Ljubiti Isusa liječeći gubavce


Među onima koji su napustili domovinu i sve poznato kako bi na „kraju svijeta“ misijski djelovali je i Talijanka s. Roberta Pignone koja u Bangladešu od 2012. vodi bolnicu i skrbi o oboljelima od gube i tuberkuloze.

Foto: Asianews

Foto: Asianews

Piše: Lidija Pavlović-Grgić

S. Roberta Pignoneje 47-godišnja talijanska liječnica i misionarka rodom iz Monze. Već dugi niz godina služi gubavcima i oboljelima od tuberkuloze u Bangladešu,radeći u Khulni kao ravnateljica Bolnice Damien koju su časne sestre otvorile 1986. kako bi lokalno stanovništvo liječile od gube i djelovale preventivno u slučajevima oboljenja od te teške bolesti, a od 2012. pomažu i tuberkuloznim pacijentima.   

Izabrana zemlja

U tom je području s. Roberta stekla bogato iskustvo ispunivši svoju djetinju želju da postane liječnica, a redovništvo ju u najranijoj dobi nije privlačilo. „Nikada nisam mogla zamisliti da ću postati časna sestra. Osjećala sam da moram učiniti nešto za druge, pa sam stoga izabrala studij medicine. No, nisam mislila da ću postati redovnica, još manje da ću živjeti u Bangladešu, a ipak je to postala zemlja koju je Bog izabrao za mene kako bih ispunila njegovu misiju“, rekla je članica Družbe Bezgrešnog Začeća, kongregacije povezane s Papinskim institutom za vanjske misije (PIME). 

Kako je imala iskustva u radu s mladima i misijskim projektima, poput duhovnog vodstva mladih po preporuci PIME-a, poslana je služiti u Bangladeš gdje je upoznala djelovanje Misionarki od Bezgrešne.

„Shvatila sam kako je način na koji one daju svoj život za Gospodina nešto što se najbolje podudara s mojom željom da budem misionarka i liječnica za siromašne, za posljednje među nama. Kasnije sam zbog poslušnosti prihvatila Bangladeš kao misionarsko i odredište za djelovanje u bolnici. Prije ulaska u samostan željela sam postati obiteljska liječnica i raditi u seoskom dispanzeru. Umjesto toga ovdje sam u gradu i razveselila sam se ovom mjestu kao daru Duha Svetoga. Ništa nisam birala, ali mi je dana odgovornost vođenja bolnice nakon samo godinu i pol dana misijskog rada. Na početku sam mislila da je to previše za mene. Razmatrajući sve što se događalo ovih godina, smatram da je poseban blagoslov nad ovom bolnicom, koji nam dopušta djelovati unatoč velikim poteškoćama“, kazala je za AsiaNews s. Roberta koja je Bangladeš prihvatila kao svoju domovinu.

Rizik od zaraze

„Rođena sam iste godine kada je Bangladeš postao neovisan. Ono što najviše nosim u svojem srcu je da sam, nakon prvog mladenačkog iskustva u Bangladešu, napustila sve kako bih bila misionarka. I Gospodin je održao obećanje vrativši me na mjesto gdje sam se zaljubila u Njega. Zemlja gdje je za mene sve počelo je zemlja u kojoj sam pozvana dati svoj život za ove ljude. Nadam se da će to trajati mnogo vremena“, istaknula je redovnica koja od 2011. živi uKhulni, trećem najvažnijem gradu u Bangladešu. Njegovo gradsko područje obuhvaća pola milijuna stanovnika uglavnom zaposlenih u poljoprivredi i tekstilnoj industriji. Mnogi preživljavaju kao obični radnici koji naseljavaju prenapučene sirotinjske četvrti. Zbog svega toga, navela je s. Roberta, rizik zaraze Hansenovom bolešću povećava se eksponencijalno.„U 1998. Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) objavila je da je guba iskorijenjena. No, to nije slučaj s Bangladešom. Tada se svijet prestao zanimati za gubu i nitko više nije pokazivao interes za istraživanje, liječenje i dijagnozu bolesti“, pojasnila je redovnica dodavši kako su misionari postali jedina struktura koja je nastavila služiti oboljelima diljem zemlje.

Posljedice nebrige

„Danas patimo zbog negativnih učinaka tog opadanja zanimanja za gubu. Svake godine pronalazimo nove slučajeve zaraze u prošlosti i ozbiljne zdravstvene poteškoće prouzročene bolešću. Razlog tomu je dugogodišnji nedostatak istraživanja na pacijentima“, navela je misionarka posvjedočivši kako se u 2012., godini njezina preuzimanja vodstva bolnice, broj slučajeva udvostručio, što se odnosi samo na Khulnu i okolicu.

