S. Bernardina Galić

Karmelićanka u Rusiji


Upoznali smo dugogodišnju redovnicu karmelićanku koja se 2015. priključila susestrama u Rusiji gdje karmelićanke djeluju već 13 godina.

Piše: Lidija Pavlović-Grgić

S. Bernardina Galić rođena je 5. srpnja 1947. u župi Kočerin kod Širokog Brijega. S 15 godina otišla je u Zagreb kod sestara Karmelićanki Božanskog Srca Isusova i u njihovu družbu stupila 1968. Prve zavjete položila je 1971., a doživotne 1977.

Očenaš za zvanja

„Potječem iz mnogobrojne vjerničke obitelji. U mojoj smo mladosti redovito dnevno molili, a posebno duge večernje molitve u kojima je moja majka uvijek dodavala Očenaš za duhovna zvanja kojih je bilo dosta u našoj župi – sestara svih redova i vrsta te puno svećenika, što me također potaknulo da vrlo rano počnem razmišljati o pozivu. U duši sam osjećala da bi mi to odgovaralo i da mi se to zaista sviđa, pa sam odlučila taj poziv početi ostvarivati“, kazala je karmelićanka koja je službovala po cijeloj Hrvatskoj.

„Prošla sam cijelu Hrvatsku provinciju, osim Splita i Gabela Polja gdje nikada nisam radila. Većinom sam djelovala u dječjim vrtićima ili domovima – tako sam bila obrazovana i takve su bile potrebe. Kad je riječ o domovima za nezbrinutu djecu, pomagali smo i roditeljima ako ih je bilo. Nerijetko su bili u problemima, nastojali smo im pomoći da se osamostale, shvate kako su majčinska i očinska ljubav puno bolje za djecu nego dom i da na kraju svoju djecu uzmu k sebi“, rekla je naša sugovornica koja oduvijek voli čitati te je misijske uzore pronalazila i u Radosnoj vijesti. Među njima su o. Ante Gabrić i Sv. Majka Terezija koji su je oduševili svojom velikodušnošću i predanjem.

Pomoći sestrama

Kada su njezine susestre 1987. odlazile u Brazil, a kasnije i Afriku, i ona se javila za misije. Budući da je bilo puno prijava, a izbor ograničen, ostala je u domovini. No, kad je otišla u mirovinu, pružila joj se nova prigoda. „Počelo je kružiti pismo provincijalne poglavarice u kojem je pitala tko bi htio otići u Rusiju i pomoći sestrama u zajedništvu. Tada sam osjetila da, budući da nisam kao mlada išla u misije, sada može biti moj čas“, otkrila je s. Bernardina koja je kratko razmislila i javila se poglavarici. „Mnogi su se iznenadili, neki čak i protivili jer im nije bilo pravo da napuštam Hrvatsku upravo sada kada je i nama teško jer nas nema puno. No, kada Gospodin zove On zna što čini, i nije mi žao što sam se javila. Naša družba se brine o odgoju djece i puno pomaže siromasima. Čitala sam o djelovanju naših sestara u Rusiji, koje pomažu i duhovno i materijalno, što me potaknulo na odlazak u misije. Htjela sam im se priključiti kako bih im bila pripomoć u crkvi, kućanstvu i drugdje“, kazala nam je s. Bernardina koja je u Rusiju otišla 11. svibnja 2015. priključivši se s. Augustini Mesarić i s. Mirjam Bubnjić u Taganrogu (područje Rastovskaja), rodnom mjestu Antona Pavloviča Čehova.

Iz početka

U početku je obilazila misijske postaje i učila jezik. Brzo se, kaže, snašla i u pastoralu i u svakodnevnim kontaktima. Sada skupa sa sestrama sudjeluje u katehizaciji djece, mladih i obitelji, poučavanju katakumena i karitativnom radu.  

„Dosta se mladih, ali i starijih javlja jer žele krštenje i primiti sakramente, a za to treba dosta vremena i rada. To mi uzima najviše vremena. Grad je dosta velik – 500 000 do 600 000 stanovnika, ali od 1923. nema više crkve koja je, kao i njezina imovina, oduzeta poslije Oktobarske revolucije. Tada u gradu nije postojao nikakav katolički centar. Normalno, nakon 70 godina ljudi više nisu imali ništa i moralo se krenuti iz početka. Tek kad su se 1990-ih počele obnavljati tamošnje strukture Katoličke Crkve, onda su se vjernici počeli malo prikupljati, mahom stariji svijet koji je još nešto znao o katoličanstvu i kršćanstvu. Radilo se malo po malo i sada se skupila lijepa zajednica župljana. Imamo dosta mladih obitelji i djece te dvije filijale – Azov i Jesk. Imamo oko 100 redovitih župljana, a sigurno ih je još 20 – 30 koji povremeno dođu. Problem je što je grad veliki i ogromne su udaljenosti. Župa je posvećena Presvetom Trojstvu, a novoizgrađena kapelica Sv. Josipu“, doznali smo od misionarke.

