Pismo iz misija

Teći putovima Konga


Školska sestra franjevka Provincije Svete Obitelji u Hercegovini s. Adriana Galić sredinom kolovoza pridružila se susestrama Splitske provincije koje više od 40 godina djeluju u Bukavuu (DR Kongo) odakle nam je u svojem pismu prenijela prve dojmove.

S. Adriana je po struci profesorica razredne nastave koja je siguran posao u školi ostavila i pošla put redovničkoga zvanja pa potom i u misije.

S. Adriana je po struci profesorica razredne nastave koja je siguran posao u školi ostavila i pošla put redovničkoga zvanja pa potom i u misije.

Piše: S. Adriana Galić

Dragi naši čitatelji,

Kako je dobro i kako je milo biti u službi Milosrdnog Gospodina! Biti dio zajednice kojom milosrđe i ljubav upravlja, zajednice koja se skrbi za nas sve, koja bdije nad našim životima, ali i životima svih onih kojima smo poslane.

Zahvalna Bogu

Život je zaista poput rijeke koja neprestano teče i ne zaustavlja se u svom toku. Ponekad vijuga, ponekad i ponire, da bi ponovno izbila na površinu u nekim sasvim drugim krajevima i prilikama... Naši životi mogu predstavljati mirne, malene rijeke; mogu biti brze i snažne; mogu biti slap, vodopad… Tko to zna gdje su naši tokovi i kakvi će biti? Različite su službe, različita djelovanja… No, jedno je sigurno: da bi naše rijeke tekle trebamo primjere požrtvovnosti, pobožnosti, uzajamnog prihvaćanja, spremnosti na žrtvice za dobrobit drugih, razna odricanja, nesebično svakodnevno darivanje svih darova Božjih… Velika je zadaća svih nas i pred Gospodinom i pred svim pukom Njegovim! Velika su očekivanja, ponekad i prevelika, ali činimo koliko možemo! Sve na veću slavu Božju!

Svakodnevno zahvaljujem Bogu jer je uslišio molitve mojega srca te mi dopustio da „tečem“ putovima DR Konga. Istina je da su putovi u ovoj zemlji jako loši, no to se lako prihvati. Nažalost, ima drugih stvari koje je daleko teže prihvatiti. Razlika između europskih standarda i ovih ovdje je neizmjerna, počevši od školstva, zdravstva, mogućnosti zaposlenja itd., kao i razina svijesti vlastitih sposobnosti, mogućnost uspjeha… Ovdje je sve pod velikim upitnikom.

Među mojom dječicom

Rad u školi je naša velika radost! Dijeliti svakodnevnicu s djecom Afrike i biti njihovo „sve“, jer nemaju ni udžbenika,ni televizije, ni interneta, je naša velika odgovornost. Škola im je izvor informacija i zabave, ali i znanja i njihove budućnosti. Naša zadaća je obrazovati, odgajati, ali i otvarati nove poglede, usmjeravati, poticati…, a sve to s ograničenim sredstvima, ali činimo koliko možemo.

Potrebno je puno strpljivosti jer je u svakom razredu više od 50 učenika, a učionice su malene i zagušljive. Kad je kiša, gotovo je nemoguće raditi jer je u učionicama pretamno i bučno (po limenim krovovima sve odzvanja, a nema ni struje da upalimo svjetlo). Uglavnom, znate i sami da su uvjeti rada sasvim drukčiji nego kod nas. Od iznenađenja kad nešto ne znaju, često bih rekla „Mon Dieu“ (Moj Bože, franc.), pa sam već nakon nekoliko dana rada u školi dobila nadimak Mon Dieu. Možete zamisliti kako sam se smijala kad su mi sestre ispričale da djeca šapuću između sebe: „Dolazi 'Moj Bože'.“

Nedavno je sestra dobila male svete sličice i dala mi da ih podijelim učenicima. Bože moj, kolike radosti i veselja! Aplauz, poklici, počeli su pjevati na glas, a ja sam ih umirivala i stišavala, ali radosti nigdje kraja... Hvala dobročiniteljima!

Često me djeca dodiruju po rukama jer vole moju boju kože, a onda i ja njih dodirnem i kažem da bih htjela biti tamna kao oni. Čudili su se jer je za njih crna boja kože kao znak da su manje vrijedni i da ih Bog ne voli. Kao da su oni potomci Kajina, a bijelci potomci Abela. Žalosno mi je gledati kako svaki dan skupljaju mrvice krede po podu pa boje svoje lice i ruke u bijelo…Neke sam uspjela utješiti pričajući im kolike djevojke u našim zemljama idu na sunčanje i šminkanje jer žele biti što tamnije. Često im znam reći da ih volim takve kakvi jesu, ali još je važnije ponavljati svaki dan da ih Bog voli!!!

Evo sam se htjela javiti i reći da sam dobro, da mi je lijepo i da sam sretna s mojom malom čokoladnom dječicom. Znala sam da je Božja ljubav neizmjerna, ali i sama sam iznenađena jer mi je povjerio toooliko djece…Hvala mu i slava!

Svi vi pomažete u ovoj našoj zadaći, našoj želji da svijet oko nas bude bolji, a to možemo ostvariti ako sami sebe mijenjamo na bolje. Hvala vam za vaš primjer dobrote!

Hvala za svaku riječ, za svaki poticaj, za molitvu i žrtvu… Hvala za prisutnost u svakodnevnici naših tokova i pruženu ruku za vrijeme naših potreba…

Neka se Bog proslavi u svim našim djelima, po zagovoru Blažene Djevice Marije, Sv. Franje i Sv. Klare i naravno Sv. Ante!!!

Veliki pozdrav iz DR Konga, Nyantende!