kako se tako iznenada Sveto lice ukazalo ponovno u svom sjaju? Odgovor na drugo pitanje možemo pronaći u knjizi Svjedoci otajstva (Verbum). U siječnju 1979. godine je u ruke njemačke trapističke redovnice Blandine Paschalis Schlömer došao prosinački broj časopisa Das Zeichen Mariens u kojemu je bio i opširan članak o Rupcu iz Manoppella. Sestra Blandina se bavila i ikonopisanjem i nakon brižnog promatranja shvatila je da se lik s rupca iz Manoppella podudara s licem na Torinskom platnu. Nevjerojatno otkriće jer tu činjenicu do tada nitko nije primijetio. Tu je počelo „ponovno otkrivanje“ ove zaboravljene relikvije. Ne treba ni spominjati da su sva kasnija najsuvremenija znanstvena istraživanja potvrdila zaključke njemačke redovnice. Dodajmo i da s. Blandina od 2003. godine, uz dozvolu svog reda, živi pustinjačkim načinom života nedaleko od svetišta u Manoppellu. Gotovo svakodnevno je možete susresti kako moli pred Svetim licem.

Od Jeruzalema do Abruzza

Povijest ove relikvije, koja je danas izložena iznad oltara u svetištu u Manoppellu, duga je i ispunjena dijelom i nepoznanicama kao što je slučaj s gotovo svim relikvijama. Povijesni put Svetog lica teče od Kristova groba u Jeruzalemu, najvjerojatnije preko Kamulije u Kapadociji, Carigrada, a 705. godine zbog žestokih vjersko-političkih previranja carigradski patrijarh Kalinik I. relikviju je poslao na sigurno u Rim. Tu se, prema mišljenju stručnjaka, proziva Veronikin rubac jer je bila smještena u kapeli Sv. Veronike u bazilici Sv. Petra u Rimu. Posebno treba naglasiti činjenica da je to ime izniklo iz kombinacije latinskog pridjeva verus (istiniti, pravi) i grčke imenice eikon (slika). Sam naziv podsjeća na šestu postaju križnog puta i predaju o Veronici koja pruža Kristu rubac na kojemu ostaje njegov lik. Znanstvenici i sindonolozi (stručnjaci za sveta platna) koji su ispitivali Rubac iz Manoppella na kojem je otisnut Isusov lik smatraju pak da je ta relikvija ipak pogrebni pokrov kojim je bilo prekriveno Isusovo lice kada je bio pokopan u kamenoj grobnici Josipa iz Arimateje. Torinsko platno, Sudarij iz Ovijeda i Rubac iz Manoppella su, kako nam naglasiše naši domaćini, kapucini, tri relikvije koje nam svjedoče muku, smrt i uskrsnuće našeg Spasitelja.

Godine 1506. papa Julije II. odlučio se na mjestu dotrajale bazilike Sv. Petra (iz doba cara Konstantina) izgraditi novu crkvu. Mnogi podaci ukazuju da je najveća crkva kršćanskog svijeta, koja se gradila 120 godina, bila zamišljena kao svojevrsni relikvijar za Veronikin rubac, odnosno Sveto lice, najvrjedniju relikviju starog Rima. No sve govori da upravo tijekom izgradnje nove bazilike Sveto lice nestaje iz Rima.

Dio povjesničara smatra da je relikvija ukradena 1527. godine kada je Rim zauzela vojska njemačko-španjolskog kralja Karla V. Habsburškog. Od XVI. stoljeća povijest Svetog lice nas vodi prema Manoppellu. Prvi povijesni zapis o Svetom licu iz Manoppella potiče iz 1608. godine. Zna se da je između 1638. godine i do 1923. godine Kristov lik bio pohranjen u bočnoj kapeli crkve u Manoppellu. Zanimljivo je da je Sveto lice između 1866. i 1869. godine kada su anticrkvene vlasti protjerale kapucine iz Manuppella visjelo u praznoj i napuštenoj crkvi. Tek 1960., kada je započela restauracija svetišta, rubac je prenijet i postavljen iznad glavnog oltara gdje se nalazi i danas.

Sve dakle ukazuje na činjenicu da je s Rupcem iz Manoppellu bilo pokriveno Isusovo lice u grobu. Stoga je to poseban „svjedok“ uskrsnuća jer nosi sliku Isusova lica u samom trenutku kad je prešao iz smrti u život.

Bisus

Istraživanja su, kako je već rečeno, dovela do zapanjujućeg otkrića da je lice mrtvog čovjeka s Torinskog platna i ono živo lice s rupca u Monoppellu – predstavljaju istu osobu! Kada se jedno platno stavi na drugo, lica savršeno-grafički odgovaraju. Struktura i dimenzije lica utisnutog na Rupcu i na Torinskom platnu se u potpunosti podudaraju. Jedina razlika je ta što su na Torinskom platnu otisnute rane bile još svježe i krvarile su, a oči su bile prekrivene kovanicama, dok su na Rupcu iz Manoppella rane već prestale krvariti, a oči bile otvorene.

