Selidba na Jug


Epicentar katoličanstva seli se na jug, mogli bismo kazati. Najnoviji podatci potvrđuju da južna polutka, koju većinom čine države tzv. „svijeta u razvoju“, postaje novo demografsko središte Katoličke Crkve.

Piše: Brane Vrbić

Danas više od dvije trećine svih katolika živi izvan Zapadnog svijeta (Europe i Sjeverne Amerike), a taj odnos iz godine u godinu sve više raste u korist Juga.

Kao i svake godine, Misijska novinska agencija Fides objavila je 20. listopada statistički pregled broja katolika u svijetu. Katolicima diljem svijeta danas se izjašnjava ukupno 1,3 milijarde osoba što predstavlja gotovo 18 % ukupne svjetske populacije. Broj katoličkih vjernika, sveukupno gledajući, i dalje raste.

Ti podaci potvrđuju da su upravo zemlje u razvoju, zemlje Juga, gledajući broj vjernika, postale središte katolicizma.

Deset predvodnica

U deset najvećih katoličkih država u ovom trenutku živi više od polovice ukupnog broja katolika u svijetu, podaci su koji su u travnju ove godine pristigli iz Vatikana. Kako izgleda ta ljestvica? „Najkatoličkija“ država svijeta je i dalje Brazil u kojemu živi 172,2 milijuna vjernika. Na drugom mjestu je Meksiko sa 110,9 katolika. Iznad sto milijuna katolika ne živi više ni u jednoj državi svijeta, a iznad 50 milijuna imaju Filipini (83,6); Sjedinjene Države (72,3) i Italija (58,0). Potom slijede Francuska (48,3), Kolumbija (45,3), Španjolska (43,3), Demokratska Republika Kongo (43,2) i Argentina (40,8).

Uspoređujući te znamenke s onim iz 2000. godine, dakle dva izvješća istog izvora o broju katolika u XXI. stoljeću, uočavaju se dvije značajne promjene: Filipini su pretekli Sjedinjene Države i postali su, po broju vjernika, treća katolička država na svijetu, a Poljska je istisnuta s popisa deset najvećih; njeno mjesto je zauzela Demokratska Republika Kongo.

Ako se vratimo na početak XX. stoljeća, možda će nam još zorniji biti današnji podaci i jasnije što se to gotovo nestvarno promijenilo na karti katoličkog svijeta. U osvit XX. stoljeća, dakle 1900. godine na svijetu je bilo oko 266,5 milijuna katolika, prema podacima Global Catholicism: Portrait of a World Church by Bryan Froehle and Mary L. Gautie, od čega je više od 200 milijuna vjernika živjelo u Europi i u Sjevernoj Americi. U cijelom ostatku svijeta bilo je razasuto 66 milijuna vjernika. Većina od tog broja, čak 53 milijuna, živjela je u Latinskoj Americi. Skoro bismo mogli reći da se kulturološki i etnički profil Crkve nije puno promijenio još od vremena Tridentskog koncila iz XVI. stoljeća. Upravo XX. stoljeće u tom pogledu možemo nazvati stoljećem velikog preokreta.

Godine 2000. bilo je nešto manje od 1,1 milijarda rimokatolika u svijetu, od kojih je njih samo 350 milijuna živjelo u Europi i Sjevernoj Americi. Većina katolika (zapanjujuća ako se pogleda na sliku Crkve s početka XX. stoljeća) 720 milijuna ljudi, živjela je u Latinskoj Americi, Africi i Aziji. Više od 400 milijuna katolika, živjelo je samo u Latinskoj Americi.

Najveća i najbrža preobrazba

Kada podvučemo crtu pod XX. Stoljeće, možemo zaključiti: oko tri četvrtine katolika je na početku stoljeća živjelo na Zapadu, a samo jedna četvrtina u ostatku svijeta, dok je na kraju tog stoljeća više od dvije trećine katolika živjelo u Latinskoj Americi, Africi i Aziji, a manje od jedne trećine na Zapadu. Taj odnos u korist zemalja u razvoju, u korist Juga, i dalje brzo raste.

Afrika nudi najjasniju sliku onoga što se dogodilo. Tijekom XX. stoljeća, katoličko stanovništvo subsaharske Afrike je poraslo s 1,9 milijuna na više od 130 milijuna. Azija je također imala impresivan rast broja katolika. Njih je na početku XX. stoljeća na tom kontinentu bilo 1,2 % stanovništva, prema podacima World Christian Database, a stoljeće je završeno s 3 %. To znači da je Katolička Crkva u Aziji narasla više nego dvostruko.

