Bogoslovlje u praksi

Bog zove čovjeka da sudjeluje u konačnoj pobjedi dobra nad zlom


Veliki tjedan nas suočava s dva događaja na kojima počiva čitava kršćanska vjera. Te dvije činjenice jesu križ i uskrsnuće, smrt i život.

Piše: dr. fra Luka Marković

Križ je u Isusovo vrijeme bio simbol poraženog. Naime, Rimljani su svoje protivnike ponižavali na taj način što su ih pribijali na križ. Raspeti je uvijek bio kriv, jer je dopustio da bude poražen. Rimsko promišljanje ne poznaje pojam nevino raspetog. Ono poznaje samo pravo jačega. Naime, pobjednik je određivao ono što je ispravno.

Logika prava jačega

Prema toj logici i Isus je bio s pravom raspet, jer se navodno usprotivio prividno moćnijem od sebe, jer je dopustio da bude poražen. To se da iščitati iz Pilatovih riječi: „Zar meni ne odgovaraš? Ne znaš li da imam vlast pustiti te i da imam vlast razapeti te?“ (Iv 19,10). Pravo jačega nalazi potvrdu i u riječima okupljenog mnoštva:„Ako ovoga pustiš, nisi prijatelj caru“ (Iv 19,12). Na jednoj strani imamo rimsko shvaćanje života u kojem pobjednik uvijek ima pravo, a na drugoj Isusa koji dobrovoljnoprihvaća križ, ali ne kao kaznu, nego kao uvod u konačnu pobjedu dobra.

Novo značenje križa

U tom kontekstu križ poprima drugo značenje. Poslije Isusova razapinjanja križ više nije znak slabosti i sramote, znak poraza, nego znak pobjede, trijumfa pravednosti nad nepravdom, života nad smrću. S Raspetim križ prestaje biti znakom ljudskog mazohizma. I postaje nadom svih prezrenih, poniženih i osramoćenih. Pogled Raspetoga nije uperen više dolje nego gore. O tom velikom znaku nade govore svjedoci. Jedan od njih je i Sv. Pavao. Za njega nije bitan prazan grob nego osobni susret s Uskrslim. Izvor uskrsnuća, pobjedu života nad smrću, Apostol pronalazi u ljubavi Boga prema svojemu stvorenju. Bog toliko ljubi čovjeka da ne želi njegovu smrt. Štoviše, On sudjeluje u njegovoj patnji da bi mu otvorio prostor za nadu u konačnu pobjedu ljubavi nad destrukcijom. Samo u sklopu tog razmišljanja mogla je nastati ona Pavlova glasovita rečenicakoja stavlja ljubav iznad svega: „Kad bih sve imao, sve jezike svijeta govorio, a ljubavi ne bih imao, bio bih nitko i ništa“ (usp. 1 Kor 13). Ljubav je ta koja daje nadu i osmišljava život. Ljubav je ta koja i križu daje smisao. Isusovom smrću na križu udaren je temelj izmirenja između čovjeka i Boga. To izmirenje omogućeno je upravo kroz Božju prisutnost na križu.

Uskrs ne potiskuje patnju

Pa ipak, kako s pravom primjećuju neki od teologa, Uskrs ne potiskuje Veliki petak u zaborav. Jer još uvijek nije završen proces borbe protiv patnje. Kako bi rekao teolog Metz, Isus vrišti još uvijek s križa jer nije završen proces otkupljenja od patnje na zemlji. I sam Bog još uvijek pati sa svojim stvorenim svijetom zbog njegove nesavršenosti. Iako je Isus pobijedio križ, on još uvijek pripada našem ljudskom bitku, sve do onog trenutka dok se, kako kaže Sv. Augustin, ne skrasimo potpuno u Bogu, onoj punini Ljubavi koja je darovala život, koja će sudjelovati u ljudskom životu sve do onih dana kada će u potpunosti biti nadvladana patnja. Patnja i nepravda zbunjuju još uvijek. Mnogi ljudi gube vjeru zbog nerazumijevanja onoga što se događa s njima i oko njih. Auschwitz je u tom kontekstu postao simbolom ljudske zbunjenosti zbog tolikog zla u svijetu i nakon Isusove muke na križu, nakon otkupljenja.

Bog je s onima koji nedužni pate

Filozof Hans Jonas govori o tome da je Bog stvorio svijet iz ljubavi i za ljubav, da mu je imanentan, pa ipak ga ne prisiljava u njegovoj odluci, nego poziva da sudjeluje u konačnoj pobjedi nad zlom i patnjom. Jonas ukazuje, s obzirom na prisutnost zla u svijetu, da Bog nije omnipotentni vlastodržac nego Stvoritelj koji se nudi u ljubavi, ali ne prisiljava na nju.

Poznati židovski književnik i nobelovac Elie Wiesel, koji je kao dječak proveo nekoliko godina u koncentracionim logorima, opisuje trenutak bespomoćnosti, osjećaj Božje odsutnosti. Jednog dana objesili su nacisti tri muškarca u logoru. Među njima je bilo i jedno dijete. I dok se odvijala tragedija na vješalama, nazočni Wiesel čuje iza leđa očajni glas jednog od zatvorenika: „Gdje je Bog, gdje je?“ Kad je isti glas nakon nekog vremena očajne šutnje ponovio pitanje „Gdje je Bog“, čuje Wiesel iznenada neki nutarnji glas koji odgovara: „Tamo sam. Visim na vješalama!“ S onima sam koji nedužni pate. Ta silna snaga prisutnosti zla ne smije se shvatiti kao potpuna Božja nemoć, nego kao Njegovo sudjelovanje u patnji, jer je odustao od svemoći u korist ljudske slobode. Pa ipak, kao što smrt nema konačni trijumf nad Raspetim, tako niti zlo neće imati konačnu riječ. Zadnju riječ ima Bog koji ljubi.

