Bonifacia Rodríguez Castro

Stopama radnika iz Nazareta


Bonifacia Rodríguez de Castro je utemeljiteljica družbe Misionarke sluškinje svetoga Josipa, kongregacije s karizmom potpore ženama radnicama.

Piše: Lidija Pavlović-Grgić

Bonifacia Rodríguez Castro rođena je 6. lipnja 1837. u Salamanci u Španjolskoj kao najstarije od šestoro djece u obrtničkoj i pobožnoj obitelji. Njezini roditelji Juan i Maria Natalia bili su pobožni i predani kršćani kojima je na prvom mjestu bila vjerska izobrazba njihovih potomaka. Tako je prva škola buduće svetice bila u njezinu roditeljskom domu gdje je otac, krojač, imao svoj krojački dućan, prvo što je Bonifacia vidjela nakon rođenja.

 Raditi odmalena

Kad je završila osnovno školovanje, usavršila je trgovanje tkaninom, s čim je kao 15-godišnjakinja počela zarađivati za život radeći za obitelj kako bi pomogla majci i ostalima nakon očeve smrti. Potreba za radom kako bi preživjela zarana je oblikovala njezinu čvrstu osobnost, te je na svojoj koži osjetila teške uvjete za žene radnice tog vremena – iscrpljujući posao i bijedna plaća. Kad je nadvladala prve financijske poteškoće, samostalno je pokrenula dućan tkanine, pozamanterije i rukotvorina izrađenih iglom. Tu je radila s najvećom mogućom sabranošću i nasljedujući skrovit život Obitelji iz Nazareta. Gajila je veliku pobožnost prema Mariji Bezgrješnoj i svetom Josipu, dvije sadašnje pobožnosti, nakon donošenja dogme o Bezgrešnom začeću (1854.) i proglašenja svetog Josipa zaštitnikom sveopće Crkve (1870.).

Duhovni dućan

Od datuma vjenčanja Agustine (jedine među njezinom braćom i sestrama, koja je doživjela punoljetnost) Bonifacia i njezina majka, ostavši same, odlučile su svoje živote posvetiti intenzivnoj pobožnosti te su svakodnevno išle u obližnju crkvu Clerecíu koju su vodili isusovci. Skupina djevojaka iz Salamance, njezine prijateljice, privučene svjedočanstvom njezina života, počele su se sastajati u Bonifacijinu kućnom dućanu. Okupljale su se nedjeljom poslijepodne i tijekom svečanosti kako bi izbjegle nepoželjne oblike zabave u slobodnom vremenu. U Bonifaciji su pronašle prijateljicu koja će im pomoći. Skupa su odlučile utemeljiti Udrugu Bezgrješne i sv. Josipa, kasnije znanu kao Udruga Jozefina.
Tako je Bonifacijina radionica dobila čistu apostolsku i društvenu dimenziju koja je pomagala radnicama da ne budu zavedene na stranputice života. Istodobno je Bonifacia osjetila kako je pozvana na život za vjeru.

Pomoći radnicama

Velika odanost Gospi u njezinu srcu nastavila je njegovati njezin san da će postati dominikanka u samostanu Sta. Maria de Dueñas u Salamanci. No, jedan će važan događaj promijeniti pravac njezina života: susret s katalonskim isusovcem Franciscom Javierom Butiñaom y Hospitalom (1834. – 1899.) koji je u listopadu 1870. stigao u Salamancu s velikom apostolskom brigom za fizičke radnike. On im je napisao zbirku životnih priča Svjetlo fizičkog radnika o uzornim vjernicima koji su se posvećivali u skromnim zanimanjima. Privučena njegovim evangelizacijskim porukama o posvećivanju rada, Bonifacia se stavila pod duhovno vodstvo tog svećenika. Preko nje Butiña se povezao s mladim ženama koje su redovito dolazile u njezin dućan, a većina njih bile su fizičke radnice. Upućeni kažu da ga je Duh Sveti prosvijetlio da osnuje novu kongregaciju koja bi bila usmjerena na zaštitu žena radnica. Bonifacia mu je povjerila svoju želju o pristupanju dominikankama, a on joj je predložio da s njim utemelji Družbu Sluškinja svetog Josipa s poslanjem skrbi o ženama radnicama, s čim se pobožna djevojka bez oklijevanja poslušno složila.

Rođenje zajednice

Skupa s još šest žena iz Udruge Jozefina (među njima je bila i njezina majka) ona je 10. siječnja 1874. započela život u zajednici u njezinu dućanu, a sve se događalo u jako osjetljivim političkim prilikama u zemlji.

