Je li Diogen iz Sinope bio slobodniji od čovjeka postmoderne?


U čitavoj igri moderne zapadne misli stradava čovjek, jer je sve stavljeno samo na ekonomiju i tehnologiju, bez promišljanja o tome kako bi trebao izgledati jedan smisleni ljudski život.

Piše: dr. fra Luka Marković

I teško je pretpostaviti da će pojedinac u budućnosti doista moći biti sretan samo u igri s tehnologijom.

Poznati sociolog Max Weber, istražujući utjecaj religije na razvoj ekonomije, došao je do zaključka da su određeni krugovi u protestantizmu poticali uspješnost u poslu, ali istovremeno i uvježbavanje u odricanju. Za taj protestantski pokret smisao uspjeha nije bio motiviran kasnijim mogućnostima uživanja, ispunjenja svih želja, nego ispunjenjem povjerene zadaće u ovom svijetu, uvjerenjem da je čovjek stvoren od Boga kako bi se kroz uspješan rad realizirao. Nema sumnje da je upravo zbog takvog odnosa prema životu protestantizam poticao razvoj kapitalizma, koji se razvijao kroz osjećaj konkurentnosti i uspješnosti. O tome nam govori i današnje ekonomsko stanje u svijetu. Uglavnom su najrazvijenije zemlje svijeta ujedno i većinski protestantske.

Nagon za ekonomskom uspješnošću

Međutim, ekonomska uspješnost nije jedino što definira smisao ljudskog života. Istina, ima još uvijek puno onih koji poput filozofkinje Barbare Bleisch misle da je svako uspješno društvo upućeno na ambiciozne pojedince koji teže većem materijalnom blagostanju, koji se ne zadovoljavaju prosječnošću. No, i na globalnoj razini vlada danas mišljenje kako je ekonomska i tehnološka uspješnost pokazatelj razvoja i sreće jednog društva. Nagon za ekonomskom uspješnošću je danas toliko ovladao čovjekom postmoderne da su rijetki oni koji su sposobni razlučiti ekonomsku uspješnost od one prave društvene koja obuhvaća kompletnog čovjeka, njegovo nutarnje i vanjsko zadovoljstvo. Nažalost, danas je sve manje prisutna ona važna filozofska misao iz antičkog vremena, ali i kasnije iz kršćanstva, da se čovjek ne može zadovoljiti samo materijalnim uspjehom i blagostanjem, da čovjek ne može biti sretan bez drugih. Zanemareno je i ono važno iskustvo koje čovjek nosi u sebi već od djetinjstva, kako je ljubav jača od posjeda, jer može činiti čuda, pretvoriti nemoguće u moguće. Umjesto ozbiljnog promišljanja o životu sa svim onim što ga čini podnošljivim i uspješnim danas mediji protežiraju uglavnom individualni pragmatizam i društveni utilitarizam. To je dovelo do toga da se pojedinac u načelu brine oko toga na koji će način ponajbolje uspjeti ekonomski, dok se političari trude oko toga kako bi ekonomski zadovoljili većinu birača.

