Gospodin zove ondje gdje čovjeka treba


Već 17 godina u Ekvadoru službuje s. Iva Jelić, ančela kojoj su kroz razne angažmane za potrebite misije ispunjenje snova.

Piše: Lidija Pavlović-Grgić

Rođena je 16. siječnja 1959. u Plavuzima, selo u župi Solakova Kula kod Konjica. Redovnica Družbe Službenice milosrđa (ančele) postala je 1980., a potom je uslijedilo duhovno nadahnuće za misijski poziv za koji su joj uzori bili poznati misionari.

Divljenje uzorima

„U početku sam doživljavala misionara kao uzvišenu, posebnu i božansku osobu te sam mislila da je to za mene posve nedostižno. Mogla sam se samo diviti o. Anti Gabriću i Majki Tereziji. Međutim, kad sam osjetila misionarski poziv, razmišljajući hoću li ga prihvatiti, razumjela sam da poslanik ne može biti veći od onoga koji ga šalje. Biti misionar znači, jednostavno, živjeti s ljudima i za ljude. Naravno, misionarski život također je pun opasnosti, pa se uvijek preporučamo u molitve“, rekla je s. Iva koja se 2001. zaputila u Ekvador, državu u sjeverozapadnom dijelu Južne Amerike na obali Tihog oceana. U nepoznato je, kako je priznala, krenula s laganim strahom, ali istodobno i s osjećajem Božje prisutnošću.

Četiri misije

„Bila sam sigurna da me Gospodin ondje zove i treba. Najprije sam četiri godine pomagala u kući novicijata u odgoju mladih i tumačenju Biblije. Zatim sam 10 godina radila u gradu Esmeraldasu u pastoralu žena i u dječjem vrtiću. Nakon toga sam iskušala pravi misijski život u Palo Quemadu, gdje su sestre osnovale misiju prije 30-ak godina. Sad sam ponovno u Quitu, glavnom gradu Ekvadora gdje radim u pastoralu. Posjećujem bolesnike, nosim im pričest, vodim jednu biblijsku zajednicu te skupinu od 60-ak članova koju pripremam za rad s trećom dobi“, opisala nam je ukratko misionarka svoje bogato iskustvo.

Njezin je rad domaća javnost mogla upoznati i kroz dokumentarni film vlč. dr. Krunoslava Novaka Madrecitas – službenice milosrđa, misionarke u Ekvadoru (2015.)  koji je prikazao kako sa s. Klementinom Banožić i s. Antonelom Medić djeluje u četiri misije. Prema njezinim riječima, život u Ekvadoru i našim krajevima ne može se baš usporediti.

S. Iva s vlč. Krunoslavom Novakom i s. Antonelom Medić

Unutarnje bogatstvo

„Kad sam tek došla u Ekvador, sve je bilo potpuno drugačije od života u Hrvatskoj. Malo- pomalo sam se naviknula i ubrzo iskusila kako su duše Ekvadoraca posve drugačije: toliko su me osvojili da osjećam da sam više ja naučila od njih, nego oni od mene“, istaknula je časna sestra prokomentiravši kako joj je zbog toga lako živjeti na drugom kraju svijeta – Hrvatska ima ekonomske mogućnosti, a Ekvador ima unutarnje bogatstvo radi kojeg su ljudi zadovoljni i bezbrižni. „Njima nedostaje evanđelje, no imaju Boga, a mi imamo sve, ali nisam sigurna koliko smo doista blizu Bogu. Dok u Ekvadoru svake nedjelje na misu dolazi mnoštvo djece, u hrvatskim crkvama viđam uglavnom odrasle, bez djece i mladosti, što mi je uistinu neobično. Zato pozivam sve, posebice mlade, da priđu Crkvi, jer ih Bog s radošću iščekuje“, podsjetila je s. Iva na prevažnu činjenicu.

Posljedice potresa

Kroz svoj je misijski put doživjela mnogo i teškoća, a jedna od najbolnijih uspomena vezana je za strašni potres koji je 2016. pogodio Ekvador u kojem je stradalo mnogo ljudi i uništeno mnogo domova, zgrada, prometnih veze… Još uvijek postoje ljudi koji nemaju smještaj jer su ostali bez svega, dok su oni koji su bili podstanari najviše oštećeni te su mahom završili na ulici. Danima i mjesecima ulagali smo sve snage da uprisutnimo Božju ruku utjehe i providnosti stradalima, ljudima koji su u grču boli, beznađa i tuge na ulici očekivali zalogaj kruha, šaku riže, odjeću, čašu vode ili koji lijek... Država je pomogla u najnužnijem, no mnoge obitelji još uvijek doslovno žive pod najlonom.“, prenijela je redovnica potvrdivši i da je od pomoći koja je došla unesrećenoj zemlji podignuto dosta kuća, ali još je mnogo potrebe na tom planu. „Nažalost, koliko nam treba molitve, u potrebi smo i za materijalnim jer se bez toga ni u čemu ne može ići naprijed. Naša crkva Sv. Marije Krucifikse u našoj misiji u Palo Quemadu bila je gotovo uništena. Dio zvonika je visio, odvojen od lađe crkve, a veći dio krova bio je na podu. Pitali smo se odakle početi – srušiti sve ili samo zakrpati rupe. Bogu hvala, uz puno truda i zahvaljujući donatorima sad je obnovljena“, posvjedočila je s. Iva.