Tri dana ranije biskup Joaquin Lluch y Garriga u Salamanci je potpisao dekret o podizanju instituta. Taj je Katalonac poput Butiñe od prvog trenutka s velikim entuzijazmom podupirao novu zajednicu. Bio je to novi stil religioznog života za žene. Uklopljen u okružje rada u svjetlu kontemplacije Svete Obitelji, oživljavao je u domovima vjernih radionicu u Nazaretu. U tom bi dućanu Služavke svetog Josipa nezaposlenim siromašnim ženama ponudile posao, ali i zaštitu od opasnosti koje su ih izvan te kuće vrebale. Bonifacija je u službu plemenita projekta stavila cijelu sebe, svoju kuću i sve što ima. Takva forma života u vjeri bila je previše smjela, što joj je priskrbilo oponente.  Odmah su je napali tadašnji svećenici koji nisu mogli proniknuti u evanđeosku dubinu takva načina života koji je vrlo blizak svijetu radnika. Tri mjeseca nakon utemeljenja Francisco Butiña je sa svojim prijateljima isusovcima prognan iz Španjolske, a u siječnju 1875. biskup Lluch y Garrigaje premješten za biskupa Barcelone. Tako je unutar godinu dana Bonifacia ostala sama na vodećem mjestu novorođenog instituta.  

Nered u zajednici

Novi voditelji zajednice, koje je izabrao biskup među svjetovnim svećenicima, nepromišljeno su sijali razdor među sestrama. Neke od njih su uz pomoć tih nadređenih počele raditi protiv dućana kao načina života i zbrinjavanja žena radnica u njemu.
Utemeljiteljica Bonifacia, koja je oličavala savršenstvo takvog projekta i koja je utemeljila Služavke sv. Josipa, nije dopuštala bilo kakve promjene u karizmi, koju je definirao o. Butiña u konstitucijama. Ali voditelj kongregacije iskoristio je njezino putovanje u Geronu 1882., kako bi zagovarao njezino uklanjanje s mjesta superiore i savjetnice instituta. Kad se Bonifacija vratila iz Gerone, gdje je išla s ciljem ujedinjenja drugih kuća Sluškinja koje je o. Butiña osnovao u Kataloniji po povratku iz progonstva, otkrila je da više nije na svojim pozicijama.

Odbacivanje, poniženja i klevete primorali su je da napusti Salamancu, a na sve to ona je odgovorila jedino šutnjom, poniznošću i praštanjem. Bez riječi prosvjeda ili govora kojim bi se branila protiv optužbi, ona se poistovjetila s Isusom koji je isto tako bio tih pred tolikima koji ga optužiše. Kao rješenje konflikta, Bonifacija je biskupu Salamance D. Narcisu Martinezu Izquierdu predložila osnivanje nove zajednice u Zamori. On je taj prijedlog skupa s biskupom Zamore prihvatio i redovnica je zajedno s majkom Slamancu napustila 25. srpnja 1883. noseći u srcu Nazaretsku radionicu, svoje blago. U Zamori je ponovno oživjela duh projekta koji u Salamanci nije bio shvaćen.

Radnice u Zamori

Bonifacia, kao proizvođačica raznih vrsta tkanine, u svojoj je radionici radila rame uz rame s drugim ženama i djevojkama radnicama i u svoj rad utkivala: dostojanstvo nezaposlenih žena „čuvajući ih od opasnosti da budu izgubljene“ (Dekret o podizanju Instituta, 7. siječnja 1874.); posvećivanje rada i njegovo usklađivanje s molitvom u duhu Nazareta; međuljudske odnose jednakosti, zajedništva i poštivanja.

Matična kuća u Salamanci potpuno je ignorirala Bonifaciju i njezino djelo u Zamori, ostavljajući je po strani. Papa Lav XIII. 1. srpnja 1901. dao je papinsku potvrdu Služavkama sv. Josipa, ali isključujući kuću u Zamori. Za Bonifaciju je to bilo najveće poniženje, ali i situacija u kojoj je došla do izražaja veličina njezina srca. Budući da nije dobila odgovor od biskupa Salamance, ona je otišla u taj grad osobno razgovarati sa sestrama. No, one je nisu primile kazavši joj da im je tako naređeno, pa se u Zamoru vratila slomljena srca. Tada je samo rekla da se nikada neće vratiti na to mjesto i ponovno tiho podnosila tugu, a zajednica u Zamori saznala je što joj se dogodilo tek poslije njezine smrti 8. kolovoza 1905. Umrla je s nadom da će se zajednica ujediniti nakon njezina odlaska s ovog svijeta, što se i ostvarilo 23. siječnja 1907. kada je kuća u Zamori inkorporirana u kongregaciju.

Iza nje je, kažu upućeni, ostalo snažno svjedočanstvo vjerna nasljedovanja Isusa Krista u tajni njegova skrovitog života u Nazaretu i jasna evanđeoskoga života, te duhovnost u čijem je središtu bilo posvećenje rada usklađeno s molitvom u jednostavnosti svakodnevnog života. Svetom ju je proglasio Benedikt XVI. 23. listopada 2011., a njezine ovovremene susestre djeluju u: Španjolskoj, Italiji, DR Kongu, Filipinima, Papui Novoj Gvineji, Argentini, Peruu, Boliviji…