Obitelj na dlanu

Seksizam najgore vrste


Što otrovnom propagandom koju već desetljećima vodimo protiv njih činimo našim dječacima i muškarcima?

Piše: Danijela Blažeka

Što činimo time mi žene i nama samima, jer za našu sreću potrebni su nam muškarci, što god nam feministkinje tvrdile. Podatak da u cijelom zapadnom svijetu, pa i Hrvatskoj, puno veći broj žena završava fakultete u odnosu na muškarce iz iste dobne skupine, ne samo da je bremenit teškim posljedicama kojih ćemo tek postati svjesni u godinama koje dolaze, nego i upozorava na nešto što se zbiva s dječacima i muškarcima u našem zapadnom društvu, a o čemu zapravo nitko ne govori. Naprotiv, i dandanas mediji su puni tvrdnji SJW aktivista kako su žene ugrožene od muškaraca, kako ženama treba dati podršku, kako su žene slabije plaćene nego muškarci (što je laž) itd. No, stvarni podaci govore suprotno: Žene su već dulje vrijeme puno uspješnije u školovanju, puno veći postotak ih završava fakultete (40 % žena u dobnoj skupini od 25 − 34 godine ima diplomu naspram samo 25 % muškaraca iz iste dobne skupine), to pak znači da imaju puno bolje mogućnosti dobiti dobro plaćen i društveno bolje tretiran posao nego muškarci.

Loše statistike za muškarce

U odnosu na žene, muškarci žive kraće (žene kod nas žive u prosjeku 80,38 godina, a muškarci 73,64), imaju puno veću šansu da će završiti u zatvoru, puno je veća šansa da će napraviti samoubojstvo. Dječaci imaju puno veće izglede da im bude dijagnosticiran poremećaj u ponašanju, bio on stvaran ili samo interpretacija majki, učiteljica, pedagoginja i liječnica (žena kojima je kroz školu i medije odavno ucijepljen feministički način razmišljanja) njihova normalnog dječačkog ponašanja, te da budu podvrgnuti raznim disciplinskim mjerama, a u zapadnom svijetu i raznim sedativima koji imaju vrlo loše posljedice na njihovo zdravlje i razvoj. Dječaci imaju puno veću vjerojatnost da će imati problema s ovisnošću. U slučaju razvoda, puno je veća vjerojatnost da će djeca ostati s majkom, dok će otac imati vrlo ograničena prava viđati se s njima. Zbog sve većeg broja razvoda, sve veći broj dječaka odrasta bez oca u svome domu i bez muškog uzora i muške podrške. Što se tiče bioloških pokazatelja, kod muškaraca na zapadu broj spermija opao je za 60 % (!) u odnosu na vrijeme pred 40 godina, i ta stopa pada se ne zaustavlja. Istovremeno je nivo testosterona kod muškaraca opao za 30 % u zadnjih 30 godina − tj. istraživanja pokazuju da taj nivo kod muškaraca od 1987. pada za po 1 % godišnje. Niže razine testosterona kod muškaraca povezane su s depresijom, letargijom, puno većim šansama da obole od raznih vrsta raka (pogotovo testisa), pretilošću te snižavanjem kognitivnih mogućnosti. To su sve vrlo alarmantni podaci, a o njima ne samo da se ne govori i da ima vrlo malo istraživanja koja se njima bave, već se i dalje po medijima i na sveučilištima te u školama nastavlja stalno jedna te ista priča o patrijarhatu, ugroženim ženama, dječacima koji su nasilni, muškarcima koji siluju i zloj muškoj dominaciji koja je žene gazila kroz cijelu ljudsku povijest. Ženama treba dati podršku, osnivaju se udruge za zaštitu žena, usvajaju konvencije koje će „žene konačno zaštititi od muškog nasilja“ itd.

Otrovna propaganda protiv muškaraca

Ako to nije seksizam najgore vrste, onda ja ne znam što bi to uopće bilo. Iza njega stoji jedan vrlo ružan i bolestan pogled na našu zajedničku (i mušku i žensku) povijest. Zlostavljača raznih vrsta uvijek je bilo, ali tvrditi da su svi muškarci kroz cijelu povijest zlostavljali i gazili žene samo zbog prirodne podjele muških i ženskih uloga u braku te potom tu iskrivljenu i netočnu sliku projicirati kroz školski sustav i medije na današnje dječake, kao neku opću „krivicu spola“ od koje se oni mogu prati koliko god žele, ali će uvijek ostati krivi, otrovno je, pogubno, zlo. I nanosi dječacima, a onda i djevojčicama, beskrajnu štetu. Nije čudno da se dječaci povlače, da se osjećaju obeshrabreno, zbunjeno, obilježeno. I još gore: Imam položen ispit psihologije i pedagogije, i, koliko se ja sjećam, osoba ima tendenciju prihvatiti obilježja koja joj se uporno nameću. Tj. ako nekomu dovoljan broj puta kažete da je gubitnik i loš, velike su šanse da će on to i postati. Što činimo našim dječacima i muškarcima, što činimo našim sinovima i muževima ovakvom zlom, otrovnom propagandom koju već desetljećima vodimo protiv njih? Što činimo time mi žene i nama samima, jer za našu sreću potrebni su nam muškarci, što god nam feministkinje tvrdile. I to normalni, ponositi, odvažni, jaki muškarci... a ne ovo u što ih se iz petnih žila trudimo pretvoriti.

Ohrabrite svoje sinove

   Dan ružičastih majica za borbu protiv „međuvršnjačkog nasilja“ (malo morgen, dječaci su oni koje se tu prve proziva)... Zbilja? Istanbulska konvencija protiv nasilja muškaraca nad ženama? Ma ozbiljno? Dečki tuku djevojčicu? Ma divota jedna... Zašto nitko nije tim „dječacima koji tuku“ objasnio da su vitezovi koji bi trebali štititi djevojčice? Zato što to nije u skladu s feminizmom? Muškarci su nasilni prema ženama? Nitko ni ne kaže da takvih slučajeva nema, ali oni nisu pravilo (nisu nikad bili) i tako se ne ponašaju svi muškarci. No što je s nasiljem žena i cijelog društva prema dječacima i muškarcima? O tome nema ni riječi.

   Majke, ohrabrite svoje sinove, dopustite im da budu muškarci, ne gazite njihovu muškost koja se tek razvija! Učinit ćete uslugu time ne samo njima, nego i samima sebi, a još više njihovim budućim ženama i djeci.

   Učiteljice, ohrabrite ih! Ne mrštite se na njih i ne kažnjavajte ih za njihovo dječačko ponašanje. I ne tretirajte ih, za miloga Boga, kao defektne djevojčice.