Putopis Dubrovnik

Tu gdje svaki kamen pjeva o slobodi


Na jugu Hrvatske podno brda Srđ smjestio se Dubrovnik – administrativno središte Dubrovačko-neretvanske županije i jedno od najvažnijih hrvatskih povijesno-turističkih središta.

Foto: Lidija Pavlović-Grgić

Foto: Lidija Pavlović-Grgić

Piše: Lidija Pavlović-Grgić

Taj je grad počeo rasti u 7. stoljeću dolaskom stanovništva iz drevnog Epidaura, a popisom iz 2011. utvrđeno je da Dubrovnik naseljava 42 615 žitelja. Na teritoriju današnje svjetske turističke atrakcije živjelo se i u 6. stoljeću, a upućeni vjeruju i da je to područje bilo naseljeno još i ranije. Najstarija jezgra rodila se na vapnenačkoj uzvisini koja je kasnije proširena nasipanjem obližnje pličine, a svoj je i danas prepoznatljiv povijesni oblik Dubrovnik dobio u 16. stoljeću.

Dobrodošlica sv. Vlahe

Posjetitelji obično prvo žele obići jedan od najpoznatijih fortifikacijskih sustava u Europi koji obuhvaća 1940 metara duge zidine, pet tvrđava (tri kao sastavni dio gradskih bedema – Minčeta, Bokar i Sv. Ivan te dvije samostojeće – Lovrijenac i Revelin), 16 kula i bastiona.

U stari grad uđosmo sa zapadne strane, kroz Vrata od Pila, jedan od dva glavna ulaza (uz istočna Vrata od Ploča) u vremenu Dubrovačke Republike, a kasnije su Austrijanci probili treći – Bužu. Iznad vanjskih vrata iz 1573. dobrodošlicu nam želi kameni lik svetog Vlaha držeći u sigurnim rukama dobro nam poznate obrise.

Da je taj svetac zaštitnik Dubrovnika stoljećima, doznali smo iz zanimljive legende. Ona kaže da su se početkom veljače 971. pod zidinama u lađama našli Mlečani koji su po gradu navodno tražili opskrbu za nastavak puta, a zapravo špijunirali obrambeno stanje. Da nemaju bezazlene namjere, otkrio je svećenik Stojko u noći 3. veljače 971. u crkvi sv. Stjepana čiji ostatci još postoje na Pustjerni. Susreo je tu starijeg čovjeka u biskupskom odijelu, koji mu se obratio s molbom da vlastodršce upozori kako Mlečani planiraju napad. Kad ga je pitao za ime, on je odgovorio – Vlaho. Stojko ga je poslušao i sutradan prenio poruku koju su gradski oci ozbiljno shvatili, a Mlečani su se, prema priči iz starine, šutke povukli vidjevši da Dubrovčani dižu gradska vrata i žure po zidinama. Čuli smo i kako je Dubrovnik već sljedeće godine započeo slaviti svojeg patrona čije su prve moći u grad prenesene 1026. i čuvaju se u moćniku dubrovačke katedrale.

Među prvima

Spuštajući se prema Stradunu, komentiramo kako je vrijeme u svaki kamen uklesalo neku zanimljivu crticu iz povijesti i života drevnih Dubrovčana. Osobito su ponosni na slavu Dubrovačke Republike čiji se procvat dogodio u 16. stoljeću te je ostala zapamćena po svojoj diplomaciji, pomorskoj trgovini kao temelju sveopćeg napretka, moćnoj trgovačkoj mornarici…

O njoj je mnogo toga znano pa čitatelje nećemo opterećivati školskim i gradivom iz opće kulture, ali navedimo ipak nekoliko činjenica kojima se Dubrovčani ponose – u mnogočemu bili su prvi ili među prvima. Za vrijeme Republike živjeli su i stvarali brojni hrvatski velikani, a među njima Marin Držić, Marin Getaldić, Ruđer Bošković i Ivan Gundulić čiji stihovi O lijepa, o draga, o slatka slobodo… lako postanu svojevrsna himna i onima koji su u gradu samo gosti. Dubrovačka Republika je prva u Europi 27. siječnja 1416. ukinula trgovinu robljem i ropstvo, mnogo prije Velike Britanije koja je isto učinila 1833. Prva je 1783. priznala SAD. Dubrovačka trgovačka mornarica je u 16. stoljeću svojom kvalitetom i brojem (oko 200 brodova) dostigla svjetsku razinu i plovila sve do Indije i Amerike.

Među prvima u svijetu Dubrovnik je 1347. otvorio vrata hospitala za siromašne starce i bolesnike, a 1432. sirotište u sklopu samostana sv. Klare kako bi se s ulica sklonila nezbrinuta djeca. Prva javna škola počela je s radom 1435., a u Trstenu kod Dubrovnika od 1498. do današnje ljepote procvao je najstariji arboretum u Europi. Da Dubrovčani od davnina skrbe o općem dobru, vidljivo je i iz činjenica da su među prvima u svijetu imali organiziranu vatrogasnu službu te da su zbog straha od kuge uveli karantenu za brodove i putnike. 

