Bogoslovlje u praksi

Sizifova ili Isusova istina?


Veliki dio znanstvenika se slaže u tome da postoji nešto kao specifična ljudska narav koja čovjeka čini drugačijim od drugih živih bića.

Piše: dr. fra Luka Marković

Toj naravi pripada i imanentnost traganja za odgovorima na temeljna životna pitanja. Pitanje istine je jedno od tih važnih pitanja kojim se bavi homo sapiens (philosophos, prijatelj mudrosti) od svojih početaka. Oko tog pitanja vođene su, kroz ljudsku povijest, žučne rasprave. One nisu ni danas ništa manje. Štoviše, znanstvena otkrića i nove spoznaje su ga učinile još aktualnijim i važnijim. Jer ono što smatramo istinom određuje i danas smjer ljudskog života.

Što je istina?

Dok je svojevremeno veliki filozof Aristotel glede istine zahtijevao suglasje što većeg broja ljudi, neki od modernijih filozofa, poput Kanta, traže sigurne dokaze. Nažalost, ni nakon tisuće godina ljudske misli, čovjek se nije složio oko toga što je istina i kako je sa sigurnošću utvrditi. I danas ima puno onih lijenih, hedonističkih umova koji bi pitanje istine najradije prepustili pojedincima, dobro organiziranim lobističkim krugovima, koji rado, odbacujući u potpunosti tradiciju, nude svoju viziju puta ka istini. Put ka onoj pravoj istini otežava i sve jača sekularizacija i relativizacija starih vrijednosti, kao i tvrdnje pojedinih neurobiologa kako je svaki govor o istini nepotreban, jer ionako nema ljudske slobode koja je preduvjet za to. Navodno, misle ovi zadnji, kako rad materijalnih neurona određuje sve ono što čovjek čini i misli. Kad bi doista bilo tako, čovjek bi bio sveden na mašinu bez duha. A mašina čini doista samo ono što joj se naredi. Ona može imati čak i doživljaj objektivne svijesti za koju je programirana, ali nikada onaj nutarnji, subjektivni doživljaj.

Poigravanje s istinom

Upravo zbog sumnje u mogućnost postizanja suglasja oko istine stavljene su mnoge stare vrijednosti, koje su nosile čovjeka u životu, pod upitnik. Istovremeno se pokušava neke nove nedovoljno utemeljene, navodno progresivne, proglasiti apsolutnom istinom. Zanimljivo je primijetiti i to kako danas neki od onihkoji se bore protiv bilo kakve obvezujuće tradicionalne istine padaju u logičku zamku proglašavajući apsolutnom istinom svoju tvrdnju da nema istine. Nažalost, sve je više onih koji se poigravaju istinom, ne shvaćajući koliko ona bitno određuje ljudski život. Naime govor o istini bi morao biti uvijek povezan i s odgovornošću prema društvu u cjelini. Jer moja istina ne smije biti nikada na štetu drugih. Nitko pametan nema ništa protiv toga da sve stare vrijednosti od vremena do vremena budu stavljene pod upitnik. Ali to se odnosi i na one nove, koje bi mogle odrediti opasan smjer ljudskog života. Preispitivanje je majka mudrosti i jedini ispravan put da se dođe do one bitne životne istine.

Koliko je opasno proglasiti svoju istinu jedinom, pokazale su religije kroz povijest, u čije ime je zbog zaslijepljenosti učinjeno puno zla. Sličan proces dogodio se i u onom povijesnom trenutku kad je čovjek potisnuo religijsku istinu, proglašavajući svoju životnu viziju jedinom istinom. Opasnost od takvog pristupa istini ponajbolje su pokazala dva zločinačka sistema: komunizam i fašizam. Njihov pristup istini pokazao je svu opasnost mogućnosti zloupotrebe kad se silom želi doći do istine. Upravo ta događanja pozivaju modernog čovjeka da se ne poigrava istinom, nego da bude otvoren za razgovor o njoj. Utoliko je danas važno podsjetiti i na Aristotelove misli u nužnosti što većeg suglasja oko važnih pitanja koja određuju smjer ljudskog života. Uvijek je bilo opasno, pa i danas je, kad mala grupica određuje što je bitna istina za život. Jer važno je shvatiti da je ona prava, konačna istina bila i ostala svjetionik koji moreplovci s pučine naziru tek tamo negdje daleko na kopnu. Zato kad danas govorimo i o Bogu kao apsolutnoj istini uvijek treba imati na umu riječi svetog Augustina, kako kad mislimo da o njemu znamo sve tek tada ne znamo ništa. Samo takav religijski pristup Bogu može nas odgojiti za tolerantan razgovor u traganju za onom konačnom, uvijek nam transcendentnom istinom.