Prvo pomoći ženama

Dugogodišnja misionarka nam je rekla kako u Ekvadoru susreće puno onih koji oskudijevaju u mnogočemu. „Roditelji su često toliko siromašni da se nigdje nisu službeno vjenčali, pa ako imaju i po petero-šestero djece,njihovo rođenje također nije nigdje registrirano. Ako ne postoje na papiru, nitko o njima ni ne može voditi brigu“, navela je s. Iva i prisjetila se jednog primjera iz vremena otvorenja misije u Esmeraldasu. Preko puta misije živjela je žena s 10-ero djece. „Stanovali su u kući koja je napola bila prekrivena krovom, a napola najlonom. Kad bi padala kiša, sve bi unutra bilo mokro i oni bi noć proveli sjedeći. Bili smo skupili novac i odlučili im podići novu kuću. Međutim, kad smo rekli ženi da to zemljište prepiše na svoje ime, kako bismo riješili papirologiju, ona nam je odgovorila da nema baš nikakvih dokumenata, kao niti jedno njezino dijete. Stoga smo prvo morali proći cijeli proces registracije i izdavanja osobne iskaznice da bismo mogli izgraditi drvenu kućicu u kojoj će obitelj imati siguran život“, ispričala je redovnica naglasivši kako su u obiteljima teške situacije s obzirom na status žene. „Da smo novu kuću prepisali na muža, on bi mogao istjerati i ženu i djecu i tražiti novu partnericu. S obzirom na to da je žena uvijek u podređenom položaju, trudimo se najprije pomoći ženama“, napomenula je ona.
U lošem su položaju i najmlađi. „U Hrvatskoj je normalno da sva djeca idu u školu i da je škola besplatna, a u Ekvadoru to nije standard – sve ovisi o ekonomskim mogućnostima dok fakultet za većinu djece ostaje samo neostvarena želja. U državnim je školama obrazovanje besplatno, no one su puno lošije kvalitete od privatnih škola, koje su pak izrazito skupe. Ipak, mi sestre znamo pitati i moliti da se djeca koja se ističu po pameti i želji za obrazovanjem ipak upišu. Usto je puno djece čije rođenje nije evidentirano ni u kakvu sustavu, pa ih i to sprječava da upišu školu“, opisala je misionarka neke od problema s kojima se suočava ekvadorsko društvo.

Produžena ruka

Trenutačno su joj najveća briga starije bolesne osobe kojima treba pristupiti na osobit način te im pokazati suosjećanje u teškim situacijama siromaštva i boli. Ona ih pohodi s evanđeljem i pričešću kako bi ih duhovno krijepila, a oni ju uvijek radosno dočekaju. Uz s. Ivu i njezine susestre djeluju i laici čije su aktivnosti hvale vrijedne. „Skupina od 60-ak članova, koja brine o trećoj dobi, sastaje se u našoj kući jednom tjedno, te jedna manja ekipa koja organizira njihove sastanke i vodi cjelokupnu formaciju. Riječ je o volonterima laicima bez kojih bi naš život bio nemoguć. Da smo same redovnice, ne bismo mogle postići ni upola onoga što činimo jer je opseg posla prevelik i prezahtjevan. Ti laici, koje je formirala sestra Klementina, naša su produžena ruka i već godinama produžuju našu karizmu, djelujući baš kao i mi“, posvjedočila je misionarka.

Moliti za zvanja

Bilo bi joj drago da u njezinu kraju ima više svećenika. U takvoj situaciji časne sestre skupa s laicima pripreme sve potrebno za sakramente i podijele pričest vjernicima. S druge strane, raduje ju što postoji kvalitetan domaći sestarski pomladak.
Naime, devet je domaćih sestara, a trenutačno se jedna novakinja priprema za službu milosrđa. Prema riječima s. Ive, redovnice su dobro pripremljene. „I već preuzimaju neke naše djelatnosti, pa ćemo se malo-pomalo moći početi 'povlačiti' s pouzdanjem da će se milosrđe u Ekvadoru nastaviti. Budući da uvijek nedostaje duhovnih zvanja, pozivam sve da mole za zvanja, da bi se milosrđe moglo širiti po cijelom svijetu“, navela je redovnica koja je svjesna koliko dobročinitelja diljem domovine i svijeta misli na misije i pomaže im duhovno i materijalno.

„Hvala svim dobročiniteljima, bez kojih ništa ne bismo mogli učiniti za pomoć ljudima, kao i Papinskim misijskim djelima, koja stoje iza našeg rada. Neka nam Blažena Gospa bude primjer kako pomoći drugima, kao što je ona išla pomoći svojoj rođakinji Elizabeti. Po njezinu primjeru svatko od nas može pomagati drugima na svoj jedinstveni način“, zaključila je naša sugovornica, a mi dodajemo da je potrebitima u Ekvadoru i drugim zemljama u kojima djeluje više od 80 misionara Crkve u Hrvata najjednostavnije materijalno pomoći preko Nacionalnih ureda Papinskih misijskih djela u Zagrebu i Sarajevu.