Navikli na face

A putnika je zasigurno oduvijek najviše na Stradunu. Glavna ulica i središte svih zbivanja stare jezgre proteže se od Pila do Ploča, a nad njom se uzdiže glasoviti gradski zvonik sa satom iz 15. stoljeća i pločom koja podsjeća kako je 6. lipnja 2003. Grad blagoslovio sveti papa Ivan Pavao II. koji je zasigurno najdraži dubrovački gost. Na taj se trg iz okolnih ulica slijevaju rijeke lica iz cijeloga svijeta – od običnih smrtnika do slavnih osoba koje se u ljetnom šarenilu lako uklope s drugima pa nismo sigurni jesmo li susreli nekog glumca, političara, sportaša ili tek anonimnog dvojnika, a oni financijski najteži Dubrovnik nerijetko pohode u superluksuznim plovilima.

Dubrovčani su odavno navikli na poznate face. Među njima su, primjerice, filmadžije – oni su pod dubrovačkim nebom prepoznali savršen filmski set u koji su se uklopile i priče megapopularne serije Igra prijestolja i filma Ratovi zvijezda. Dok komentiramo kako nakon gostovanja na Sarajevo film festivalu glumci, što je bio slučaj s Morganom Freemanom, Jeremyem Ironsom i Kevinom Specyem, zabavu i odmor traže u toponimu – sinonimu hrvatskog turizma, vrelina nas žedne vodi Velikoj Onofrijevoj fontani koju je skupa s Malom Onofrijevom fontanom i prvim vodovodom 1438. sagradio Onofrio della Cava, graditelj iz Napulja.

Potresima unatoč 

Upućeni kažu da je ta impozantna vodonosna građevina bila mnogo ljepša prije velikog potresa 6. travnja 1667., a kasnije nikada nije u potpunosti obnovljena. U toj je tragediji, procjenjuje se, poginulo više od 3 000 ljudi, arhitektura grada je potpuno promijenjena te je taj strašni događaj znatno poljuljao moć Dubrovačke republike koja je rasla na jednom od najtrusnijih područja na Mediteranu.

Dok su tada brojna civilna i sakralna zdanja zauvijek zbrisana s karte, druga su preživjela veliku trešnju prije 349 godina, poput zavjetne crkve sv. Spasa, podignute 1520. kao znak zahvalnosti za spas od još jednog zemljotresa, a legenda kaže da svoj doprinos gradnji dale i dubrovačke vlastelinke noseći drveni i kameni materijal.

Odmah uz taj izniman primjer dubrovačkog renesansnog zdanja zamjećujemo jedan od najmonumentalnijih franjevačkih samostana – Franjevački samostan Male braće. I on je opstao unatoč strašnim događajima 1667. Iz bogate povijesti da se iščitati da su franjevci na dubrovačkom tlu bili prisutni i ranije, a taj su dom unutar zidina utemeljili 1317. kada su pokrenuli i jednu od najstarijih ljekarni u Europi, koja je isprva služila bolesnoj braći, a kasnije i drugima. Divljenja su vrijedni i klaustri (gornji i donji), glazbeni arhiv s više od 10 000 skladbi, knjižnica (216 inkunabula, 70 000 tiskanih naslova i 3 000 katalogiziranih rukopisa) i arhiv (20 000 dokumenata). Osobitom ljepotom i raskoši plijeni i franjevačka crkva koja je prije potresa imala 21, a nakon obnove u renesansno-baroknom stilu osam oltara. Značajna je i zbog činjenice da su njezinom okrilju i grobnice zaslužnih, poput one vlastelinske obitelji Gundulić.

Uz ostale dubrovačke dragocjenosti, preporučujemo i posjet monumentalnoj dubrovačkoj katedrali u kojoj smo 2016., uz pomoć katedralnog župnika dr. sc. Stanka Lasića, već napisali opsežnu reportažu o župi Velike Gospe. Tu majku svih dubrovačkih vjernika zasigurno ćemo još posjećivati, bez obzira bila to svetkovina Velike Gospe ili tek obični dan – uvijek su joj vrata širom otvorena za tisuće onih koje privlače njezin duhovni značaj, barokna ljepota i prebogata riznica s moćima svetaca i blaženih.
 

U blizini je još jedan od najljepših dubrovačkih sakralnih objekata i vrhunski spomenik barokne arhitekture – crkva sv. Vlaha čiji današnji oblik potječe iz 1715. Gradio ju je Venecijanac Marino Gropelli od 1706. na mjestu romaničke crkve iz 14. stoljeća, koja je oštećenje doživjela u potresu 1667., a potom poharana požarom 1706. kada je ipak preživio glasoviti srebreni kip sv. Vlaha s maketom grada iz vremena oko pada Carigrada. U novije vrijeme sanirani su ožiljci njezina 300-godišnjeg trajanja, te i dalje služi svojoj svrsi. Moliti pod skutima sv. Vlaha poseban je duhovni doživljaj. 


