Vrijeme je za dostojanstveni patriotizam bez dualističkog razmišljanja


U jednom sam eseju napisao kako se jugoslavenski nostalgičari i agresivni titoisti u Hrvatskoj hrane ispadima šačice primitivnih neoustaških emotivaca, koji nisu niti svjesni štete koju nanose svom narodu.

Piše: dr. fra Luka Marković

Na sebe su nesvjesno preuzeli ulogu prijašnje Titove UDBE, čiji je zadatak bio diskreditirati Hrvate, ubacujući se među one hrvatske emigrante koji su često njegovali samo ono folklorno hrvatstvo, bez ikakvog političkog utjecaja.
I kao što su ubačeni udbaši poticali emigrante na radikalizam, dajući na taj način priliku komunistima da se obračunavaju s hrvatskim intelektualcima i istinskim patriotima, tako šačica neoustaša danas omogućuje dežurnim Srbima i jugonostalgičarima uvijek iznova priliku da diskreditiraju Hrvatsku i Hrvate u svijetu.

Titoisti „bez sjećanja“

Druga opasnost po demokratizaciju hrvatskog društva proizlazi iz rigidnih neokomunista koji i danas veličaju Tita, ne osvrćući se na njegova zlodjela i ogromni hedonizma (bunkeri i bezbrojne vile za odmaranje), koji je prošlu državu, a time i hrvatski narod, koštao desetke milijardi dolara. Hrvatska demokratska politika zbog toga bi se morala jasno obračunati s oba ekstremna stajališta, koja odvode pozornost od onih bitnih problema ekonomije i demokratizacije. Teško je povjerovati da netko – osim onih koji imaju od toga profita – zdrava razuma može danas tvrditi kako je u Titovo vrijeme vladala sloboda mišljenja i ekonomsko blagostanje. Ponekad se dobiva dojam da su neki titoisti izgubili sjećanje. Ili ga možda nikada nisu niti imali? A kad čovjek nema sjećanja, ne može normalno misliti. Naime, bez sjećanja čovjek se pretvara u zombija koji hoda na dvije noge, ali mozak mu ne funkcionira. Naime, kad nas se pozove na piće, ne možemo znati što to znači, ako u našim moždanim stanicama to nije registrirano već prije. I u razmišljanju, čovjek je ovisan o prošlom kao i u društvenim odnosima. Bez prošlosti nema ni prave sadašnjosti. Utoliko se može reći da grupice neoustaša i komunista, jer žive bez sjećanja, sprječavaju ozbiljne procese u sadašnjosti.

Nužnost ozbiljnog razgovora o prošlosti

U takvom stanju društvenog duha ispašta mladost koja ostaje bez perspektive. To se ponajbolje vidi u masovnom odlasku iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Krajnje je vrijeme da se povede ozbiljan društveni razgovor o prošlosti, kako bi se napokon otvorio put za normalnu sadašnjost i budućnost. „Pet do dvanaest“ je da hrvatsko društvo odbaci oba veličanja, ustaško i boljševičko. Europa je to davno učinila, sankcionirajući na svoj način one koji veličaju fašizam i komunizam. Ako nekomu danas nije jasno da je Pavelić bio na krivoj i opasnoj strani, ali i to da je komunizam već u začecima propale države popljuvao antifašizam, taj je zreo za psihijatriju ili preodgoj. Na kraju, među takozvanim liberalima ima danas puno onih koji su u mladenačkom pubertetu bili skloni nacizmu. No, isto tako, među „uvjerenim hrvatskim patriotima” ima podosta onih koji su se do jučer kleli u Tita i partiju. Ako je došlo do iskrene promjene, onda to treba pozdraviti. Ali ako se iza toga krije profit, onda ga treba raskrinkati. Jer ništa nije po društvo tako opasno kao lažni patriotizam i liberalizam. Upravo su oni podloga za korupciju svake vrste, jer je sve samo vanjština, bez nutrine. A bez nutrine, čovjek je opet nešto poput zombija. Krajnje je vrijeme da se hrvatsko društvo oslobodi zombija i dadne prostora ozbiljnim kritičkim misliocima, neopterećenim prošlošću i dvoličnošću, koji će stvoriti povoljne uvijete za život mladim generacijama. U suprotnom, ako se proces iseljavanja mladih nastavi ovom brzinom, neće biti niti potrebna ozbiljna, pročišćavajuća rasprava o komunizmu i ustaštvu.