Znanstvenici koji su istraživali Rubac iz Manoppella, među njima prof. Donato Vittore sa Sveučilišta u Bariju te prof. Giulio Fanti iz Padove, utvrdili su kako lik na njemu zasigurno nije oslikan jer na tkanini nema niti jednog pigmenta boje. Vittore, koji je relikviju istraživao uz pomoć skenera iznimno visoke rezolucije, utvrdio je i kako lik zasigurno nije nastao tiskarskim strojem jer je s obje strane tkanine lik jednako izražen. Oba znanstvenika došla su do zaključka da lik na rupcu nije slika nego je nastao kao posljedica izravnog otiska trodimenzionalne strukture.

Znanstvenici su otkrili i o kakvom se platnu točno radi. I tu se krile nevjerojatne činjenice. Platno je izrađeno od bisusa – najdragocjenije tkanine staroga vijeka poznate i kao morska svila. Za dobivanja jednog kilograma bisusa potrebno je uloviti tisuću školjki. To je zapravo i odgovor zašto je najstariji sirijski pisani izvor iz VI. stoljeća Rubac iz Kamulije, danas nam poznat kao Rubac iz Manoppella, opisao kao „izvađen iz vode“. Ta tkanina je tanka poput paučine, duginih boja i prozirna. Možete kroz taj Rubac gledati i na drugoj strani bez problema čitati knjigu. To je jednini materijal koji propušta svjetlo i ovisno od osvjetljenju mijenja boje. Nezapaljiv je poput azbesta. Ne rastapa se u vodi, a otporan je na djelovanja alkohola, razrijeđenih kiselina ili lužina. Ali ono što je suvremena znanost potvrdila je činjenica da je na tom materijalu, bisusu, nemoguće izraditi sliku jer se na materijalu nalazi sloj morske soli koji onemogućava upijanje boje. Dakle, taj materijal je nemoguće oslikati. A slika je tu: otisak muškoga lica duge kose i bradom razdijeljenom u dva dijela. Rubac iz Manoppella ima kvalitete slike, fotografije i holograma; a ipak nije ništa od toga. Zaključak je samo jedan: radi se o djelu koje nije nastalo ljudskom rukom - acheiropoietos.

I promatrajući je iznad oltara i primaknuvši joj se na samo desetak centimetara prilikom obilaska s druge strane u poniznoj šutnji, ne možete skriti divljenje. Gledate i vidite Sveto lice i s jedne i s druge strane. To se ne može opisati… Lice, fotografija uskrslog Krista. Neopisivo. No ono što se može reći je to da je iz raznih kutova promatranja Sveto lice uvijek drugačije, različite su i boje na njemu. Na licu se vide i tragovi udaraca i čudesna ljepota Uskrsa…

„To sam Ja“

Vrlo je zanimljivo napomenuti i viđenje o Rupcu iz Manoppella koje je imala talijanska mističarka Maria Valtorte (1897. – 1961.). U svojem zapisu od 22. veljače 1944. zabilježila je riječi koje joj je navodno, prema njenom kazivanju, rekao Isus: „Veronikin rubac je trn u skeptičnoj duši. Vi, mlaki i neodlučni u vjeri koji ne možete naprijed bez svojih znanstvenih istraživanja, vi racionalisti – usporedite Rubac s Platnom. Na prvome vidite Lik Živoga, na drugome Mrtvoga. Jer duljina, širina, tjelesne karakteristike, oblik, osobine – sve su oni isti. Položite platna jedno na drugo i vidjet ćete da se poklapaju. To sam Ja. Ja, koji sam vam htio pokazati, tko sam bio i što sam iz ljubavi prema vama postao. Kada ne biste bili zaluđeni, slijepi, ta bi vam dva platna bila dovoljna da vas privedu ljubavi, kajanju, Bogu.“

Svećenik i znanstvenik Andreasa Rescha je napisao: „Čak i ako taj iskaz promatramo kritički i uvažimo da sa znanstvene točke gledišta on ne znači puno, moramo priznati da je riječ o stavovima koji su iznad uobičajenog znanja koje je Maria Valtorta mogla imati. U ta vremena još nitko nije niti razmišljao o sličnostima likova s dvije relikvije. Neznanje je bilo toliko da je u njemačkim izdanjima njezinih pisama to mjesto jednostavno izostavljeno. Suvremena istraživanja kažu nam ipak da ovo svjedočenje mora biti uvršteno u kategoriju paranormalnog i mističnog iskustva.“

Prigodom posjeta svetištu u Manoppellu kapucini će vam pokazati izložbeni prostor i upoznati vas sa svim istraživanjima o Rupcu, uvijek povezanim i s Torinskim platnom. Bezbroj je tu činjenica koje nam kazuju da je riječ o jednoj od najznačajnijih i najčudesnijih relikvija kršćanskog svijeta. Danas u Manoppello dolaze ljudi sa svih strana svijeta. I ne samo katolici, već i pravoslavci i protestanti. Rubac iz Manoppella svi ti vjernici žele vidjeti i pored njim moliti.

Slavimo misu pogled dižući prema Rupcu iz Manoppella. Prisjećam se odgovora sestre Blandine iz jednog intervjua o tome zašto je molitva tako posebna u tom malenom mjestu u brdima Abruzza: „Sveto lice je nešto jedinstveno. Euharistija se može slaviti u svim dijelovima svijeta - zbog toga nisam morala napustiti svoj samostan u Njemačkoj. Isus je prisutan u euharistiji posvuda. Međutim, preko Rupca iz Manoppella Isus čini nešto više: Pokazuje sebe.“