Indijsko katoličko stanovništvo naraslo je s dva milijuna na više od 17 milijuna i trebala bi doseći brojku od najmanje 26 milijuna do sredine stoljeća. Od 1985. do 2005. godine, postotak stanovništva u Južnoj Koreji, koji se izjašnjava kao katoličko, više je nego udvostručen. Danas je u toj zemlji, prema popisu stanovništva iz 2005. godine, udio katolika u sveukupnoj populaciji 11 %, odnosno više od 5 milijuna ljudi. Zanimljiv je podatak da je 2000. godine bilo više katoličkih krštenja na Filipinima, nego kada se zbroje sva krštenja te godine u Francuskoj, Španjolskoj, Italiji i Poljskoj.

Prema projekcijama već do 2025. godine, samo jedan od pet katolika na svijetu neće imati latinoameričko podrijetlo. Pojedini analitičari opisuju to kao najveću i najbržu demografsku preobrazbu rimokatoličanstva u više od 2 000 godina njegove povijesti.

Sedam s Juga

Ti podaci su proistekli iz dugoročne projekcije za godinu 2050. zasnovane na podacima Ujedinjenih naroda i pretpostavci da će katolički postotak u svakoj zemlji ostati manje-više isti.

Tu ipak valja imati na umu jednu stvar. Upravo pretpostavka o konstantnom postotku katolika u pojedinim zemljama možda precjenjuje porast katoličkog stanovništva u Latinskoj Americi gdje danas katoličanstvo gubi vjernike koji odlaze, prije svega, put pentekostalnih Crkava i sljedbi, ali i zbog sve veće porasti vjerske ravnodušnosti i u tom dijelu svijeta. Također, valjalo bi uzeti u obzir i činjenicu da u Europi sekularizacija i dalje nastavlja „gutati“ katoličku vjeru i katolički način života. Nasuprot tomu, procjena o rastu katoličkog stanovništva u Africi su vjerojatno podcijenjene jer na Crnom kontinentu rast katoličanstva nadmašuje ukupni rast populacije.

Ipak, uz već spomenute opaske, na temelju spomenute projekcije, popis država s najbrojnijom katoličkom populacijom bi 2050. godine izgledao ovako: Brazil 215 milijuna katolika, Meksiko 132 milijuna, Filipini 105 milijuna, Sjedinjene Države 99 milijuna, Demokratska Republika Kongo 97 milijuna, Uganda 56 milijuna, Francuska 49 milijuna, Italija 49 milijuna, Nigerija 47 milijuna i Argentina 46,1 milijuna katolika.

Te projekcije govore da će za 33 godine, sedam od deset najvećih katoličkih država na svijetu, biti na globalnom jugu.

S obzirom na ove podatke i projekcije rasta, analitičar Philip Jenkins je rekao da su, gledano s globalne perspektive, osvrti da Katolička Crkva umire ili stagnira toliko pogrešni da su komični. Sigurno u svim ovim projekcijama ne treba zaboraviti i nepoznanicu zvanu Kina (istina, danas s dominantnom ulogom Protestantskih Crkava, ali i s velikim otvorenim poljem rada i za Katoličku Crkvu uz sve objektivne zapreke koje sprječavaju misijsko djelovanje), o čemu smo već pisali na stranicama Katoličkog tjednika ovog ljeta.

„Narodi“ kojima smo poslani

Često, kada razmišljam o Crkvi, njenoj budućnosti, pa i o ovim projekcijama, prisjetim se riječi pape u miru Benedikta XVI. koje je 2012. godine uputio mladima, a zapravo svim katolicima. Riječima koje nas podsjećaju da smo svi, ne samo biskupi, svećenici, redovnici ili redovnice te poneki „fanatični“ vjernik laik, pozvani na evangelizaciju, na misije. Papa Ratzinger nas podsjeća: „Ne možemo biti pravi vjernici ako druge ne evangeliziramo. Navještaj Evanđelja mora biti plod radosti što ste susreli Krista i u njemu pronašli stijenu na kojoj ćete graditi vlastiti život… Pustite da vas zahvati njegova ljubav, budite oruđa neizmjerne ljubavi, tako da ona dopre do svih, osobito do onih koji su 'daleko' od Boga. Neki su mu daleko u zemljopisnom smislu, drugi su mu pak daleko zbog svog načina života. Neki još uvijek nisu primili osobno Evanđelje, drugi, pak, premda su ga primili, žive kao da Bog ne postoji. Otvorimo svima vrata našeg srca. Uspostavimo s njima dijalog u jednostavnosti i poštovanju. Ako se taj dijalog vodi u pravom prijateljstvu, tada će biti plodonosan. 'Narodi' kojima smo poslani nisu samo druge zemlje svijeta, već su to također razna područja života kao što su naše obitelji, gradske četvrti, mjesta na kojima se uči i radi, skupine prijatelja i mjesta na kojima ljudi provode slobodno vrijeme. Radostan navještaj Evanđelja je upravljen svim područjima našega život, bez iznimke…“

Kad bi se ove riječi obistinile u životu Katoličke Crkve, njenih vjernika, sve očekivane projekcije i rast, bili bi tko zna koliko puta nadmašeni. I ne bi se moglo govoriti samo o „selidbi“ na Jug.