Velika prijevara

U čitavoj toj igri moderne zapadne misli stradava čovjek, jer je sve stavljeno samo na ekonomiju i tehnologiju, bez promišljanja o tome kako bi trebao izgledati jedan smisleni ljudski život. Tehnološki napredak, koji je na jednoj strani koristan, jer pruža pojedincu mogućnost boljeg informiranja, oduzima mu istovremeno često ono dragocjeno vrijeme u kojem se može saopćiti drugom, pokazati koliko mu je drugi važan. Tehnologija je potisnula osobnu komunikaciju. I teško je vjerovati da će išta ikada moći nadoknaditi štetu koja nastaje otuđenjem pojedinca od zajednice. Jer gdje nema razgovora, misaone komunikacije između ljudi, tamo nema niti zajedništva. Teško je također pretpostaviti da će pojedinac u budućnosti doista moći biti sretan samo u igri s tehnologijom. Uvjeravanje medija kako je pojedinac dobro tehnološki oboružan i ekonomski uspješan dostatan sam sebi, nosi u sebi jednu veliku prevaru. Naime, sva relevantna istraživanja u zapadnoj civilizaciji ukazuju na to da je pojedincu još uvijek za sretan i uspješan život najvažnija mogućnost oslonca na druge, a ne tehnologija. Materijalno blagostanje i uspješnost su daleko manje rangirani na ljestvici vrijednosti. To su dobro zamijetile određene azijske zemlje koje ekonomski napredak žele vezati uz vraćanje tradiciji i starim filozofskim i religijskim vrijednostima. Svijest kako ekonomija i individualna uspješnost ne mogu riješiti sve probleme, potaknula je Kineze na isticanje važnosti konfucijanizma, onih moralnih, socijalnih, političkih, pa i vjerskih vrijednosti koje on zastupa. Na djelu je vrlo mudar pokušaj spajanja ekonomske uspješnosti s tradicijom. Kritika liberalnih zapadnih krugova tog pokušaja Kineza i drugih azijskih naroda, previđa onu bitnu činjenicu da čovjek ne živi samo od vanjske potrebe nego i one nutarnje uravnoteženosti. A upravo je to naučavao Konfucije, pozivajući na altruizam, spoj iskustva i znanja, kao i na to da ljudsko zadovoljstvo ovisi prije svega o korektnom odnosu prema drugom.

Na putu u kaotična vremena

Nešto bi od toga mogli danas naučiti i europski političari koji sve stavljaju na kocku ekonomske uspješnosti, koji govore previše o slobodi za, a malo o slobodi od, onoj bitnoj emancipaciji od vanjskog koja silno pritišće i vodi u ovisnost. Neuvažavanje europske tradicionalne filozofske misli kako se harmoničan život može postići samo uvažavanjem obiju sloboda – one koja čovjeka čini slobodnim u odnosu na druge i one koja ga čini slobodnim u odnosu na samoga sebe (neizmjerne želje) – zapadna civilizacija je na putu u kaotična vremena. Jer gubitak transcendencije mogao bi odvesti jednog dana u vrlo problematično stanje. Sve jače tehnološke i materijalne ponude izazivaju kod pojedinca i veće potrebe. A sve želje, kako je već primijetio filozof Schopenhauer, ne mogu se nikada ispuniti. Neobuzdani nagoni mogu voditi i u kontinuiranu potrebu ispunjenja želja, što često rezultira ovisnošću. U bogatim zapadnim zemljama nikada nije bilo deklarativno više individualne slobode, ali isto tako ni više ovisnih individua, koje nisu slobodne u odnosu na same sebe. Danas bi Diogen iz Sinope, sa svojim ciničnim stavom kako čovjek može biti zadovoljan i životom u buretu bio gurnut na rub društva i proglašen beskućnikom. Istina, on i jest bio beskućnik. Ali to je i znatan dio mladih ljudi danas u zapadnim, razvijenim društvima, koji su gurnuti na rub zajednice. Pa ipak između njih i Diogena postoji ogromna razlika. Diogen je pripadao onima koji su u borbi za emancipaciju od želja bili mišljenja da čovjeku ne treba puno materijalnog kako bi mogao biti zadovoljan, dok su moderni beskućnici u zapadnom svijetu žrtve ubrzanog vremena koje melje pred sobom one koji nisu sposobni izdržati zahtjev vremena i ponuda. Diogen je bio sposoban u svakom trenutku biti drugačiji, a oni u svojoj ovisnosti to više ne mogu. Štoviše, moglo bi se reći da su mnogi današnji mladi beskućnici u zapadnim bogatijim društvima žrtva krivo shvaćene slobode, gdje odgoj za materijalnu uspješnost i slobodu za nije bio praćen istovremeno i odgojem za nutarnju slobodu.

