Puglia – drugo lice Italije


Sigurno ste čuli za čuveni trajekt i pomorsku liniju „Bar – Bari“. Ona mnogima stvara neku dozu mističnosti, nešto o čemu često čujemo govoriti, ali što je možda nedostupno, tajanstveno i daleko.

Piše: mr. Siniša Jozić

Tako se dječačka mašta pita što li je tamo drugačije, nego s ove strane? Je li Mediteran doista Mediteran i s naše i s njihove strane?

Evo nas dakle na krajnjem jugoistoku Italije, točnije na poluotoku, u zoni pete ili štikle talijanske čizme. Uz čarobne uvale, duge pješčane plaže i pećine u koje se uvuklo more, regija Puglia (hrv. Apulija) ima prekrasne srednjovjekovne gradove te utvrde, kao i nacionalne prirodne parkove. Oplakuju je dva mora – Jadransko i Jonsko, koja se susreću nešto južnije od grada Otranta. S druge strane to je također brežuljkasto-ravničarska regija, poznata po vinogradima i vinu, maslinicima i ulju te beskrajnim nasadima voćnjaka. Statistike kažu da Puglia ima oko 60 milijuna stabala maslina što je broj identičan ukupnom broju stanovnika cijele Italije. Ovdje se također proizvodi oko 40% talijanskog maslinovog ulja. Kad je riječ o vinu, sa svojih 105 000 ha Puglia čini 1/8 ukupne površine pod vinogradima u Italiji, a po proizvodnji vina, koja iznosi sedam do osam milijuna litara, ovaj „vinski podrum“ dijeli primat sa Sicilijom. Često je nazvana i kulturnom prijestolnicom južne Italije, naročito u području religioznog turizma kao što su: Bari, San Giovanni Rotondo, Adelfia, Lecce, Otranto, Monte Sant’Angelo, Brindisi, itd.

Međutim prije svake priče o svetištima, čarobnim gradovima i plažama spomenute regije, dolazi priča o Jugu, onom arhetipskom Jugu za koji u svakoj zemlji kažu da samo donosi tugu. Talijani, istina, imaju ono „što južnije, to tužnije“ baš zbog svoje unutrašnje razapetosti između sjevera i juga koja često zna poprimiti odlike pravog šovinizma. I njih je zahvatila optužba da su narodi „opaljeni“ suncem nesposobni za bilo kakav rad i napredak te da su lijeni. U osnovi, možda ih nitko nije ni pokušao razumjeti.

Bari – grad Sv. Nikole

Bari je glavni grad regije i nazivaju ga „Bolognom juga“. Osnovali su ga Grci, a razvili Rimljani kao važno trgovačko središte. Budući da mu ne manjkaju povijest i kultura, ovaj mladenački grad odiše živahnošću i šarolikošću: što zbog ponude sadržaja, što zbog multikulturalnog mnoštva koji se posebno u ranim jutarnjim satima sjuri u centar, što zbog samih fasada zgrada koje se bitno razlikuju u stilovima, čineći grad Bari još zanimljivijim. Uz prvotni kulturološki šok neće nedostajati glasnog stanovništva s čistim bareškim narječjem (dialetto barese), zatim divljeg načina vožnje te automobila parkiranih doslovno svugdje. Stoga, pješačke akrobacije svakako nisu preporučljive turistima, ali su ipak dio lokalne kulture, pa su i spomena vrijedne.

Dok hodate kroz stari grad (centro storico), možete se osjetiti kao uljez, jer tu ljudi i dalje žive. Na trenutke na glavu vam može pasti pokoja kap s opranog rublja koje visi na konopcu razapetom između dvije kuće, što će reći, dugačkom čitava dva metra. Prolaznici mogu kroz prozor vidjeti ljude kako miješaju tjesteninu ili gledaju televiziju; starce kako sjede ispred zgrada kao da se svađaju, ali ipak samo malo glasnije razgovaraju. Jednom riječju, tu je vidljiv život tamo gdje je u većini talijanskih gradova na sjeveru gotovo nestao.