Okrenuti se zdravoj tradiciji

Ovo ni u kom slučaju ne znači da se hrvatski narod treba odreći svoje prošlosti. Ona je i pored ustaštva i boljševizma prožeta mnoštvom divnih sjećanja od kojih buduće generacije mogu živjeti, i to s ponosom. I taj ponos im se u ime lažnog liberalizma ne smije uzimati. Jer, kako kaže poljski filozof Kolakowski, narod bez tradicije je mrtav narod.

Ali, narod, nadodao bih, koji se ponosi lažnom prošlošću, ne može se uklopiti u moderna demokratska stremljenja u svijetu. Zato je vrijeme da se Hrvati iskreno distanciraju od onog što je u povijesti bio promašaj. To je jedini put da se hrvatski narod oslobodi dualističkog načina razmišljanja i okrene onoj tradiciji na kojoj se može graditi budućnost u društvu s europskim civiliziranim narodima.

Kritično preispitivanje vlastite prošlosti je preduvjet svakog civilizacijskog napretka. Međutim, kad to preispitivanje postane fobijom, ono može odvesti narod ili pojedince u vode mazohizma, gdje se u svakom pubertetskom divljanju ili drugačijem razmišljanju vidi uskrsnuće ustaštva ili boljševizma.

U Njemačkoj je prije nekoliko godina jedna grupica mladih nacista ubila devet došljaka, uglavnom muslimana. Danas im se sudi zbog tog nedjela. Pa ipak nitko od njemačkih političara nije došao na ideju otići u Jeruzalem i pričati o tome kako je ponovno ustala nacistička zmija. Nažalost, to je bivši hrvatski predsjednik Ivo Josipović učinio za vrijeme posjeta Izraelu, na račun vlastitog naroda, ne shvaćajući koliku mu štetu nanosi. Ili je ipak možda i shvaćao? Onaj iskreni analitičar, koji živi godinama u nekoj od zapadnih zemalja, može mirne duše ustvrditi da pubertetskog i profiterskog ustaštva u Hrvatskoj ima onoliko koliko i nacizma u bilo kojoj drugoj europskoj državi. I niti jedna od tih država ne osjeća se ugroženom od mogućnosti da bi nacisti jednog dana mogli preuzeti vlast. Otkuda u Hrvatskoj toliki strah od ustaštva? Ili je možda nekima potrebna hajka na izmišljene, masovne ustaše kako bi lakše paradirali Titom i propalom državom?

Opasna vremena

Europa se danas sučeljava s drugim problemom, s potpunim potiskivanjem vlastite tradicije. Upravo to potpuno uništavanje tradicije na kojoj počiva zapadna kršćanska civilizacija, pa i ona hrvatska, može odvesti ponovno u neka opasna vremena. Jer kako kaže Hannah Arendt, diktature su posljedica gubitka tradicije, a ne obratno. Zdrav odnos prema prošlosti budi ona pozitivna i pokretačka sjećanja koja mogu uroditi velikim patriotskim zalaganjima za budućnost zajednice. Nažalost, u Hrvatskoj je danas na pomolu čudna igra oko tolerancije i tradicije. Kad se bivši predsjednik Josipović i premijer Zoran Milanović izjašnjavaju ateistima ili agnosticima, nikoga ne smeta. Ali kad proslavljena hrvatska atletičarka Blanka Vlašić, koja nema nikakve političke funkcije, progovori o svojoj religioznosti, onda na nju kao režeći risovi skaču dežurna neojugoslavenska piskarala. Dobiva se dojam da živimo u vrijeme Tita gdje je javno vjersko deklariranje bilo zabranjeno, osim za one koji su živjeli na selu, bez utjecaja na javno mnijenje. Tko je tu netolerantan? Vjernici ili ateisti? Niti jedni niti drugi, ukoliko su pošteni ljudi, nego oni ekstremi koji se još uvijek nisu oslobodili komunističke ideologije i uvjerenja kako vjernici smiju biti samo oni nepismeni.

