Kladanj − uspavani grad i utihnula filijala


Pri pomisli na riječ filijala obično nam na pamet padaju manje crkve te skromnije vjerničke zajednice udaljene od župne „središnjice“.

Vrata kladanjske crkve odvorio nam je Zvonko Tadić

Vrata kladanjske crkve odvorio nam je Zvonko Tadić

 

Piše: Željko Ivković

Ponekad su područne crkve „jače“ od onih župnih, nekad su ravnopravne, a nažalost postoje i primjeri utihnutih filijalnih crkava koje danas služe samo kao hodočasnička mjesta te podsjetnik na minulo vrijeme. Jedna od takvih je i ona u Kladnju, gradiću smještenom na putu Tuzla – Sarajevo...

U crkveno-administrativnom smislu Kladanj pripada župi Sv. Ivana Krstitelja u Živinicama. Ona se pak proteže na nekoliko općina i gradova, te obuhvaća mjesta: Barice, Lug, Đurđevik, Stupare, Banoviće i, dakle, od središta župe, 35 kilometara udaljeni Kladanj.

Važno prometno čvorište

Letimičnim pogledom na mapu jasno je kako je Kladanj na samoj granici središnje i sjeverne Bosne, a čitava općina pripada Tuzlanskom kantonu. Smješten je uz rijeku Drinjaču, na nadmorskoj visini od oko 560 metara i kroz njega prolazi važna putna komunikacija Sarajevo – Tuzla.

Ime mu je izvedeno iz riječi klada (balvan) o čemu postoji službeno tumačenje. U narodu, naravno, o toponimu ima više inačica, ali većina se vrti oko uporabe drveta u ljudskom životu.

Kladanj se prvi put spominje u 12. st., točnije 1138. u spisima mađarskog velikana Krisztofa Emerika te kroz cijeli srednji vijek postoji kao urbana sredina. Srednjovjekovno naselje se javlja i u Dubrovačkim spisima 1431. (2. kolovoza) kao naselje na putu za Usoru.

S Osmanlijama dolazi do izgradnje raznih zdanja koja su karakteristična za to razdoblje. Osim Kuršumlije džamije i Đurđi-hanumine česme, koja je nakon rušenja Hadim Ali-pašine džamije, prenesena pred Kuršumliju, drugih značajnih spomenika iz turskog doba nije očuvano, čak ni iz stambenog graditeljstva. Uzroke valja tražiti u velikim požarima koji su uništavali čitave četvrti, jer su bile građene od drveta. I ratovi su odnosili svoj danak, kojih nažalost kroz povijest nije manjkalo.

Razdoblje „renesanse“ 

Austrougarski sustav izmijenio je administrativnu i političku sliku ovoga mjesta. Rekli bismo popularnim vokabularom, u Kladanj je došla Europa. Svrha svih promjena na bolje bila je omogućavanje prodora kapitala u eksploataciju šuma. Istovremeno je otvoren proces doseljavanja časnika, trgovaca, zanatlija i osoba drugih profesija, a naročito iz Ugarske, Austrije i Italije. Kladanj je postao važno prometno čvorište, a bogatstvo šumom odredilo je budućnost gospodarskih aktivnosti i zanimanje stanovnika. Tako je prema procjenama, koje je više nemoguće provjeriti – možda, eventualno, u nekim bečkim arhivama – u pojedinim godinama poslije 1878. u Kladnju i okolici znalo biti i po nekoliko stotina katolika, naravno različitih nacija.  

U bivšoj Jugoslaviji Kladanj je pomalo zapostavljen zbog političkih razloga. U njemu je izgrađena tvornica za flaširanje mineralne vode, odnosno, vode kojoj su pripisivana ljekovita svojstva. Crkva je bila pretvorena u skladište.

To nam je u telefonskom razgovoru potvrdio i živinički župnik vlč. Bono Tomić koji je u Kladanj poslao svoga župljanina, Zvonku Tadića kako bi nam otvorio crkvu te razgovarao s našom novinarskom ekipom.

Zvonko je inače profesor povijesti u mirovini koji je predavao u Salezijanskoj klasičnoj  gimnaziji u Rijeci. S njim smo razgovarali o crkvi i općenito povijesti Kladnja.

Za vrijeme vlč. Marka Hrskanovića, koji je bio župnik u Živinicama od 1983. do 1991. stara drvena crkva u Kladnju je nakon mnogo natezanja s vlastima prestala biti silos. Kako nam je vlč. Marko rekao nakon mnogo papirologije i peripetija vraćena je, ali tek poslije potpisivanja papira da župa neće tražiti nadoknadu.

Potom je stara desakralizirana crkva, koja je toliko godina bila izvan uporabe, srušena, a podignuta je nova.

Danas je kladanjska crkva spomenik jednom minulom vremenu. Nažalost, propadanjem Carstva, a stvaranjem drugih neprirodnih saveza čiji državni aparat nije blagonaklono gledao na katoličanstvo, i Hrvate općenito, došlo je do situacije u kojoj je Kladanj ostao bez žive Crkve.