Prava čovjeka počinju njegovim začećem


Na Hod za život došli su većinom „obični“ ljudi, okupljeni samo s jednim ciljem: Poručiti cijelom našem društvu, svima, da prava čovjeka počinju njegovim začećem i da nitko nema pravo začetom, a još nerođenom djetetu ta prava zanijekati.

Piše: Danijela Blažeka

Rano subotnje jutro. Večer prije vratila sam se kući nakon pet dana koje sam provela u sadnji mnogobrojnih flanaca rajčica, paprika, tikvica, šparoga i drugog povrća na zemlji oko stare kuće muževljevih roditelja. Potamnjela od višednevnog rada na suncu, izgrebana i sva izbodena od komaraca, s muskulfiberom kakvog već dugo nisam imala... Sadila sam najvećom mogućom brzinom jer posla je bilo puno, a vremena malo − u petak navečer trebalo se vratiti kući kako bih u subotu ujutro, tog 19. svibnja 2018. mogla biti u Zagrebu. A zašto? Ponajviše radi svoje obitelji, naravno, koju sam privremeno zbog te sadnje „napustila“. Ali i radi treće po redu povorke protiv pobačaja koju nizašto ne bih propustila. Tako sam tog ranog subotnjeg jutra, umjesto da se dva dana polako pridižem, oporavljam od umora i pomalo prebrojavam bolne kosti i koščice, promrdane višednevnim kopanjem i sadnjom, užurbano zujala po kući. Trebalo je staviti prati robu, oprati suđe, pokrenuti obitelj i skuhati ručak – sve na vrijeme da stignemo otići na povorku koja je trebala u 11 sati krenuti s Trga Franje Tuđmana prema Trgu bana Jelačića.

Okupljeni s istim ciljem

Jutro svijetlo i sunčano, uobičajena subotnja gužva u gradu. Krenuli smo na vrijeme, ali trase tramvaja koji inače voze preko Trga već su bile promijenjene. Nastala je kratka „uzbuna“ kad nam je tramvaj neočekivano skrenuo u Vukovarsku i brzo savjetovanje što napraviti. I drugi ljudi iz tramvaja koji su također išli na Hod za život, inače nam potpuno nepoznati, uključili su se u razmjenu prijedloga kako što jednostavnije i što brže stići do Trga Franje Tuđmana. Razveselilo me to. Na kraju smo pozvali taksi i odvezli se najbliže što se moglo doći, jer je policija u međuvremenu i za taksije zatvorila promet. Ostatak puta prešli smo pješice. I onda konačno: Trg dr. Franje Tuđmana! Mnoštvo ljudi na njemu, baloni u vedrim bojama, na mnogim ljudima majice s natpisima Hod za život iz ove, ali i iz prethodnih godina, glazba... I najbolje od svega: Prosjek godina okupljenih, prema mojoj procjeni, oko 23-24 godine. Mladi ljudi, mladi parovi s djecom, raspjevani, svi u jednom pozitivnom ozračju prepunom radosti. Vidjela sam „našeg“ don Damira Stojića i druge poznate mi salezijance među njima, bilo je i fratara, no većinom to su bili „obični“ ljudi, okupljeni samo s jednim ciljem: Poručiti cijelom našem društvu, svima, da prava čovjeka počinju njegovim začećem i da nitko nema pravo začetom, a još nerođenom djetetu ta prava zanijekati.

Oživljeni san

A prije 25 godina stajala sam u zoru sasvim sama pred bolnicom u Petrovoj ulici i dijelila ženama koje su dolazile na pobačaj brošure s istom porukom... Kakva promjena od tada! Prolaznicima, pogotovo starijim ženama, tada u pravilu nije uopće bilo jasno oko čega radim problem. Njima je pobačaj bio „čišćenje“ i odlazile su na njega kao na jedan pomalo neugodan postupak, ali ništa gore od vađenja zuba. „To nije dijete“ i „Pa što bih s toliko djece?“ rečenice su kojih sam se naslušala za do kraja života. Sjećam se jedne grupe djevojaka koje sam susrela na jednom druženju u crkvi i kojima sam ispričala što radim i oduševila ih za borbu za nerođenu djecu. Sjećam se i drugih „rijetkih ptica“, šačice ljudi koji su među prvima kod nas govorili o pobačaju i borili se za nerođenu djecu. No ne samo za njih, nego i za njihove majke, jer često su žene koje bi došle na pobačaj bile natjerane na to od svojih vlastitih obitelji, od svojih vlastitih majki koje su same iza sebe imale pobačaje kao i od svojih muževa koji nisu željeli još jedno dijete na brizi. Sjećam se i brošura koje smo dobivali iz SAD-a (interneta još nije bilo) sa slikama američkih povorki protiv pobačaja. Transparenti, mnoštvo ljudi, svećenici među njima...

„Kada će kod nas tako biti?“ mislila sam, gledajući te slike. Izgledalo je to tada nemoguće. Ali 25 godina kasnije i evo: Imamo već treću povorku protiv pobačaja za redom! I to subotnje jutro kad sam izašla sa svojom obitelji na Trg Franje Tuđmana poželjela sam zagrliti sve ono mnoštvo ljudi, raspjevanih mladih ljudi s balonima i u majicama svih boja s natpisom Hod za život! To mnoštvo ljudi moj je oživljeni san, moja oživljena davna želja! To mnoštvo ljudi dokaz je da ništa nije nemoguće i da se stvari mogu mijenjati. I to je pouka koja vrijedi za sve, a ne samo za pitanje pobačaja. Treba vremena, ali koliko god se neki problem činio beznadežan, vrijedi se truditi i vrijedi se boriti. Najgore što čovjek može učiniti jest defetistički zaključiti da je „otpor uzaludan“. On to nije nikad. Ali šutnja, skrivanje u zavjetrinu, iščekivanje da problem za koji znamo netko drugi riješi, „računanje“ kako mi sami imamo i prečeg posla u nekom trenu od odlaska na prosvjed i slično, odmahivanje rukom i uvjeravanje i drugih kako se „i tako neće ništa promijeniti“, jamačno neće nikad dati dobar rezultat. Samo negativan.

  Ne zaboravimo nikada: Zlo caruje tamo gdje dobri ljudi šute. A Hrvati su, nažalost, poznati po svojoj šutnji.

  Nemojmo više šutjeti.