Ne treba nam „elitno kršćanstvo“

Tu su i oni unutar kršćanstva koji u Hrvatskoj žele instalirati neko novo elitno katoličanstvo, kakvo hrvatski narod, hvala Bogu, kroz svoju povijest nije poznavao. Hrvatska Katolička Crkva, za razliku od nekih drugih europskih, uvijek je bila uz svoj narod, patila s njim kroz povijest, hrabrila ga u najtežim danima: u Monarhiji, za vrijeme Osmanlija, u Jugoslaviji i na kraju u komunizmu, sve do nastanka samostalne Hrvatske. To je i razlog da je upravo obični hrvatski čovjek ostao privržen Crkvi. Tako bi trebalo biti i danas. I danas bi se s puno razuma, osjetljivosti i ljubavi moralo biti spremno čuti patnje i želje, strahove i nadanja naroda. Druga i drugačija su vremena, vremena slobode, u kojima se i Crkva mijenja i prilagođava. Neko novo uvezeno katoličanstvo, katoličanstvo elitnih grupacija, koje je prožeto nekim čudnim konzervativnim zanosom, u kojem milosrđe ne igra veliku ulogu, koje pomalo uzima maha među Hrvatima, a koje je u svojim zemljama odbilo puk od Crkve, ne bi smjelo u Hrvatskoj zaživjeti. Jer jednom izgubljeno povjerenje naroda teško se ponovno stječe. Nešto o tome mogli bismo naučiti od Crkava u Španjolskoj i Portugalu, koje su se prebrzo stavile na stranu vlasti, bogatih i moćnih. I danas im je običan svijet daleko od Crkve, iako se ne može govoriti o tome da ih je zahvatila ona sekularizaciji pod čijim naletom pate neke europske Crkve kao što su one u Njemačkoj i Francuskoj. Jer svaka vojnički ustrojena religioznost koja ne poznaje milosrđe više odbija nego što privlači.

Tu bi trebalo često imati na umu riječi sadašnjeg pape Franje, koji šalje važnu poruku, kad kaže: „Tko sam ja da osuđujem?“ To su riječi koje, naslanjajući se na Evanđelje, pozivaju na odmak od farizejštine koja često vidi trun o bratovu i sestrinu oku, a ne primjećuje balvan u svom vlastitom.

Nada je u pomirenju

Svatko, pa i vjernik, smije prosuđivati društveno stanje, ali svoj stav ne smije graditi samo na osudi onih koji drugačije misle i žive. Opasnost dualističkog razmišljanja u Hrvatskoj pojačava činjenica da su neki od mladih još od djetinjstva zatrovani boljševizmom, jer su ih roditelji odgojili u lažnim sjećanjima kako su Tito i partija doista bili iskreni i dosljedni antifašisti. Kad znamo koliko odgoj u prvim godinama utječe na svijest i karakter odraslog čovjeka, onda ne treba čuditi činjenica da poneki u Hrvatskoj još uvijek ne shvaćaju da je komunizam davno sahranio antifašizam, već u prvim poratnim godinama nakon što se dočepao vlasti; da je iza sebe u svijetu ostavio više od 100 milijuna ubijenih. Komunisti ne mogu nikada biti antifašisti. To da poneki mladi ljudi još uvijek govore o Titu kao antifašisti upućuje na opasna sjećanja koja su neutemeljena. O tome govore dovoljno Bleiburg, Goli otok, ugnjetavanje svake slobodne misli, Titov hedonistički život i potpuno ekonomski uništena bivša država. A tu su i krvavi ratovi između naroda te propale države, koje je i sam diktator predvidio pred smrt. Jer da je sve išlo linijom antifašizma i demokracije, mnogi bi problemi među narodima bivše države bili mirnim putem riješeni, pa bi se razišli demokratski kao Česi i Slovaci. Ali, nažalost, nije bilo tako. Zato mržnja još uvijek caruje na Balkanu i prijeti novim eskalacijama. Upravo bi to trebao bit razlog za Hrvate da se oslobode dualističkog načina razmišljanja i okrenu zajedničkoj budućnosti. A ona leži u onom istinskom pomirenju i prihvaćanju onih povijesnih promašaja koje su očevi prouzročili, ali i u ponosu na onaj dio povijesti i tradicije koji je omogućio stvaranje slobodne Hrvatske. Na tome bi se trebala temeljiti i nada Hrvata u Bosni i Hercegovini, koji su dali veliki doprinos slobodnoj Hrvatskoj. Jer samo slobodna, politički izmirena, prosperitetna Hrvatska može biti od velike pomoći Hrvatima Bosne i Hercegovine, koji su krenuli na put opasnog iseljavanja.