Repa bez korijena

Naime, pokazalo se da je pojedinac bez pomoći drugih postao vrlo ranjiv, pa čak i tada kada mu se nudi mogućnost ekonomskog ostvarenja. Još jednom se potvrdila istinitom teorija kako je pojedinac žrtva svojih želja koje ne može nikada u potpunosti ostvariti, pa ni u onim najbogatijim društvima, kao i to da su mu upravo one velika zapreka na putu sreće. Problem većine mladih ljudi u modernim zapadnim društvima ne leži u siromaštvu – kao što je slučaj njihovih kolega u siromašnim zemljama Azije i Afrike – nego u nesposobnosti ovladavanja sobom, kontroliranja vlastitih želja i ambicija. Istina, pomiriti se s malim, znati obuzdati vlastite želje, ne biti previše ekonomski motiviran, nije dobro za ekonomski prosperitet društva, ali može biti od velike koristi za pojedinca. Preveliko isticanje ekonomskog na štetu nutarnjeg zadovoljenja nosi sa sobom i druge opasnosti, osim otuđenja pojedinca od samoga sebe, od onoga što bi trebao biti, slobodan za i slobodan od. Zadnjih godina u mnogim razvijenim zapadnim državama primjetan je porast ne samo mladih beskućnika i ovisnika, nego i povećan broj pristalica lijeve i desne demagogije. Očito je da ekonomija nije sve. Ukoliko se ne pronađe uravnotežen odnos između vanjskog i nutarnjeg zadovoljenja nisu isključeni ni sukobi. Problem pojačava i sve jači sukob s uvezenim islamskim radikalizmom. Pouka se može izvući iz povijesti. Uvijek kad je bila izgubljena ravnoteža između socijalne pravednosti (ekonomskog) i duhovnih potreba, dolazilo je do jačanja onih ideologija koje su civilizaciju vraćale unazad.

Gdje leži stabilnost Europe?

Zapadni svijet, i pored prividne dobre ekonomske stabilnosti i demokracije, kod jačih bi poremećaja mogao doživjeti velike izazove. Američki filozof Richard Rortys je već 1997. predvidio da bi u američkom društvu, ukoliko ne dođe do uvjerenja kako postoji bolja zajednička budućnost, moglo doći do okretanja „jakom pojedincu“. Trump je upravo posljedica krivo vođene birokratske politike koja je sve stavljala na ekonomiju i liberalnu ideologiju, potiskujući transcendenciju. Potpisnici Pariške deklaracije upozoravaju na opasnost kojom se kreće zapadna neoliberalna politika koja zanemaruje važnost one nutarnje potrebe, oslonca na tradicionalne moralne, socijalne, političke i religijske vrijednosti. Na ovo je upozorilo već i prije nekoliko europskih mislioca. Vrijeme je da o tome počnu razmišljati i današnji europski političari.

A da razloga za to ima, pokazuje se najbolje u tome što se gotovo svi relevantni čimbenici u Njemačkoj, pa i u Europi, trude oko toga da dođe do stabilne koalicije dviju najvećih stranaka. Jer navodno od stabilnosti Njemačke ovisi i stabilnost Europe. Bilo bi puno bolje kad bi bilo više govora o tome da stabilnost Europe ovisi o stabilnom građaninu koji je slobodan u odnosu na druge, ali i na samoga sebe. Sloboda za, koja govori samo o tome da je sve dozvoljeno u ime slobode pojedinca, može s vremenom postati najvećim protivnikom one prave slobode. Bilo bi puno korisnije kad bi mladi ljudi u Europi danas bili više oduševljeni Kantovim načelom kako treba tako djelovati da ti djelovanje mogne biti prihvatljivo i kao opće načelo, umjesto pragmatičnom politikom Angele Merkel i njezinih europskih istomišljenika, koji misle da je ekonomsko blagostanje rješenje svih ljudskih problema.