Ozbiljnost i odgovornost u traganju za istinom

Svojevremeno je američki teolog William Lune Craig izjavio da ne postoji moral, ako ne postoji Bog. Po njemu bi moral bez Boga bio sasvim subjektivan i neobvezujući, što bi vodilo do iskrivljene slike o životu u kojem svatko može činiti što poželi. Istina je da takvih tendencija ima danas u liberalnom društvu, gdje pojedinci pokušavaju korisnim proglasiti samo ono što im odgovara. Upravo u vremenu kad nas znanost prisiljava da mijenjamo našu antropomorfnu sliku o Bogu, kad veliki dio znanstvenog svijeta ne vjeruje u Boga, barem ne onakvog kakvim ga predstavljaju religije, bilo bi opasno govoriti o tome da je čovjek bez Boga u potpunosti nesposoban izgraditi bilo kakav pozitivan pristup moralu. To bi bilo ujedno i nijekanje kršćanskog shvaćanja da je Bog usadio u ljudsko stvorenje svoje iskre (genetski kod), da mu je dao posebnu narav koja ga, za razliku od životinja, usmjerava na pravi put, pa čak i tad kad ga zaniječe, kad se na trenutak udalji od Njega. Nijekanje ustaljene slike o Bogu ne znači istovremeno i nijekanje onog duhovnog u čovjeku. Prije bi se moglo reći da je čovjek bez Boga u većoj opasnosti da u danom trenutku izgubi orijentaciju, potisne ono božansko (duhovno), dajući prednost vanjskom. Ali to se može dogoditi i vjerniku koji je obuzet samo trenutnim kao i agnostiku ili ateisti. Naime, puno toga ovisi o tome s koliko ozbiljnosti i odgovornosti čovjek traga za onom pravomistinom koja osmišljava ljudski život, koja ga prožima dublje od trenutnog. Utoliko se može složiti s onima koji danas, u vrijeme sve učestalije ponude neprovjerenih vrednota,pozivaju čovječanstvo na temeljiti razgovor o tome što je istina, pogotovo ona koja daje smjernice u životu.

Izlazak iz kruga „trenutnoga“

Najgore što se može dogoditi jest uvjerenje kako nam više nije potreban govor o istini, jer je ionako sve relativno. Takav pristup životu, kojeg zdušno podupiru hedonistički i ekonomski orijentirani mediji, mogao bi odvesti u provaliju. Upravo bi to trebao biti razlog za ljude religija i one koji sumnjaju u stare vrednote, da u dijalogu, uvažavajući sva ona filozofska i religijska razmišljanja kroz povijest, ali i ono znanstveno, potraže pravi put, ono što bi i danas moglo u potpunosti osmisliti ljudski život. Jer bez dubljeg smisla, život nema smisla.Nužan je izlazak iz opasnog kruga promišljanja kako je sve u trenutnom. I znanstvenici kao i ljudi religija se moraju u tom traganju za istinom učiti skromnosti. Religije, zato što je u ime „istine“ često učinjeno puno zla, a znanost jer kvantna fizika upozorava na to da smo daleko od onih pravih spoznaja o svijetu i životu, a time i o samoj istini.

Nova stara pitanja

Današnji zapadni čovjek zbunjen je novim izazovima koji su nastali kao posljedica narcisoidnog, liberalnog odnosa prema istini. Upravo neke nove nametnute vrijednosti otvaraju ponovno ona stara pitanja: Što je istina? Što je doista važno u životu? Na što se čovjek može osloniti? Ima li ljudski život opće neki smisao? Je li čovjek doista samo obična životinja ili i stvorenje slobode koja ga i obvezuje? Odgovor na ta pitanja nije možda nikada bio toliko potreban kao danas, u trenutku kad zapadnom čovjeku izmiče tlo ispod nogu, kad je na putu da izgubi one vrijednosti koje su ga usmjeravale i nosile u kriznim trenucima. Zapadni kršćanski čovjek, a to je europski uglavnom uvijek bio, na putu je da izgubi one smjernice koje su mu određivale životni put od djetinjstva pa do smrti, od krštenja pa do sprovoda. Upravo takvo stanje europskog duha zahtjeva ozbiljnu i temeljitu raspravu o tome što je istina, i to ona koja usmjerava. U suprotnom prijeti opasnost da se pojedinac prepusti samo onom dionizijskom, osjetilnom, fizičkom, čega ima i previše u razmišljanjima modernog, liberalnog čovjeka. Nije isključena mogućnost da jednog dana razočarani pojedinac, nesposoban izdržati nastalu nutarnju prazninu, prihvati i neke nove vrijednosti, koje bi s vremenom zahtijevale novo prosvjetiteljstvo, a time i nova sukobljavanja i razaranja. Jer bez obzira na svu privlačnost trenutnog i osjetilnog, pojedinac stoji još uvijek pod utjecajem onih triju važnih filozofskih pitanja: Što trebam činiti (političko)? Kako trebam živjeti (etičko)? Što se može prihvatiti kao istina i smisao života (spoznajno)? I ostaje još jedno vrlo važno pitanje: Kako stvoriti smisleni svijet u kojem bi sloboda pojedinca uključivala i odgovornost prema općem? Bez jedne obavezujuće etike za sve, bez suglasja oko one bitne životne istine, ne može niti jedno društvo, pani moderno, funkcionirati. Jer život u kojem ne bi bilo mjesta za moral i razum ne bi bio život dostojan ljudskog stvorenja. U suprotnom ostaje samo jedna mogućnosti, a to je prihvaćanje materijalističke redukcionističke evolucijske teorije da smo produkt slučajnosti, što u sebi nosi ideju kako u besmislenosti leži smisao ljudskog života. A to bi značilo prihvatiti onu Camusovu ideju kako je život apsurdan i da kao takvog treba prihvatiti, i to s onim istim žarom s kojim je tragični antički junakSizif prihvatio trajno guranje kamena do navrh brda. U tom slučaju bi besmisao postala glavna odrednica ljudskog života.

Kristov Križ i Sizifov kamen

Nasuprot toj teoriji kršćanstvo može i treba još uvijek ponuditi suprotno razmišljanje o životu i istini. Nasuprot Camusovu Sizifu, čiji se kamen s vrha brda uvijek iznova otkotrlja dolje, stoji kršćanski junak, Isus na križu, koji se ne miri s tim da istina leži u besmislenosti križa. Naprotiv, za njega besmisao križa ima samo tada smisla ukoliko patnja otvara nove vidike života. Za razliku od Sizifova križa (kamena) približava se Isusov križ (patnja) onoj bitnoj istini koja govori o tome da se s obzirom na ljudsko stvorenje na kraju tunela ipak nazire svjetlost nade koja potvrđuje istinu da se smisao ljudskog života ne sastoji u besmislenosti.