Bog računa na čovjeka

Teologinja Dorothee Sölle govori u vezi s tim da Bog očekuje od čovjeka da i sam doprinese realizaciji ljubavi, trijumfu nad zlom. Bog ne želi svijet prisiliti na ljubav, nego očekuje njegovo dobrovoljno sudjelovanje. Isus nije prisiljen na križ, nego je dobrovoljno pristao na njega kako bi po njemu ukazao na veličinu Božje ljubavi, one uvijek prisutne ljubavi, i danas prisutne ljubavi u borbi protiv zla destrukcije. Bog, čiju ljubav Sv. Pavao opisuje kao bezgraničnu s obzirom na Isusovo uskrsnuće, potvrđuje tu ljubav i danas u patnji s nedužnima. Isusov Bog nije onaj koji stoluje tamo negdje daleko i naslađuje se ljudskim mukama, nego je onaj koji ga prati na svakom koraku života. Nosi ga u najtežim trenutcima. S njim je čak i tada kad ne primjećuje njegovu blizinu. Bez Boga bi za čovjeka teret života bio nepodnošljiv.

Korijen ljudske nade

U jednoj vrlo simpatičnoj priči govori se o tome kako se jedan čovjek žali Bogu što ga je ostavio na cjedilu u onim bolnim trenutcima života. Bog ga uzima za ruku i vodi na obalu. Na pijesku mu pokaza otiske stopala jednog čovjeka. Otisci su bili čas plitki, čas duboki. „Vidiš ove otiske?“, pita Bog čovjeka. „Oni plitki otisci su tvoji, a oni duboki moji. Nosio sam te kad ti je bilo najteže. Bez mene ne bi izdržao teret života.“

Teolog Joachim von Soosten upućuje na to da je Bog uskrsnućem Isusa, trijumfom nad smrću, odgovorio pozitivno na njegov krik „Bože moj, zašto si me ostavio?“ U tome se krije, misli Soosten, i naša nada da će Bog jednog dana obrisati i suze čitavog stvorenja, pa i naše, daće nam dati odgovor na sva ona pitanja koja muče i opterećuju u životu.

Poznati teolog Romano Guardini je navodno jednom zgodom, ležeći na smrtnoj postelji, rekao prijatelju Walteru Dirku kako s obzirom na patnju u svijetu ne razumije puno toga. Pa ipak, nada se da će mu Bog dati odgovor na neka od gorućih egzistencijalnih pitanja koja ga muče, ako ne sada, a onda u onom drugom životu.

U tom duhu poručuje nam Isus da je nada zadnja koja smije umrijeti. Čovjek može podnijeti svaku vrstu križa, dići se nakon svakog pada, ali ne može živjeti bez nade da život i pored svih nejasnih događanja ima smisla, da će dobiti odgovor na sve ono što ga muči. U tom duhu govori i poznati psiholog Viktor Frankl kad upućuje na to da onaj koji i pored svega prihvaća smisao života može podnijeti svaki teret križa.

Vjerovati u trijumf ljubavi

Nažalost, moderni čovjek pod životom podrazumijeva nešto drugo. Za njega križ ne pripada svijetu. Ispunjenje želja je jedini smisao. Upravo takvo gledanje na život čini modernog čovjeka ranjivim. Čak i vjernici često zaboravljaju da Isus nije dokinuo nego osmislio križ. On je slika jednoga koji pati za sve, koji tim činom poziva sve da budu spremni na patnju za jednoga. U pravom društvu, u pravom krugu prijatelja, u pravoj obitelji pate svi kad pati jedan. Isusov križ poziva i modernog čovjeka da shvati kako patnja drugih ne smije proći mimo njega nezapaženo. Pa ipak križ je samo jedan događaj Velikog tjedna. Da je sve ostalo samo na Velikom petku, ljudska bi patnja bila besmislena. Sveti Pavao je to oslikao divnim riječima kad kaže da bi sva ljudska vjera bila uzaludna da smrt nije pobijeđena. I Isus je zbunjen na križu. I on se opire patnji koja muči. Osjeća se u jednom trenutku napuštenim, prepuštenim samome sebi.No ne očajava. Vjeruje u pozitivni konačni rasplet, vjeruje u trijumf ljubavi.

S Isusom bi i moderni čovjek mogao i trebao shvatiti da ljubav mijenja, čini čuda, pa i u onom svagdanjem životu. Njegova muka na Veliki petak upućuje na to da žrtva za druge ispunja, čini čovjeka otpornijim na zlo i približava Bogu. Ispravno shvaćena sloboda, koja uključuje i odgovornost za drugoga, pomaže čovjeku da sudjeluje u Božjoj konačnoj pobjedi dobra. Zato bi se ono pitanje „Gdje je bio Bog u Auschwitzu“ moglo preokrenuti u pitanje: „Gdje je bio čovjek u Auschwitzu? “ Gdje je čovjek danas s obzirom na toliku patnju i razaranje u svijetu? Koliko sam čovjek sudjeluje doista iskreno u realizaciji Božjeg stvaralačkog plana koji u konačnici predviđa trijumf ljubavi? Uskrsli daje nadu, jer govori o prisutnosti Boga, iako izgleda ponekad da nije u našoj blizini.