Ostuni – bijeli grad

Grci su među onima koji su na jugu Italije ostavili najviše tragova. Ovdje se od VIII. do III. st. pr. Kr. nalazila Magna Graecia, zajednica starogrčkih kolonija-gradova. Na jugu Italije osim kulture maslinika, žitnica i vinograda, ostavili su i prekrasnu keramiku te arhitekturu. Njihove kolonije obuhvaćale su čitav južni dio talijanske čizme te otok Siciliju.

Odličan je primjer grčkog utjecaja gradić Ostuni koji izgledom nevjerojatno podsjeća na grčki Santorini. Na vrhu brda nalazi se mjesto snježno-bijelih kućica, ukrašenih raznobojnim cvijećem te šareno obojanim prozorima i vratima. Kućice su uglavnom jednokatnice ili dvokatnice, a iznad svega strši gotička katedrala te građevine uokolo glavnog trga. U spomenutim bijelim kućicama danas se nalaze kafići, restorani i trgovine. „Bijeli grad“ još uvijek živi tradicionalnim životom južne Italije: bakica sjedi na klupici ispred svoje kuće i promatra svijet, dok klinci udaraju loptu po uskim i popločanim ulicama. Nikomu se nigdje ne žuri. I još se hvale da je njihov tempo života puno sporiji i ugodniji od onog na sjeveru.

Grad na hridi – Polignano a Mare

Za razliku od Ostunija koji je blago u unutrašnjosti i s kojeg se pruža pogled na plavetnilo Jadranskog mora u daljini, Polignano a Mare, kako samo ime kaže, smješteno je na samoj obali. Impozantno se uzdiže na hridi iznad morskih pećina te je jedan od najljepših obalnih gradića Italije koji osvaja svojom predivnom plažom. U Italiji je poznat i kao grad Domenica Modugna koji se proslavio diljem svijeta svojom glasovitom pjesmom Volare.

Uz neizostavne delicije, kave, sladolede i pizze spremljene na bezbroj načina, ipak zanimljivije od samog jedenja jest promatrati Talijane dok pripremaju hranu. Naime, tajna talijanske kuhinje nije u receptima, namirnicama ili nečemu trećem, već u ljubavi i strasti prema svakom komadiću mozzarele, svakom listiću bosiljka i svakoj kapi maslinova ulja s kojima se kuhar ili kuharica susreću u kuhinji.

Zato će vas konobar pogledati onako ispod obrve ako odbijete antipasto, jer se nikako ne možete prisiliti na cijeli ritual talijanskog ručka ili večere koji bi trebalo uključivati antipasto, primo piatto, secondo piatto, dolce, malo vina i još na kraju kava. Ne daj Bože, u Italiji naručiti za večeru capuccino. To je smrtni grijeh! Capuccino se naručuje samo ujutro za doručak uz neki panino ili corneto.

Autentičnija Italija

Zaključno rečeno, talijanski sjever je bogatiji, „ušminkaniji“ i skuplji, a jug siromašniji, oronuliji i jeftiniji. Ali to nikako ne znači da je manje lijep… mnogi će kazati kako će, ako trebaju birati između ova dva lica Italije, izabrati upravo ovo drugo. Jer unatoč svom siromaštvu i čestoj prljavštini, jug je ona autentičnija Italija. Ona Italija koja se nije prodala za novac i gdje još uvijek vladaju neki drugi običaji i pravila poput jakih obiteljskih i prijateljskih veza. Tempo života je ljudskiji, nego li na sjeveru.

Ako netko zamišlja Italiju koja je još u nostalgičnom retro stilu kao iz Fellinijevih filmova, u pravu je. A što ako netko zamišlja Italiju koja se potpuno promijenila, da su ljudi mnogo bogatiji, da nema više one nostalgičnosti koju tražimo? I taj je donekle u pravu. Istina zapravo ovisi od naše interpretacije. Jer, stvarnosti nema, postoje samo tumačenja.