„Ako smo prije imali 15-ak pacijenata godišnje, od tog datuma bilo je 35-36 svake godine… Brojka je značajna jer medicinska literatura tvrdi da su infekcije učestalije na selu nego u urbanim područjima. Paradoks je što naše iskustvo pokazuje suprotno“, iznijela je liječnica napomenuvši kako osoblje različitih vjeroispovijesti na usluzi u bolnici stoji svakoj osobi koja treba liječnička pomoć.

„Otvoreni smo za sve bez diskriminacije – kršćane, muslimane, hinduse. Čak ih nikada ni ne pitamo kojoj religiji pripadaju. Imamo 35 uposlenika – njih 10 radi u bolnici, a ostali s još tri časne sestre vode centre u kojima se liječe oboljeli od tuberkuloze. Naš se rad uglavnom  provodi na terenui pacijenti se liječe većinom u lokalnim klinikama gdje uzimaju lijekove, a samo se najteži slučajevi hospitaliziraju. Primjerice, prosječna težina oboljelog od tuberkuloze je 30 kilograma, pa zbrinjavamo u bolnicu pacijente kako bismo im omogućili odmor i dobru ishranu. No, hospitalizacija takvih nije jednostavna – ako otac izbiva iz kuće, ne može ići na posao i prehraniti obitelj. Zbog toga često nudimo kućnu njegu te osiguravamo hranu, a zimi i pokrivače. S druge strane, u slučajevima gube hospitalizacija je nužna kako bi svakodnevno medicinski nadzirali čireve i reakcije imunološkog sustava na lijekove“, opisala je misionarka napore u zbrinjavanju oboljelih spomenuvši kako je zajedno s kolegama u 2017. svjedočila pojavi 35 novih slučajeva gube pored više od 400 kroničnih tuberkuloznih pacijenata koji se liječe kod kuće.

Uključiti zajednicu

Takvi se pacijenti tretiraju kombinacijom antibiotika čiju dozu utvrđuje WHO, a osigurava ih vlada. Uz popratne besplatne lijekove, napomenula je s. Roberta, bolnica bolesnicima daje i vitaminske dodatke prehrani te druge pripravke koji pomažu u tretmanima i olakšavanju patnji, a sav taj složeni proces pomoći financijski podupiru dobročinitelji iz Italije. Oboljelima od gube nudi se, nastavila je misionarka, i fizioterapija u bolnici i kod kuće kako bi se smanjila onesposobljenost tih osoba koje gube osjetila na periferijama udova te im izrađuju posebne cipele s mekim potplatima, kako bi se prevenirala pojava čireva na nogama.  

„Bolnica nastoji senzibilizirati zajednicu o važnosti skrbi. Stoga u to uključujemo ravnatelje škola, učenike i lokalne liječnike. Međutim, naše nas iskustvo uči da se identifikacija novih slučajeva odvija preko bivših pacijenata koji su već doživjeli posljedice bolesti na vlastitoj koži i savjetuju druge da se liječe. Dajemo im veliku odgovornost: oni se brinu i potičemo ih da nam pomognu u liječenju drugih“, prenijela je s. Roberta kojoj nijedan izazov u njezinu radu ne predstavlja problem.

Donijeti nadu

„Bog je taj koji me želi ovdje i daje mi snagu provoditi ovu zadaću koja je mnogo veća i od mene i od mojih sposobnosti. Mi smo u Bangladešu, na kraju svijeta, na rubu bengalske šume, liječimo posljednje među nama jer nitko ne brine za gubavce. Ova me činjenica jača svakoga dana. Suočena s čuđenjem bengalske populacije kojoj je vrlo teško razumjeti zašto je neudana žena napustila svoju domovinu, zadovoljstvo je znati da neki pacijenti smatraju ovu bolnicu drugim domom. Mi ih ne pokušavamo obratiti. Mi donosimo nadu, drukčiji životni stil i pomažemo onima koji se smatraju najmanjima“, rekla je talijanska misionarka.

Prema njezinim riječima, ona i njezine susestre ne propovijedaju evanđelje izravno, već to čine kroz svoje življenje. „Lijepo je što naši suradnici mogu donijeti Isusovu poruku drugima dok ga vide u onomu što radimo“, zaključila je s. Roberta koja se osjeća kao majka odgovorna za živote svih tih ljudi koji joj iz srca kažu: „Hvala Vam, sestro, što ste sve ovo organizirali za nas.“