Zastave slobode

Ne zaboravimo ni civilne znamenitosti koje upotpunjuju impozantnu povijesnu sliku. Nekoliko koraka od crkve davne 1418. talijanski majstor Bonino di Jacopo podignuo jeOrlandov stup, najstariju sačuvanu javnu skulpturu Dubrovnika, a slični su se spomenici – Rolandi u tom vremenu podizali diljem Europe. Taj simbol slobode vezan je za legendu o srednjovjekovnom vitezu Rolandu (tal. Orlando) koji je krajem 8. stoljeća kraj Lokruma pobijedio saracenske gusare i spasio grad. No, to je, kako čusmo, samo priča iz starine.

Na jarbolu Orlandova stupa stoljećima unatrag viorio se stijeg Dubrovačke Republike, a u novijoj povijesti je to mjesto za zastave Republike Hrvatske, sv. Vlaha u vrijeme proslave patrona i Dana Grada i Libertas tijekom Dubrovačkih ljetnih igara. Zub prolaznosti svega tvarnog nagrizao je i tu vrjednotu koju bi, sve su glasniji stručnjaci, trebalo valjano zbrinuti za budućnost.

A najdragocjenije arhivsko gradivo dubrovačkog područja na sigurnom je u obližnjoj palači Sponza u kojoj se smjestila institucija Državni arhiv u Dubrovniku. To je još jedno od najreprezentativnijih javnih zdanja Dubrovačke Republike i sjajan primjer gotičko-renesansnog stila, svojedobno često korištenog u gradskoj arhitekturi. Najstariji objekt na tom mjestu, prema zapisu iz 1296., bio je Velika carinarnica. Kasnije se zamahom trgovačkih poslova ukazala potreba za novom koja je 1520. podignuta prema projektu Paskoja Miličevića, a klesarske radove obavila su braća Andrijići. Zdanje je preživjelo tragičnu 1667. te i danas oduševljava svojim gotičkim ukrasima. U početku je osim carinarnice obuhvatilo razna skladišta i obrtničke radionice, a potom i kovačnicu novca, školu, tiskaru, riznicu… Glasovit je glavni natpis na latinskom o točnosti dubrovačkih mjera i svojevrsno upozorenje onima što mjere: Naši utezi ne daju da se vara i bude prevaren. Kad mjerim robu, mene mjeri sam Bog.

Neka i čitatelji osluhnu

Nakon Sponze fotografiramo nekoć upravno-administrativno sjedište Dubrovačke Republike Knežev dvor koji je najlakše opisati kao raskošnu gotičku palaču s renesansnim i baroknim rekonstrukcijama. Mjesto je to gdje je nekoć vlast mjerio i stanovao knez izabran na svega mjesec dana. Tada je dvor obuhvaćao knežev stan, prostore upravnih tijela, sudnicu, bilježništvo, oružanu, skladište i tamnice.

Vremenu je odolio unatoč dvije eksplozije baruta i potresima, a u njegovu su ljepotu svoje umijeće utkala brojna poznata imena, među njima i Juraj Dalmatinac. Danas je u palači kulturno-povijesni odjel Dubrovačkog muzeja u kojem se, između ostalog, mogu razgledati razni antiktni predmeti, slike velikih majstora, numizmatička zbirka… Ljubitelje glazbe posebno oduševljavaju vrhunski glazbeni događaji koji se priređuju u atriju dvora, po mnogima najakustičnijeg prostora u Dubrovniku. No, prije više stoljeća, pročitasmo negdje, na istom su se akustičnom mjestu mogli čuti jezivi zvukovi – vapaji iz groznih tamnica.

Fascinantan je i pogled na Lokrum koji, kao prvi stražar među otocima (Mrkan, Bobar, Mljet, Šipan…), bdije nad neprocjenjivim blagom Dubrovnika. Na tom komadu kopna u jadranskom plavetnilu postojao je samostanski kompleks koji se prvi put spominje 1023. – prvi u nizu benediktinskih samostana u doba Dubrovačke republike. Svojedobno je čitav otok bio vlasništvo samostana, a benediktinci su imali i ubožnicu. S otoka su prisilno otišli 1798., a taj je događaj zapamćen i po jednoj legendi o prokletstvu. Nažalost, nismo uspjeli stupiti na otok koji, kako pročitasmo na internetu, fascinira ostatcima samostana, botaničkim vrtom i starim pričama, među kojima je i ona o brodolomu Richarda Lavljeg Srca koji se tu, priča se već stoljećima, svojedobno usidrio.

Tu je znamenitu dubrovačku adresu, kao, uostalom, sve navedene i nenavedene, najbolje doživjeti iz prve ruke – ostavimo i čitateljima prostora za istraživanje koje je u Dubrovniku uvijek nepotpuno.