Pobožnosti

Svetkovina Srca Isusova


Danas je dan posebne pobožnosti prema Isusu – blagdan Presvetog Srca Isusova, svetkovina koja pada na treći petak poslije Duhova, a ima svoje osobito značenje i dugu povijest.

Svetkovina Srca Isusova proslavlja se trećeg petka poslije Duhova, na dan koji se ranije spajao s tijelovskom oktavom. Riječ je o tipično devocijskom blagdanu koji časti Bogočovjeka s gledišta njegove u srcu simbolizirane ljubavi.

Adolf Adam u knjizi Slaviti crkvenu godinu navodi kako se počeci takvog štovanja nalaze već kod otaca koji su se posebno pozivali na mjesta Ivanova evanđelja (Iv 7,37; Iv 19,34), a kasnije su se na njih vezali teolozi srednjeg vijeka. Snažan poticaj tom štovanju dali su Mechtild iz Magdeburga, Gertrud iz Helfta, Heinrich Seuse, a kasnije su ga prihvatili Devotio moderna i u 16. stoljeću isusovački red.

U 17. stoljeću u tom su smislu zapamćeni francuski oratorijanci – Johannes Eudes je uz dozvolu svojeg biskupa prvi slavio blagdan Srca Isusova u crkvama svoje zajednice (20. listopada 1672.).  

Upućeni također ističu i primjer Margarete Marije Alacoque iz reda Pohođenja u Paray-le-Monialu, koja je između 1673. i 1675. imala više viđenja u kojima joj je Krist odredio da se zauzme za uvođenje blagdana Srca Isusova na petak poslije tijelovske oktave i štovanje petaka Srca Isusova i svete ure.

U knjizi Slaviti crkvenu godinu nalazimo podatak da se Rim skoro 100 godina opirao - tek je Klement XIII. 1765. dozvolio takav blagdan poljskim biskupima i rimskoj nadbratovštini Srca Isusova, a kasnije se pobožnost Srcu Isusovu proširila po cijelom svijetu.

Papa Pio IX. 1856. uveo je Presveto Srce Isusovo kao obvezatan blagdan za cijelu Crkvu, Leon XIII. uzdigao je njegov red i odredio za predstojeći prijelaz stoljeća posvetu svijeta Presvetom Srcu Isusovu (enciklika Annum sacrum – 1899.), a za prvu stogodišnjicu općeg uvođenja Pio XII. objavio je 1956. encikliku Haurietis aquas.  

„Pobožnost Presvetom Srcu Isusovu je u samoj svojoj naravi štovanje ljubavi kojom je Bog, po Isusu, ljubio nas, i istovremeno pokazivanje naše vlastite ljubavi kojom smo vezani s Bogom i drugim ljudima“, riječi su pape Pija XII.

Uz ovaj blagdan podsjetimo i na nastupnu poslanicu puku i kleru Vrhbosanske nadbiskupije Pod zastavom Srca Isusova (15. siječnja 1882.) prvog vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera. On je kao veliki promicatelj i štovatelj pobožnosti Srcu Isusovu proglasio Srce Isusovo „glavnim čuvarom i patronom“ novoosnovane nadbiskupije. Naslov tog dokumenta je ujedno i geslo pod kojim je prvi nadbiskup izgrađivao, obnavljao i uređivao povjerenu mu Crkvu, a bio je to ujedno i prvi članak u službenom listu Vrhbosanske nadbiskupije, kojeg je Stadler utemeljio pod nazivom Srce Isusovo.

Danas se i vjernici naših krajeva pridružuju pobožnosti Srcu našeg Spasitelja, a osobito je svečano u župama kojima je ono nebeski zaštitnik. Kad je riječ o Bosni i Hercegovini, Srce Isusovo je patron sljedećih župa: Katedralna župa Sarajevo, Bosanski Šamac, Brčko, Doboj, Glavice, Novo Selo, Obri, Pećine, Prozor, Čajdraš, Zvornik, Čeljevo, Studenci, Šurkovac, Crnač, Kongora, Potoci, Šipovača-Vojnići.

KT