Svetosavlje


Izraz svetosavlje prvenstveno se odnosi na pokret unutar Srpske Pravoslavne Crkve (SPC) koji se pojavio sredinom 19. stoljeća, a naziv je dobio po utemeljitelju Sv. Savi. Javlja se istodobno sa željom za samostalnom Srbijom, što ona i postaje nakon Berlinskog kongresa 1878.

Foto: Pixabay.com

Foto: Pixabay.com

Priredio: Dražen Kustura

Sv. Sava utemeljio je Srpsku Pravoslavnu Crkvu godine 1219. Međutim, njegova uloga tijekom stoljeća polako pada u zaborav i tek u 19. st. ponovno kod srpskih pravoslavaca dolazi do buđenja uspomene na njihova utemeljitelja. Otkrivaju četiri bitne dimenzije ovoga svetca: najprije je on utemeljitelj nekadašnje srpske države zajedno sa svojim bratom Stefanom Prvovenčanim, zatim je osnivač SPC-a, „otac“ srpske kulture i na posljetku da je on svetac.

Svetosavlje je prvotno obnoviteljska ideja, te ovaj pokret nema tendenciju ekumenske suradnje. Istodobno kada svetosavlje, pojavljuje se i Ćirilo-metodijanski pokret na čijem je čelu bio prvi vrhbosanski nadbiskup dr. Josip Stadler, a koji je nastojao zbližiti i ujediniti pravoslavce i katolike.

U današnje vrijeme prisutno je svođenje svetosavlja na nacionalno-političku ideologiju, spoj srpskog nacionalizma i klerikalizma, što se još naziva i svetosavski nacionalizam. Ova ideologija je nastala 1930-ih godina u Kraljevini Jugoslaviji. Njezin najznačajniji ideolog bio je pravoslavni episkop Nikolaj Velimirović koji je propagirao odbacivanje „svih stranih običaja i površnih zapadnih tradicija“, uključujući demokraciju, jednakost, individualizam, vjersku snošljivost i druge vrijednosti modernizma. Bit ove nacionalne ideologije je sintagma: jedan narod, jedna religija u jednoj državi.