Svjedočiti Božju ljubav

Prema njezinim riječima, misije u Rusiji su ponešto drukčije nego u drugim dijelovima svijeta – gotovo su svi svećenici i sestre iz drugih zemalja, a sama se misijska djelatnost najviše odnosi na evangelizaciju, naviještanje Radosne vijesti.

Misionari dolaze uglavnom iz europskih država poput Poljske, Ukrajine i Bjelorusije, ali i iz zemalja u koje naši misionari idu u misije.

„Naš je župnik misionar iz Argentine, a djeluje u Rusiji oko 20 godina. Zdravlje ga ne služi najbolje, pa mu puno znači naša pomoć. Za misije u Rusiji specifične su iznimno velike udaljenosti koje je potrebno svakodnevno prelaziti. Naša je župa velika kao cijela Hrvatska – jedna je filijala udaljena 280 km, a druga 120 km od nas. Kada krećemo u tu udaljeniju filijalu, polazimo ujutro u 8 sati, popodne u 14 ili 15 sati bude sveta misa, zatim ispovijed, kateheza djece ili odraslih katekumena, pa se navečer vraćamo kući između 22 sata i ponoći. Dan brzo prođe u putovanju, a ljudi često imaju problema, pa žele dodatno razgovarati sa župnikom. On najviše radi s obiteljima koje su često rastrgane i imaju teške probleme. Za to ima dara. Dok sestre više drže kateheze za djecu i mlade“, opisala je s. Bernardina dodavši kako se na području Rusije prostiru četiri prostrane katoličke biskupije.

Ogromna prostranstva

Naša sugovornica napominje da nepregledna prostranstva nisu problem kada treba doći do pojedinaca ili obitelji u duhovnoj potrebi.

„Sve se isplati, Gospodin sve isplaćuje jednako. Ako neka starica leži sama u udaljenom selu, a pogotovo ako treba svećenika ili sakrament pomazanja, nema toga što će nas spriječiti da idemo. Za djecu je isto, premda sestra često kateheze održava Skypeom da ne prelazi toliku udaljenost svaki tjedan. No, zato kada dođemo u konkretnu situaciju u njihov dom, to se znanje još malo utvrdi i produbi. Svi su vrlo otvoreni za evangelizaciju, samo treba strpljenja i vremena da se do svih stigne“, smatra misionarka kojoj djelovanje u Rusiji znači svjedočiti Božju ljubav ljudima.

„Treba ju naravno i naviještati, no ako uz navještaj nema svjedočenja, on teško dolazi do ljudskih srdaca i duša. Zato ljudi i jesu oduševljeni kada vide kako sestre pomažu u svakodnevnim nevoljama. Njihove potrebe su različite; primjerice treba odvesti neku staricu koja nikoga nema u bolnicu; svake nedjelje odvesti nekoliko gotovo nepokretnih starica na svetu misu; posjetiti bolesnicu u bolnici i odnijeti joj ručak ili primiti nekoga na kratku rekonvalescenciju nakon bolničkog liječenja, pogotovo one koji žive sami. Starijima najviše treba prijevoz i liječnička pomoć, a ponekad i materijalna. Često ne mogu platiti sve račune pa im isključe struju, za što se sestre na kraju pobrinu. Jednako pomažemo i djeci koja nam dolaze na katehizaciju. Udaljenosti su velike i neki su krajevi siromašni, pa im obično prije i poslije kateheze dajemo objed. Naš samostan je mala kuća u kojoj održavamo vjeronauk za mlađe osnovnoškolce, sedmero-osmero djece koja redovito dolazi. Župnik većinom radi s mladima u župnom prostoru. Nažalost, prostor župe nam je jednako ograničen kao i prostor samostana. Tamo imamo dvoranicu dostatnu za skupinu djece na vjeronauku, ali nedovoljnu za obitelji i mlade koji ne stanu u dvoranu, pa onda slušaju kroz prozor“, opisala je s. Bernardina.

Radost djelovanja

Pitali smo ju i kakav je suživot male katoličke zajednice s većinskim pravoslavcima. „Naši odnosi u Taganrogu dobro funkcioniraju. Imamo zajedničke susrete, dekan ide dekanu, čestitamo jedni drugima blagdane… Kad nas sestre vide u redovničkom odijelu, obrate nam se i pravoslavci. Jednom nam je jedna bakica prišla i molila nas je da se pobrinemo da joj dođe svećenik jer je jako slaba i ne može doći do njega. Onda smo to javile pravoslavnom svećeniku…“, prenijela nam je karmelićanka kojoj, kao i susestrama, pričinja radost kad vidi da se ljudi približavaju Bogu i žive s njim, što joj daje poticaj za misijsko djelovanje i nove pothvate.

„Nedaleko od Taganroga kupile smo jedno seosko imanje s jednom obiteljskom kućom i kanimo tamo osnovati centar za sve duhovne aktivnosti župe. Uređujemo prostore i moramo nadograđivati kako bismo održavali duhovne obnove“, istaknula je s. Bernardina naglasivši kako misionarkama puno znači i jako su zahvalne na pomoći Papinskih misijskih djela, a preko njihovih ureda, napomenimo, može im se i pomoći.